Indiana Jones i artefakt sudbine: hvala na svemu, ali vrijeme je za penziju

Indiana Jones i artefakt sudbine, posljednje je putovanje jedne od najvećih legendi Hollywooda i pop-kulture. Profesor i arheolog Henry Jones Jr. iliti Indiana Jones vratio se na velika platna, još jednom stavio fedoru na glavu, i zapucketao bičem u petom filmu ultrapopularne franšize. Kraj je ovo avanture koja je započela još daleke 1981. godine, te se logično postavlja pitanje, je li ovo dostojan kraj za ikonu ili je filmu mjesto u muzeju? Odgovor je…kompliciran.

Posljednja avantura Indiane Jonesa

Negdje kasnih sedamdesetih godina, neki talentirani filmaši okupili su se kako bi se dogovorili o planovima za budućnost. Imena dvoje mladih talenata bila su George Lucas i Steven Spielberg, a rezultat je bio Indiana Jones – profesor, arheolog, avanturist, lovac na mistične artefakte, šarmer i borac protiv nacista. Nakon podužeg izbora, ulogu ovog fascinantnog lika dobio je Harrison Ford, koji se već proslavio u Lucasovu „Star Warsu“, i koji je u to vrijeme bio jedna od rastućih nada Hollywooda. Uspjeh prvog filma „Otimača izgubljenog kovčega“ rezultirao je s još dva izuzetno popularna naslova. A onda je sve stalo. A kad se 2008., nakon duge pauze Indiana Jones vratio na velika platna u „Kraljevstvu kristalne lubanje“, nije baš najbolje prošao među fanovima.

Naravno, govorimo o modernom Hollywoodu, te se Lucasfilm, sad pod patronatom Disneyja, nakon još jedne duže pauze, odlučio na još jednu, posljednju avanturu kultnog Indyja. Tako smo dobili Dial of Destiny iliti po naški Artefakt sudbine (pomalo čudan prijevod, “brojčanik sudbine” bolje zvuči). Spielberga i Lucasa više nema, a u režisersku stolicu zasjeo je James Mangold. Da, to je čovjek poznat po odličnom „Loganu“ te ne čudi da je njegov Indiana Jones, zaboravljen i razočarani starac, kojega zasjenjuje mlađa možebitna nasljednica. Ovo bi moglo biti problem za neke fanove, i nije da su u krivu, jer iako Mangoldov Indy ima neke zanimljive karakteristike (ruku na srce, Ford je zakoračio u 80-tu godinu), trend zamjenjivanja kultnih heroja mladim ženskim likovima postao je naporan.

Nacisti i Arhimed

Ideja o ostarjeloj ikoni postaje još problematičnija kad pogledamo flashback kojim film započinje. To je klasičan Indy moment, gdje se mladi avanturist u posljednjim danima drugog svjetskog rata sukobljava s nacistima (a tko drugi), koji žele osigurati svoju penziju ukradenim umjetninama. Naravno tu je i mistični artefakt po kojemu je franšiza poznata. Ovoga puta riječ je o Antikythera mehanizmu, pravom artefaktu kojeg je (za potrebe radnje) izradio famozni grčki znanstvenik i matematičar Arhimed. Upoznajemo i glavnog negativca, dr. Vollera (Mads Mikkelsen) koji planira iskoristiti mistični artifakt da osigura šta drugo nego pobjedu nacista. Naravno Indy je tu da pomrsi te planove.

Cijela scena noćne potjere na jurećem nacističkom vlaku je odlično izvedena, a moram pohvaliti i digitalno pomlađivanje Forda koje vraća ugodna sjećanja na prva tri filma. (Bilo bi još i bolje da su pomladili Fordov glas). Nažalost nakon ovog uvodnog highlighta, skačemo par dekada u „sadašnjost“, u kasne 60-te. Indy je sada star, razočaran i traži svoje mjesto u svijetu koji se brzo mijenja. Istovremeno, Voller je u naponu snage, nakon što je odigrao ključnu ulogu u slijetanju čovjeka na mjesec, ali je i dalje prikriveni nacist, spreman prodati vlastitu majku za dvije Reichsmarke. Indy nema drugog izbora nego opet krenuti u borbu s nacističkom bagrom.

Indy i njegova mlađa kopija

Ostarjeli heroj ne bi bio problem ako uzmemo u obzir tematiku filma – prisjećanje na neka bolja vremena, i traženje sebe u brzo mijenjajućem svijetu – da Mangold i ostatak scenarističkog tima nisu uparili Indyja s njegovom mladom kopijom. Helena Shaw (Phoebe Waller-Bridge) kumče je Indiane Jonesa, i podsjetnik na bolje dane franšize. Nažalost, to znači da ikona pada u drugi plan. Koliko god „Lubanja“ imala problema, Indiana Jones je ipak bio agent, a ne subjekt. Indy je bio taj koji je riješavao probleme kroz kombinaciju mozga i mišića. U „Artefaktu“ je situacija obrnuta. Indy je često taj koji treba pomoć Helene. Ne pomaže ni da drugi „sidekick“, mali Teddy (Ethann Isidor), konstantno zafrkava ikonu.

A da učine Helenu još više kul, scenaristi su ubacili nepotrebna prepucavanja Indyja i njegova kumčeta u skoro sve scene. Sve ovo čini dva i po sata dugi film još dužim. Tu je i čudni pacing i akcijski segmenti koji su konfuzni i predugi. Od Indiane Jonesa očekujemo akciju, globetrotting i mistiku. „Artifakt sudbine“ ima sve potrebne elemente, koji su pristojno izvedeni. Kotači škripe, pištolji pucaju, a kosti se lome, od avenija New Yorka, ulica Maroka i Sicilije, pa do podmorja Mediterana i skrivenih grobnica prepunih smrtonosnih zamki. Sve su ovo fascinatne lokacije, ali problem je da ne možemo izbjeći dojam da je sa strožim editingom, manje nepotrebnog humora i Indyjem u većoj ulozi, moglo ispasti puno bolje.

Igra na sigurno

Filmovi mladog Lucasa i Spielberga bili su o herojima koji nikada ne odustaju, usuđuju se sanjati i vjerovati u čuda. Filmovi su to koji su inspirirali i motivirali generacije. Lucas danas broji milijarde, Spielberg je zapeo u svojoj ličnoj prošlosti, dok Mangold pokušava napraviti „nešto drugačije.“ No čini se da je ovaj talentirani i ambiciozni režiser limitran nalogom Disneyja, koji je s preko 300 milijuna dolara uloženih u „Artefakt“ odlučio igrati na sigurno. Zato ne čudi da većina scena i likova evociraju uspješnice iz prošlosti. Problem je da dobivamo lošije kopije najvećih hitova, uz dodatak sad već ostarjelog i ne previše angažiranog Indyja, koji (pre)često treba pomoć nove generacije.

Stvar bi se mogla spasiti izazovom kojeg može riješiti samo Indiana Jones, ali toga skoro pa da nema. Ironično, najsvjetliji trenuci filma i jesu nostalgija, poput scena sa Sallahom (John Rhys-Davies) i Indyjevom starom ljubavi Marion (Karen Allen). Ali te su scene prekratke, i ostavljaju dojam propuštenog potencijala. U igru na sigurno upao je čak i veliki John Williams, čiji se soundtrack, uz par nostalgičnih nota neće zadržati u pamćenju. Pokušavajući izbjeći rizik kontroverzne „Lubanje“, „Artefakt sudbine“ postao je formulaični film, školski odrađen. Da, postoje momenti u kojima suradnja Indyja i Helene daje rezultate, kao i trenuci u kojima vidimo zašto volimo dr. Jonesa. A i finalna scena mogla bi (ugodno) iznenaditi mnoge. No čak se i tu moglo napraviti više, i staviti našeg heroja u fokus radnje.

Vidimo se u (boljoj) prošlosti, dr. Jones

Gledajući treći akt filma prisjetio sam se trenutka iz „Otimača izgubljenog kovčega“ gdje Belloq, objašnjava Indyju: „Indiana, mi jednostavno prolazimo kroz povijest. Ovo, ovo JE povijest.“ Očito je da se Mangold u „Artefaktu sudbine“ vodio ovom izjavom, jer cijeli film je temeljen na toj ideji – živjeti život opsjednut prošlosti. A da ne ulazim u spoilere, u jednom trenu u filmu, Indy to i doslovno čini. No, iako je ideja dobra, i u duhu franšize i lika Indiane Jonesa, Mangold ne uspijeva u potpunosti ispuniti svoju viziju.

Da se razumijemo, unatoč kritikama, „Artefakt sudbine“ nije loš film. To je jedno standardno Indiana Jones iskustvo, bolje od „Lubanje“, ali je daleko od kultne trilogije. Unatoč ograničenjima scenarija, Ford je odradio najbolje što je mogao, i pokazao da samo on može biti Indiana Jones. Što je možda i najbitnije. Jer Indyjeva posljednja avantura potvrdila je jednu stvar. Koliko god ga voljeli, vrijeme je da se ovaj legendarni lik povuče u zasluženu penziju. Bar što se tiče velikog ekrana. Čak i sa svim manama, film je potvrdio da je Indiana Jones ikona, i to mu nitko ne može oduzeti.