Recenzija: METRO 2033., D. Glukhovsky

“Neki su osjećali neobjašnjivi strah, netko je čuo zvukove, glasove, neprestao gubio razum, no svi su se slagali u jednome: tuneli nisu prazni čak ni kad u njima nema žive duše. Nešto nevidljivo, gotovo neosjetno, sporo i ljepljivo teče po njima, ispunjavajući ih vlastitim životom, kao teška hladna krv u venama okamenjenog gorostasa.”

Kada prvo poglavlje nosi naziv KRAJ SVIJETA, čitatelj se pita što očekivati od sljedećih 500-tinjak stranica?

2033. godina nalazi desetkovano stanovništvo nekad ponosne ruske metropole kako, poput štakora i žohara, životare u tunelima podzemne željeznice koju su izgradili njihovi preci i, grebući se za hranu, toplinu i svjetlost, malo po malo gube tekovine civilizacije iz koje su protjerani. Uz smrtonosnu radijaciju na površini i neprestane napade raznoraznih mutiranih beštija u tunelima, ljudi žive u neprestanom strahu i (praznovjernoj) neizvjesnosti.

Odabir mreže hladnih i mračnih tunela je izvrstan za stvaranje opresivne, klaustrofobične, paranoidne atmosfere bez ijednog napisanog retka dijaloga ili bilo kakve radnje. Underdark iz Forgotten Realms svemira, Tolkienova Moria, kompleks hodnika i bunkera ispod Berlina, Cu Chi hodnici iz Vijetnamskog rata, da navedemo samo neka, uvijek su tjeskobna i misteriozna mjesta iz kojih vreba nepoznata opasnost koja drži živce na rubu. Smjestiti radnju u jedan od takvih svjetova gdje su ljudi, koji ondje ne pripadaju, prisiljeni boraviti i kretati se u METROu 2033. ekvivalent je jezive pozadinske muzike horor filma koja u gledatelju i nesvjesno suspreže dah.

METRO 2033. zaista počinje kao solidan horor atmosfere, no uskoro elemente užasa počinje crpiti iz klasičnog bježanja od monstruma koji naganjaju protagoniste. Radnja knjige se fokusira oko glavnog lika, mladića Artema, kojeg čitatelji poput kamermana prate kroz cijelu knjigu i svjedoče nedaćama i avanturama u koje upada dok putuje izdajničkim krajobrazom prenamijenjene podzemne željeznice, izvršavajući svoju ‘misiju’. Glavni lik je plošan, nekako lišen cjelovitosti, nedovršen (dvadesetogodišnjak bez imalo interesa za suprotni spol?), previše filozofski (čak propovjednički) nastrojen, što se možda može objasniti činjenicom da je Glukhovsky novinar, dakle profesionalno deformiran da u tekstovima niže gole činjenice bez obojenja istih osobnošću i emocijama, pa iste nije ucijepio niti u Artema.

U stvari, da nije elemenata horora, ovo bi bila priča za mlađe čitatelje, bajka smještena u postapokaliptičnu moskovsku podzemnu željeznicu. Mladić, kršeći konvenciju, odlazi u svijet za svojom misijom, lakovjeran, naivan i neiskusan, usput upoznaje različite likove koji mu pomažu (kako fizičke tako i eterične), uči o sebi i odrasta na putu. Avanturistički roman inicijacije u kojem u svijet odlazi dječak a vraća se muškarac uz neizbježnu katarzu. Stil je pisanja upravo kao kod bajke – jednostavna, linearna naracija puna detalja i razjašnjenja (tell, don’t show pisanje), suviše deus ex machina trenutaka koje nezgrapno ne djeluju jedino u bajkama. Glavni lik poput Candidea ili Malog Princa ide po bijelom (ili u ovo slučaju crnom) svijetu ne znajući ništa o njemu i svojim bezazlenim i naivnim pitanjima i obzervacijama na van izvlači prenemaganja, apsurdnosti i dvoličnsti sugovrnika, religija, društveno-političkih uređenja. Ta neujednačenost teksta (izmenjivanje parodiranja doktrina  sa čistim FirstPersonShooter epizodama) škodi kompaktnosti teksta i, dok možda Artema čini simpatičnijim, potkopava intenciju da se ispriča ozbiljna priča.

Međutim, za razliku od bajke, METRO 2033. nema jedinstvenu poruku, već su ideje kojima se igra autor/Artem umetnute u tekst najčešće komtemplativni odlomci teksta u kojima se nazire  pravi potencijal pisca, te obzervacije o koječemu, zanimljivi opisi stanjâ. Utoliko je Metro 2033. djelo izlaganja linearnih događaja, sa mjestimično potcrtanom porukom ili mislima kojima se autor igrao a koje želi iznijeti kroz usta glavnog lika. Jedna od prevaletnih je da ljudi trebaju ideologiju ili religiju koja im odgovara na pitanje o smislu života i daje nadu, a putovanje kroz moskovski metro 2033. godine je poput listanja kataloga ponuđenih rješenja (komunisti, trockisti, Kula stražara, nacisti, sotonoisti, revolucionari, mistici, racionalni intelektualci, ratnici-čuvari, trgovci …). Upravo putovnje mladog Artema kroz čuda neviđena raznih životnih filozofija i načina života, te njegove obzervacije, najviše daju dojam da je riječ o bildungsromanu, mjestimično na rubu parodije, u kojem glavni lik, obišavši puni krug, nalazi svoje odgovore i svoje mjesto u društvu.

Prepričavati radnju ove knjige besmisleno je kao prepričavati bajku: “I onda je naš Artem, kao Tolkienov Frodo, krenuo u putešestvije po nepoznatom svijetu, a da otkloni zlo i opasnost koja se primicala, cijelim putem oviseći o dobroti stranaca, neizvjesan po pitanju sudbine svojeg doma”. Putovanje jest cilj. Nakon svega, može se reći da Artem služi ulozi neintruzivnog vodiča koji čitatelja fizički vodi po metrou i svakom novom postajom ulazi u novi tematski park, a u stvari nas vodi kroz filozofsko-kritičarske krajolike autora. Naziv knjige je, stoga, prigodan jer označava ime istinski glavnog protagonista.

Obzirom da sam imala priliku posjetiti petrogradsku podzemnu željeznicu prokopanu duboko ispod korita orijaške Neve i iz prve ruke vidjeti golemost tog prostorai hala pod zemljom (u Rusiji je sve XXXL), smještaj preživjelog čovječanstva u podzemne tunele izgleda kao intrigatna zamisao, ma kako neoriginalna i upitne održivosti. I sam METRO 2033. je na klimavim nogama – pitanje dovoljnog uzgoja hrane, proizvodnja energije, plaćanje u unificiranoj  valuti; mecima koji se izdašno troše i kao oružje a više ne proizvode … – međutim Glukhovsky i sâm u knjizi napominje kako je trenutno stanje vjerojatno samo stepenica na putu prema dolje. Za one koji neće tako skoro do Moskve posjetiti već danas legendarnu moskovsku podzemnu željeznicu , evo linka:

http://ru.wikipedia.org/wiki/Список_станций_Московского_метрополитена

na kojemu se mogu naći sve postaje. Ako i ne čitate ruski, svakako je dobro virnuti u slike da se stekne dojam o grandioznosti i životnom prostoru na kojega je Gluhovsky osudio svoje likove i napravio turističkoj zajednici svoga rodnog grada veliku uslugu.

Par komentara na prijevod i njegove nedosljednosti. Nejasno je iz kojeg razloga imena postaja nisu ili prevedena ili transliterirana, već nešto između pa ‘Ботанический сад’ nije ‘Botaničeskij sad’ već  Botanički sad, a ipak nije mogao biti ‘Botanički vrt’. ‘Park kuljturi’ je Park kulture, ‘Tverskaja’ je Tverska, ali ‘Ploščadj Revolucii’ iz nekog razloga nije mogao biti Trg revolucije (?).

METRO 2033. je odličan materijal za igricu, samo je šteta što ona već postoji. Knjiga jako miriše na FPS/RPG igru S.T.A.L.K.E.R. (Rusija, kaos, nuklearna katastrofa, mindfuck, mutanti, trčanje po hodnicima, …) koja je inspirirana legendarnim art filmom istog naslova A. Tarkovskog, a koji je pak bio inspiriran pričom braće Strugatsky ‘Piknik kraj puta’. I ovdje se koristi pojam ‘stalker’ za hrabre pojedince, vodiče, koji zalaze u zabranjena područja unatoč riziku, tako pomažu drugima  i radi toga imaju poseban, pomalo mističan, status. Malo je poražavajuće da se ista tema reciklira već trideset godina, ali ne može se reći da Guhovsky u nju nije unio nove varijacije.

Knjiga na kraju doživljava obrat perspektive, podiže upitnike iznad glave i daje zanimljivo alternativno viđenje pročitanog. Preporučljiva je radi čitkog stila, zanimljivog filozofiranja i napete radnje u kojoj se nikada ne zna što čeka iz slijedećeg zavoja, u mraku …

Dmitry Glukhovsky: Metro 2033.
Preveo s ruskog Ivo Alebić
Broj stranica: 488
Uvez: meki
Godina izdanja: 2011
ISBN: 978-953-266-332-7
Naslov izvornika: Метро 2033
http://www.fraktura.hr/knjige.aspx?knjiga=593