Home / Recenzije / Film / Joker: rođenje antiheroja

Joker: rođenje antiheroja

Film koji je u kratko vrijeme od svoje premijere donio mnoge kontroverze i ostavio mnoga neodgovorena pitanja, počinje na jednako tako neobičan način – retro logom Warner Bros.-a iz sedamdesetih. Radnja nas suptilno uvodi u dispeptičan svijet Jokera (Joaquin Phoenix), antijunaka destruktivnog karaktera utopljenog u samosažaljenje i samogratifikaciju koja završava tragičnim posljedicama.

Redatelj Todd Phillips (Starsky & Hutch, Old School, The Hangover…) i scenarist Scott Silver potrudili su se napraviti svojevrsnu posvetu jednom od najpoznatijih stripovskih antijunaka. Ne držeći se strogo stripovske radnje, makar uz poneke reference, na male ekrane donose, moglo bi se reći recikliranu priču najpoznatijeg Batmanovog neprijatelja.

Stopama drame Falling Down Joela Schumahera iz 1993. godine Phillips portretira svijet kao mizerno mjesto jednostavnih, papirnatih beskarakternih likova u kojima protagonist ne može pronaći svoje mjesto pod suncem. Izgubljen na marginama neonskih svjetala, štrajkom radnika, propalom ekonomijom Gotham Cityja, Arthur Fleck aka Joker pokušava uspjeti kao zabavljač masa. Nacrtan osmijeh, bijelo lice, prevelike cipele i klaunovsko odijelo nisu samo metafora već i doslovan doživljaj čovjeka koji pokušava doći do svojih pet minuta. Klaun danju, stand-up komičar noću zbija šale kojima se nitko ne smije, osim njega samog, a salve smijeha koje ga obuzimaju u najgorim mogućim trenucima čine ga još uvrnutijim. Naime, mentalni bolesnik na terapiji koji pati od deluzija i narcisoidnog poremećaja brine o psihički bolesnoj majci (Frances Conroy) te gaji iracionalne osjećaje prema samohranoj majci Sophie (Zazie Beetz) iz susjednog stana. Očinsku mu figuru zamjenjuju kolega s posla koji mu u jednom trenutku nudi oružje za samoobranu, tajkun Thomas Wayne za kojeg misli da mu je pravi otac te popularni komičar s TV-a Murray Franklin (Robert De Niro). Kornukopijom lijekova Arthur se uspijeva držati pod kontrolom, no kad mu se ukine socijalna pomoć i ostane bez liječničkog nadzora stvari se brzo otimaju kontroli. Nakupljen gnjev eskalira trostrukim ubojstvom mladih bankara u metrou.

Joker

Phoenixov patološki narcis dobio je napokon priliku da svijet vidi njegovo pravo lice, i da vrati ‘oko za oko, zub za zub’. U svom govoru za kadidaturu za gradonačelnika Thomas Wayne (Brett Cullen) naziva sve osiromašene građane Gothama klaunovima što rezultira građanskim nemirima protiv bogatih, a u stilu filma V for Vendetta, maska klauna postaje simbol opresiji bogatih nad siromašnima. Kako svaki pokret treba vođu, patetični gubitnik Joker postaje anarhistički heroj.

Iako bismo za Jokera kojeg glumi Jack Nicholson u Batmanu Tima Burtona ili Heath Ledger u The Dark Knight rekli da je serijski ubojica i kriminalac na jednoj gotovo umjetnički stiliziranoj razini, za Phoenixovog Arthura možemo samo reći da je ogorčeni sociopat koji želi izravnati račune s društvom, zapao u solipsističku ideju da postojati znači biti opažen. Pritom, ne treba zanemariti da je Phoenix maestralno odigrao ulogu ignoriranog i zanemarenog pojedinca s margine društva. Od grimasa do ridikuloznog smijeha. Gestom i artikulacijom u potpunosti je autohton fragilnom karakteru s početka, do ekspanzije u nemilosrdnog ubojicu koji ne preže ni pred čim na samom kraju.

Vizualno gledano film je prožet retro stilom, od samog uvoda kao što je već naglašeno Warnerovim logom Saula Bassa iz 1972., referencom na film Network Sidneyja Lumeta o fiktivnoj televizijskoj mreži koja se bori s gledanošću i opstankom te reklamama na kino izdanja poput Blow Out i Zorro, The Gay Blade. Očita je referenca i na Scorsesijev film Taxi Driver na kojeg se Phillips otvoreno poziva idejom u kojoj kad normalan čovjek izgubi um, to mora biti direktna posljedica ludog svijeta u kojem živi. Dekadencija Gothama, dekadencija je njegovih stanovnika, a samim tim i rasap društvene strukture koja postaje nihilistički orijentirana. Anarhija svoj vrhunac utjelovljuje u arhetipu, ovog puta u liku klauna.

Kinematograf Lawrence Sher dao je filmu dodatnu tminu pažljivo odabranim kadrovima i glazbenom podlogom, gotovo potpuno u stilu empatije s protagonistom. Nedostatkom pozitivca u priči, suosjećati s negativcem jedina je opcija. Intimistički kut kamere koji većinom gleda preko ramena voajerski nas uvodi u taj svijet, a repetitivni fokus na lica glumaca omogućuju nam sugovorničku bliskost. Oko za dobro odabrane lokacije i uho za provokativni, konfrontacijski dijalog samo su dio kompozicijskog sklada koji je ostvaren.

Svidio nam se ili ne, redatelj Todd Phillips svojim je filmom omogućio umjetnički sofisticiranu retrospekciju u naše najintimnije dijelove svijesti. Umjesto da ga osuđujemo, na momente osjećamo žaljenje i suosjećanje. Joker je snažno i potencijalno radikalno filmsko ostvarenje s pogledom na drugu stranu kovanice, koja vrlo često izostaje.

Joker

Check Also

Zombieland: Double Tap – postapokalipsa kao dječje igralište

Volim kukati kako Hollywood snima previše nepotrebnih nastavaka i remakeova a puno premalo zanimljivih i …

The Rook: napeta špijunska igra

Nadnaravni špijunski serijal The Rook, koncipiran u osam nastavaka, dramska je adaptacija kabelske televizije Starz …

Web Statistics