Nimona: lijepa poruka, solidna priča i osrednja animacija

Kada dovoljno dugo gledate filmove, počnete cijeniti svaki trenutak kada vas uspiju iznenaditi. Nimona, animirani film kojeg su režirali Nick Bruno i Troy Quane (Spies in Disguise) to uspijeva nekoliko puta. Doduše, pomoglo je što sam ga gledao ne znajući praktički ništa o radnji. Iskreno, to bih preporučio i vama. Nisam požalio!

Nimona se odvija u kraljevstvu koje je zabavna kombinacija srednjovjekovne Europe i cyberpunk budućnosti. Futuristički je velegrad okružen golemim zidinama koje ga već tisuću godina štite od čudovišta iz vanjskog svijeta. Za sigurnost građana zaduženi su vitezovi Instituta koji su redom plemići. To se mijenja kada kraljica Valerin (glas Lorraine Toussaint – Scary Stories to Tell in the Dark) dopusti uličnom siročetu Ballisteru (Riz Ahmed – Rogue One) da trenira za viteza.

Ovaj eksperiment završava katastrofom, a siroti se Ballister mora skrivati od svih, uključujući i svog dečka Ambrosiusa (Eugene Lee Yang – Star Wars: Visions). Tada mu pristupi Nimona (Chloë Grace Moretz – Suspiria), djevojčica koja to zapravo nije. Njezin je plan da on postane supernegativac, a ona njegov pomoćnik. No, Ballistera daleko više zanima tko mu je i zašto upropastio život.

Svijet Nimone zanimljivo je mjesto. Kraljevstvo je moglo biti prikazano kao opresivna diktatura ili kao naizgled idilično, a zapravo mračno i zastrašujuće društvo. Umjesto toga, grad je čist i spektakularno moderan. Stanovnici se doimaju sretnima. Organi reda i mira su simpatično blentavi. Međutim, ispod svega toga tinja iracionalni strah od navodnih čudovišta koja eto, tek što nisu napala grad. Sigurnosne su kamere posvuda. Plakati podsjećaju građane da stalno budu na oprezu. Tjeskoba je toliko normalizirana da je jednostavno postala dio svakodnevnice.

U takvom kraljevstvu, za Nimonu nema mjesta. Ona, naime, posjeduje moć da može promijeniti svoj izgled, što je bilo dovoljno da ju proglase čudovištem. Zašto onda ne prestane mijenjati oblik? Zato jer je promjena dio nje same. Nimona tvrdi kako se želi osvetiti društvu koje ju ne želi. No njezini dublji osjećaji nisu frustracija i bijes, već tuga i usamljenost. Da je ovo standardna superherojska priča o nadarenom pojedincu i društvu koje ga mrzi, na vrhuncu priče bi on svojim moćima pokušao uništiti to društvo. Nimona se umjesto toga odlučuje za nešto mračnije, žalosnije i upečatljivije.

Priča iza Nimone podjednako je zanimljiva. Ovaj je film svoje postojanje započeo kao strip scenarista i ilustratora ND Stevensona koji ga je objavljivao na internetu dok je još studirao na akademiji. Strip je postao toliko popularan da su Stevensona kontaktirali agenti izdavačke kuće HarperCollins. 2015. godine Nimona se pojavljuje u knjižarama diljem Amerike. Godinu dana kasnije, osvaja Eisnerovu nagradu – jedno od najprestižnijih priznanja američke strip industrije. Stevenson je potom radio kao scenarist na animiranim serijama Bravest Warriors, Duck Tales, Big Hero 6: The Series, da bi 2018. kreirao animiranu seriju She-Ra and the Princesses of Power.

Očito je kako je poruka Nimone tolerancija spram drugih i prihvaćanja samog sebe. Poruka je jednostavna i jasna, prezentirana uz obilje humora i humanosti. No, nije imalo teško vidjeti i dublju poruku o danas aktualnim i kontroverznim temama poput prihvaćenosti trans osoba u društvu. Naknadno sam saznao kako se ND Stevenson i sam izjašnjava kao trans osoba, što me nakon gledanja Nimone nije nimalo iznenadilo.

Svidjeli su mi se priča, ton i svijet u kojem se Nimona odvija. Međutim, moram priznati kako sam na samome početku skoro odustao od gledanja.

Naime, animacija.

Dizajn likova u Nimoni isprva mi je izgledao kao nešto iz niskobudžetnih CGI crtića koji se vrte na televiziji. 3D modeli likova redom imaju ispolirane površine, četvrtasta lica zaobljenih rubova i goleme, prazne oči. Vizualni dizajn mi se činio još gorim kad sam ga usporedio s izgledom likova u Stevensonovom originalnom stripu. Oni su mi djelovali puno životnije i izražajnije.

Film ima dinamičnu montažu, dobar komični tajming i glumačku ekipu koja se zbilja trudi posuđujući glasove likovima. Međutim, iako su me svijet i priča na koncu ipak uvukli u sebe, stil animacije mi nije svidio. Nimona je dobra, ali joj nedostaje rukom rađeni crtež kao u Wolf Walkers ili pulsirajuća energija kompjuterski animiranog Spider-Man: Into the Spider-Verse.

Nimona nije remek-djelo filmske animacije kojemu morate pristupiti kao obveznoj lektiri. Ali je u pitanju poučan i pozitivan animirani film koji se prihvaća nekih prilično ozbiljnih i aktualnih tema. To je već samo po sebi ugodno iznenađenje koje nam pokazuje koliko je svjetonazorski daleko stigla zapadna animacija. To što nam film svoje poruke prenosi na zabavan, ugodan i lagan način još je veće postignuće. Propovijedanje u pripovijedanju je grozna stvar, čak i kada se slažem sa autorovim porukama.

Dio mlađe (a možda i ne toliko mlađe) publike će se vjerojatno dosta poistovjetiti s Nimonom i njezinom životnom pričom. I da, možda mi stil animacije nije sjeo, no to je dobrim dijelom stvar mog osobnog ukusa. Ono što je bitno jest da nisam slijedio svoje prve dojmove. Jer, kao što nam Nimona poručuje, nije dobro olako osuđivati druge.