Hotel Transilvanija, hiperaktivna zabava za klince s malo sadržaja

Prvi dugometražni animirani film Genndya Tartakovskog ispao je tipičan Cartoon Network proizvod. Pretjerana količina nanizanih (ljigavih) štosova na koje se odvaljuju klinci ugušili su film. Vizualno to je Genndy, autor originalnog, rukom crtanog serijala Clone Wars, Samuraja Jacka i Dexterova laboratorija. Režija, animacija i likovi su s njegovim potpisom – od Drakule do Frankensteina, čudovišta su doista životna i prekrasno dizajnirana, ali sadržaj Hotela Transilvanije je žestoko podbacio.

Premda će se klinci zabavljati, uživajući u hiperaktivnoj akciji i šarolikim čudovištima, odrasla publika će se povremeno nasmijati (ako nije infantilna) i ubrzo shvatiti da Hotel Transilvanija ne dostiže standarde jednog Dreamworskovog Despicable Me ili Kako istrenirati zmaja, a da i najslabijem Pixaru nije ni do koljena. Film tako funkcionira jedino na onom najprizemnijem nivou, ne nudeći gotovo nikakav podtekst usprkos želji da se ispriča priča s nekoliko univerzalnih lajtmotiva.

Koliko je na film utjecalo to što je Tartakovsky preuzeo film nakon niza otpadaka kao šesti režiser, i koliku je slobodu i vremena imamo da film kompletira, ne znamo. Sreća u nesreći je to što je film pristojno prošao na kino blagajnama pa neće ugasiti tek začetu dugometražnu karijeru jednog od svježijih autora animiranih filmova.

Priča o ocu koji previše želi zaštiti svoju kćer jedinicu zatrpana je i previše linearnom fabulom o pravoj ljubavi i prihvaćanju drugačijeg. Otac Drakula zbog osobne tragedije smatra ljude zlima i opasnima i zato odluči sagraditi hotel samo za čudovišta kojima je boravak u visokom dvorcu u potpunosti siguran. Mjesto je to toplog doma za njegovu kćer koja pak sanja da vidi malo svijeta čemu se otac oštro protiv, makar i uz cijenu da izda njezino povjerenje. Urnebes nastane kada se u hotelu pojavi čovjek – čudovište pravim čudovištima. Zadnjih dvadesetak minuta filma u kojima otac popravlja štetu koju je nanio otkrivaju kako je Hotel Transilvanija mogao biti jako dobar film. U nekoliko detalja svijet i likovi su postali plastičniji, topliji, a nisu izgubili na šarmu i duhu, i podjednako su zabavni. Priča je s odjavnom špicom dobila smislenije obrise, pa sam na kraju napustio kino s onim dubokim osjećajem propuštene prilike.