Good Omens, druga sezona: dobre vibracije ne čine seriju dobrom

Otrgnimo ovaj flaster brzo, jer će tako manje boljeti: druga sezona Amazonove i BBC-jeve serije Good Omens mi se nije svidjela. Usprkos solidnoj produkciji i karizmatičnoj glumačkoj postavi, humor je slabašan, a radnje jedva da i ima. Nakon šest epizoda serije, ostao mi je dojam kako sam pogledao loš fan fiction čiji se autor fokusirao na jedinu stvar koja ga je zanimala – odnos dvaju glavnih likova – ignorirajući pritom radnju, zaplet, dramu, poruku i sve druge elemente neophodne kako bi priča bila priča.

Radnja je vrlo jednostavna: arhanđeo Gabriel (kojeg ovdje ponovno tumači Jon Hamm – Mad Men) luta Londonom bez pamćenja (i gaća). Anđeo Aziraphale (odlični Michael Sheen – Prodigal Son) skriva palog(?) anđela u svojoj knjižari. Uz pomoć demona Crowleyja (podjednako odlični David Tennant iz serije Broadchurch), Aziraphale pokušava otkriti što se Gabrielu dogodilo. I to je fina premisa koja za sobom povlači hrpu zanimljivih pitanja. Kako je i zašto Gabriel završio na Zemlji? Signalizira li njegov odlazak iz Raja početak borbe za moć u nebeskoj birokraciji? Kako će sile Pakla, koje s Rajem vode tisućljetni hladni rat, reagirati na ovaj nemir?

Sve su to dobra pitanja. Nažalost, ova sezona – koju većinom potpisuju Neil Gaiman i John Finnemore – na njih odgovara nemaštovito i nezainteresirano. Druga sezona Good Omensa ima potpuno suprotni problem od prve. Ona je bila prepuna likova, podradnji, i apsurdnih situacija do te mjere da sam se pomalo brinuo kako će serija izgledati nekome tko nije čitao roman Neila Gaimana i Terryja Pratchetta na kojemu se bazira.

Ponekad, kada mi se neki film ili serija jako svide, kažem kako bih ove likove mogao gledati čak i da samo da sjede i pričaju. Ova je sezona Good Omensa bila točno takva – i bila mi je dosadna. Praktički jedino što autore zanima su Aziraphale, Crowley i njihov hoće li – neće li odnos koji je stalno na rubu toga da iz suradnje i prijateljstva preraste u nešto više. I to bi mi bilo u redu – da to nije jedina stvar koje ima u ovoj sezoni.

Jedini dijelovi priče koji donekle funkcioniraju su prisjećanja na zajedničku prošlost Aziraphalea i Crowleyja – malene, samostalne pričice porazbacane kroz prostor i vrijeme. U jednoj od njih tako pratimo ovaj dvojac tijekom starozavjetne priče o Jobu čiji je život (ako se ne sjećate sa vjeronauka) bog upropastio u okladi s vragom kako bi demonstrirao Jobovu vjeru. Jedino u ovom dijelu druga sezona doseže nivo prve. Uz simpatične interakcije glavnih junaka, dobili smo i niz solidnih štosova (poput Jobove djece koja anđela bahato pitaju “Jel’ znaš ti čiji sam ja sin?”), te zajedljivu i humanu kritiku jedne od poznatijih biblijskih priča.

Ostatak vremena, serija jedva da čeprka ispod površine. Na primjer, uredska politika Raja i Pakla mogla je poslužiti za ismijavanje kulture rada unutar suvremenih korporacija. To je čisto jedna ideja koja mi je pala na pamet. Serija je puna takvih potraćenih prilika.

A tek humor? U drugoj sezoni serije Good Omens, špranca štosova je uglavnom takva da netko izgovori nešto blentavo i pomalo šaljivo. Drugi likovi potom zgražajući se ponove istu stvar dva do četiri puta, što anemični štos ne čini nimalo boljim. Imao sam dojam kao da su glumci morali na licu mjesta improvizirati štosove.

Što se glumaca tiče, Sheen i Tennant rasturaju i u ovoj sezoni. S druge strane imate recimo Jona Hamma i Mirandu Richardson. Da se razumijemo: njih dvoje su također odlični. Kao arhanđeo Gabriel, Hamm glumi puno bahatiju i daleko gluplju verziju lika koji ga je proslavio – Dona Drapera iz serije Mad Men. Miranda Richardson je pak idealna za ulogu demonice Shax jer podjednakom lakoćom tumači čudovišno zle i komično nesposobne likove. Tko je gledao drugu sezonu serije Blackadder ili film Sleepy Hollow Tima Burtona zna o čemu pričam. Nažalost, niti Hamm niti Richardsonica nemaju ovdje što za raditi. Njihovi likovi uglavnom ponavljaju iste štosove i narativno se vrte u krug dok se serija ne odluči prijeći na sljedeći dio radnje.

Sve ove moje kritike vode prema jednom pitanju: za koga je točno rađena druga sezona Good Omensa? Mislim da je prva sezona rađena za ljubitelje romana Good Omens, te za ljubitelje Terryja Pratchetta i Neila Gaimana. Druga je sezona pak rađena prvenstveno za ljubitelje prve sezone. Dakle, ne za neku općenitu TV publiku, ili čak za ljubitelje Pratchetta i Gaimana, nego baš za ljubitelje prve sezone: sve one koji su protekle četiri godine slagali šaljive slike i ilustracije i štosove vezane uz prvu sezonu serije i slali ih po društvenim mrežama.

Tu opet moram istaknuti kako to nije ništa loše samo po sebi. Ako ljude ovakva verzija Good Omensa veseli i zabavlja, neka ih. Postoje puno gluplje stvari od serije o prijateljstvu anđela i demona, od kojih je jedan dobrica a drugi se pretvara da nije. Međutim, to što serija ima dobre vibracije ne znači da je u pitanju dobra serija. Druga sezona serije Good Omens je neduhovita i loše ispripovijedana priča koja, sada kada je ostala bez materijala iz romana koji je adaptirala, kao da ne zna što raditi sa svojim svijetom i likovima. Taj nedostatak inspiracije i priče ne može se sakriti pozitivnim vibrama glavnih likova, ma koliko oni bili dopadljivi.