Kako smo 95 minuta gledali video-igru – recenzija filma Resident Evil: Retribution

Kako je moguće da jedan režiser koji pred sobom ima postapokaliptični svijet, visoku tehnologiju, zombije, tajne laboratorije i Milu Jovovich može postati toliko lijen i nemaštovit?

Resident Evil u svojoj petoj iteraciji s podnaslovom Retribution je blijeda neinteraktivna video-igra koja traje 95 minuta. Zamislite da nekome preko ramena gledate kako na jako velikom monitoru igra neku 3D pucačinu – možda na trenutke može biti zanimljivo, ali svakako nije film.

Retribution se direktno nastavlja na prethodni Afterlife i sličnog je obrasca pa je za vjerovati da je ovo nova formula po kojoj bi se moglo jahati franšizu u nedogled. Sve dok se ne ispuše lista bombastičnih pojmova poput Rebirth, Armageddon, Resurrection… jer zarada je zadovoljavajuća: ako se ne varamo, do sada se prikupilo više od 700 milijuna dolara za petodijelni opus.

Žalosna je činjenica što film čak solidno počinje. Nakon savršeno dizajnirane bitke koja je scenski produžetak s kraja prošlog dijela, gledatelj je uvučen u idiličan bračni život koji predstavlja suštu suprotnost stvarnome svijetu. Nije važno radi li se o flashbacku ili simulaciji, otvorena su vrata nekoj potencijalnoj budućnosti za koju se glavnome liku – Alice – vrijedi boriti. No, nevjerojatnim potezima, režiser je ugušio svaki potencijal da ispriča priču i uvalio nam umjesto toga napredovanje kroz nivoe unutar tajnog kompleksa smještenog ispod leda negdje duboko ispod ruskog leda. Nejasno ostaje samo zašto je to tako – ne da mu se, ne zanima ga, smatra da je ovo dovoljno ili ga upravo to što nam je bacio na ekran uveseljava.

Bez imalo napetosti u montaži, s likovima koje posramljuju čak i drvene lutke, a dijalozima koji su toliko plitki da ih je nemoguće čak ni ignorirati, RE:R najblaže rečeno, predstavlja test volje. Probijanje kroz nemušto nabacane elemente teži je i od uspona na planinski vrh. Koliko god prihvaćali zakonitosti prikazanog svijeta, svakom sljedećom scenom režiser/scenarist to razara doslovno nas gađajući trulim kadrovima prepunima jeftinih trikova.

Istina, proizvod ima vrhunsku ambalažu i kada su u pitanju digitalni pikseli sve je na svom mjestu. Presavršeno da bi bilo stvarno, ali dizajnirano do najmanjeg elementa. Oko kamere je gotovo uvijek na Mili Jovovich što golica maštu i savršeno odgovara obrascu holivudskih prvoligaša koji prodaju paradu zgodnih likova i besmislene pirotehnike umjesto filmske umjetnosti i zabave.