Home / Recenzije / Film / The Shape of Water, oblik dobrog filma

The Shape of Water, oblik dobrog filma

Zgodnom slučajnošću pa eto baš na Valentinovo pišem osvrt na The Shape of Water, bajkovitu dramu Guillerma del Tora o zabranjenoj romansi čistačice i humanoidnog morskog stvorenja. Priča je to ljubavi i usamljenosti, motivima s kojima bi se gledatelj trebao moći poistovjetiti čak i uz prisutnost ribolikog monstruma.

Elisa Esposito (Sally HawkinsHappy-Go-Lucky) nijema je žena zaposlena u američkom pomorskom institutu početkom 1960ih. Njezin život čine tiha rutina i skromni užitci a jedini prijatelji su joj spremačica Zelda (Octavia SpencerHidden Figures) i nezaposleni umjetnik Giles (Richard JenkinsCabin in the Woods). Njihovi se životi mijenjaju nakon što vladin agent Richard Strickland (Michael ShannonMan of Steel) u laboratorij dovede gorespomenuto riboliko stvorenje (Doug Jones – koji već odavno glumi čudovišta u del Torovim filmovima). Usamljena Elisa pronalazi srodnu dušu u naizgled čudovišnom stvoru i počne planirati njegov bijeg.

The Shape of Water

Guillermo del Toro (Hellboy, Pan’s Labyrinth) obožava stare horor filmove. The Shape of Water uvelike je nadahnut B-hororom Creature From the Black Lagoon. Ovaj film redatelja Jacka Arnolda iz 1954. prati američku ekspediciju koja u Amazoni pronalazi posljednjeg pripadnika drevne rase ljudi-riba (Ben Chapman na kopnu i plivač Ricou Browning pod vodom). Jedan od posljednjih Universalovih klasika svog doba, Creature From the Black Lagoon spretno potiče simpatije publike prema čudovišnom stvorenju koji je istodobno žrtva usamljenosti koju privlači jedina žena u ekspediciji (Julie Adams) ali i krvoločni monstrum koji ubija sve pred sobom.

Uspjeh ovog filma urodio je i dvama nastavcima: Revenge of the Creature (1955) i The Creature Walks Among Us (1956). Oba filma prate stvorenje nakon što ga znanstvenici dopreme u civilizaciju gdje se njegova čudovišna priroda sukobljava s ljudskom pokvarenošću. Iako ovi nastavci i nisu nešto posebno, posljednji završava upečatljivom scenom u kojoj stvorenje, koje je izgubilo sposobnost disanja pod vodom, svejedno uranja u ocean jer je i utapljanje bolje od života među ljudima.

Gledajući ova tri filma postaje jasno zašto su privukli del Torovu pažnju. Iako većina njegovih filmova tehnički spada u horore, Guillermo del Toro je zapravo sentimentalna dobrica. Njegovi filmovi – i osobni projekti i blockbusteri – nerijetko pričaju o usamljenicima željnima ljubavi. Površnim razlikama usprkos, nema neke velike razlike između Ofelie iz Pan’s Labyrinth i Hellboya – oboje su siročad koja žele negdje pripadati. The Shape of Water je nova verzija te iste priče o potrazi za ljubavlju u kojoj Del Toro naglašava ljudskost onih koje netolerantna malograđanština doživljava kao nenormalne. Istodobno je, naravno, simbol normalnosti u filmu jedino pravo čudovište. I to me dovodi do najboljeg lika u The Shape of Water.

The Shape of Water

Gledajući komercijalne filmove danas, navikao sam očekivati kompleksne negativce koji plijene pažnju svojom karizmom, inteligencijom ili moći. Agent Richard Strickland nije ništa od toga. Michael Shannon je odlični glumac zastrašujućeg intenziteta koji tumači Stricklanda kao bahatog, podmuklog nasilnika koji mrzi svoj posao, ne mari za svoju djecu i ševi svoju ženu tek nakon što ju ušutka krvavom rukom. Iako se vjerojatno osobno smatra domoljubom i vjernikom, Stricklandu te stvari zapravo ništa ne znače. Jedino što on zaista voli jest moć. Strickland živi za trenutke u kojima nekažnjeno ponižava svoje bližnje porugom, zastrašivanjem ili silom. Bez toga, on je samo trula ljuštura koja se pretvara da je ljudsko biće. Slika je to banalnog, svakodnevnog zla koja je posvuda oko nas: na televiziji, u susjedstvu i u komentarima ispod novinskih vijesti.

The Shape of Water

The Shape of Water je vizualno prekrasan film kojemu je srce na pravom mjestu. Nisam ni spomenuo dizajn stvorenja koje toliko duguje originalnom stvoru iz Creature From the Black Lagoon ili pak interijere laboratorija koji su me podsjetili na Art Deco estetiku igre Bioshock iz 2007. Nisam spomenuo simpatičnu scenu plesa pred televizorom Sally Hawkins i Richarda Jenkinsa niti sudbinu mačke koja nas podsjeća kako prave bajke grizu. No, svemu tomu usprkos, moram priznati kako mi se The Shape of Water nije svidio koliko sam se nadao.

Zašto?

The Shape of Water sam odgledao bez ikakvih iznenađenja, bez ikakvih novih ili neočekivanih uvida. Pogledate li najavu za film ili pročitate prva dva odlomka ovog osvrta, moći ćete i bez gledanja otprilike pogoditi što se u filmu desi. Volio bih vjerovati kako je to samo moja profesionalna deformacija uslijed gledanja prevelikog broja filmova no nisam jedini. Komentirajući The Shape of Water nakon projekcije, par ljudi mi je reklo kako su očekivali više od filma nominiranog za čak trinaest Oskara. Ja pak nisam bio pretjerano iznenađen. Stavimo li na stranu fantastičnu premisu, The Shape of Water je vrlo ziheraška povijesna drama o zabranjenoj ljubavi i borbi pojedinca protiv predrasuda društva. Američka filmska akademija jako, jako, jako voli ovakve filmove.

I tako, iako je ovo zanatski prekrasan film s čijim se porukama u potpunosti slažem, ne mogu se oteti dojmu kako, na kraju dana, The Shape of the Water nije toliko dobar film koliko nešto što samo poprima oblik dobrog filma.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

2 komentari

  1. Ne postoji ni jedan objektivan razlog da ovaj “pamflet” dobije ijedan oskar.

  2. U čemu je problem? Evo: likovi su klišeizirani, plošni i plitki do bola. Glavni negativac je toliko negativno negativan, da mu samo fali svijetleći “BAD GUY” na negativnom čelu, a ni njegov šef negativac general nije ništa bolji. S druge strane, pozitivci su tipični moderni hollywoodski ideološki pozitivci: hendikepirana neugledna čistačica, homoseksualac umjetnik i još jedna rasizmom i patrijarhatom obespravljena & potlačena žena crnkinja, svi do jučer teški marginalci i druga klasa, a danas apriorni pozitivci gotovo u svakom filmu i teve seriji. I naravno, bez dubine i nijansi, bez ikakvih sumnji, konflikata ili dilema. Kao da su načinjeni od kartona, a ne krvi i mesa…

    No, ako se s tim pomirite (a ništa vam drugo ne preostaje), film i nije tako loš. Predvidljiv, ali vrlo lijep pokušaj rekreacije starinske melodrame stojeće na ramenima kultnog “Čudovišta iz Crne lagune”. Ocjena: 3/5, gledati.

Check Also

Beskrajni dan – dobro potrošeno vrijeme!

Još jedan dan, još jedan predstavnik moderne azijske kinematografije. Pomalo i ironično, stoga, da se …

Zapisi iz prostranstva 3.0 #12: Vrli novi svijet

I još jednom, došli smo do trenutka koji smo nestrpljivo očekivali, finala treće sezone serije …

Web Statistics