Dracula anno domini 2020.

Kako izgleda Dracula u rukama scenarista Dr. Whoa i Sherlocka? Ako se Bram Stoker sada okreće u svom grobu, onda je to sigurno samo zato jer ga je Dracula pretvorio u vampira.

Prvog dana u novoj godini na našem omiljenom streaming servisu Netflixu pojavila se najnovija inačica pripovijesti o najvećem literarnom krvopiji u povijesti – grofu Draculi. Po jedna epizoda na dan na kanalu BBC One, a nakon toga i sve odjednom na Netflixu. Toj uvijek zahvalnoj temi posvetili su se Mark Gatiss i Steven Moffat, dva iskusna televizijska vuka. Mogli bismo reći da ova dvojica igraju na sigurno, počevši recimo od omiljene britanske SF senzacije već generacijama, Dr. Whoa. Nakon čega prelaze na Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doylea, te konačno na Draculu Brama Stokera, što čini tri najveća i najpoznatija lika engleske literature, te maksimalno eksploatirana lika na skoro svakom mediju. Čak je i format Sherlocka identičan Draculi, tri epizode cjelovečernje minutaže u jednoj sezoni. Serija kombinira većinu elemenata Stokerovog romana s već uobičajenom inventivnošću ovog scenarističkog dvojca. Dracula je to za nove generacije, klasičari će se možda osjetiti pomalo zakinuto ako su očekivali direktnu adaptaciju. No, prije nego se otisnemo u Draculine vode, pogledajmo malo povijest vezanu uz Draculu.

Roman “Dracula” Britanca Brama Stokera iz 1897. temelj je modernije vampirske fikcije. Preteče grofa Dracule su Vampir Varney i Lord Ruthven (Marsden). S vremenom, neki atributi su postali integralni dio imidža vampira: kandže i osjetljivost na dnevno sunce pojavile su se tijekom 19. st., gdje Varney i grof Dracula nose duge očnjake, a Murnaov Nosferatu boji se dnevnog svjetla. Ogrtač se pojavio u kazališnim produkcijama 1920-tih, a visoku kragnu uveo je dramaturg Hamilton Dean da bi pomogao Draculi da nestane s pozornice. Neki aspekti lika su inspirirani rumunjskim generalom i vlaškim princem iz 15. stoljeća – Vladom III. (Tepeš ili Kolconabijač)! Spomenimo samo najvažnije filmske Dracule. Max Schreck kao grof Orlock u filmu “Nosferatu” iz 1922., Bela Lugosi kao grof Dracula iz 1931. u filmu “Dracula”, zatim Christopher Lee počevši s krajem šezdesetih u nizu od 6 Hammerovih horor filmova (u dva nije glumio), a daleko najvjernija ekranizacija Stokerovog romana jest “Dracula” Francisa Forda Coppole iz 1992. u kojoj Draculu glumi Gary Oldman. Svakih nekoliko godina Dracula redovito uskrsne, ove godine čak i u prigodno vrijeme, što i priliči tom tvrdokornom krvopiji. Tako dolazimo i do najsvježije ekranizacije…

Dracula!

Dracula

Na početku serije nalazimo oronulog Jonathana Harkera kako pred dvjema opaticama svjedoči svoju istinu u vezi s Draculom. Njegova priča unutar priče započinje događajem iz originalnog romana, kad kao mladi odvjetnik dolazi u ime svoje advokatske tvrtke u posjet grofu Draculi (Claes Bang) u Rumunjsku. Tu prestaje sličnost s romanom, iako se svako malo vraćaju oni glavni motivi iz priče o Draculi. Dracula želi iskoristiti Harkera u svoju korist, stvarajući za sebe novu posebnu nevjestu, te se poigrava s njim kao i sa svim svojim žrtvama. Harker pokušava pobjeći iz noćne more u kojoj se našao, no Draculi se ne može pobjeći. A gdje se nalazi Dracula, negdje se mora skrivati najpoznatija obitelj lovaca na vampire. Scenaristi kao i obično ruše stereotipe, tako da dobivamo žensku inačicu famoznog vampirologa, Agathu Van Helsing (Dolly Wells). Agatha je redovnica u potrazi za Bogom, a njezina specijalnost su opsesija mračnim. Osim što pronalazi Boga u samom postojanju Dracule, pronalazi u njemu svog savršenog protivnika, kao što Holmes ima svog zakletog neprijatelja Moriartyja.

Dracula

Sve tri epizode prate više-manje različita vremenska razdoblja i odigravaju se na različitim lokacijama. Serija je snimana u Bray Studios u Berkshireu te na autentičnim lokacijama u Slovačkoj (nije baš Rumunjska, ali prolazi) – dvorac Orava, te gradićima Banská Štiavnica i Zuberec. Što seriji daje autentičan štih Draculine postojbine. Prva epizoda priziva stari štih Hammerovih filmova, borba protiv Dracule u njegovom prirodnom staništu, te upoznavanje s njegovim moćima. Grof Dracula kupuje nekretninu u Engleskoj te se priprema na put. Druga se bavi Draculinim putovanjem u Englesku na ruskom putničkom brodu Demeter, u maniri „Deset malih crnaca“. Treća epizoda odigrava se 123 godine kasnije, u današnje vrijeme, i taj dio odgovara drugoj polovici Stokerovog romana. Kako smo već spomenuli da Dracula preko krvi dobiva sva sjećanja i sposobnosti, vrlo brzo se adaptira novom svijetu. Dracula se ponovno vraća među žive, pronalazi prijateljicu koja je opsjednuta smrću, kao i on, no stara neprijateljica se također vraća kako bi se suočila s njim u posljednjem okršaju.

Dracula

Draculina pozadina ni porijeklo nisu previše objašnjeni, jer Draculu upoznajemo tek nakon njegovih 300 godina. Kako Agatha spominje njegovo aristokratsko porijeklo i činjenica je da boravi u dvorcu, to su mogući znakovi da je u pitanju pravi Dracula, prava povijesna osoba Vlad III. Tepeš iz 15. stoljeća. Grof Dracula je negativac, u to sumnje nema, no u njemu možete pronaći djeliće drugih Moffatovih likova, tu dječačku zaigranost Dr. Whoa ili Sherlocka Holmesa. Želja za istraživanjem, novim iskustvima, znanošću. No, grof Dracula beskrupulozni je ubojica, bez trunke savjesti i morala. Onaj ultimativni mračni id koji čuči u njima kad bi spomenute junake lišili morala. Probire svoje žrtve poput starog aristokrata, hraneći se samo odabranom klijentelom. Možda bi Draculu mogli okarakterizirati kao velikog zavodnika, s obzirom na njegove manipulativne moći, no on ne vodi ljubav s njima, on ih jednostavno – jede. „On nije bi-seksualan. On je bi-ubojica.“ kaže Moffat. Claes Bang u ulozi grofa Dracule dominira u svakom trenutku, dostojanstven u svojoj mirnoći, poetičan čak, i krvoločan u trenucima hranjenja.

Partija šaha

Pripadnici obitelji van Helsing stoljećima pokušavaju odgonetnuti Draculinu ultimativnu slabu točku, koja obuhvaća sve njegove slabosti, osjetljivosti na svjetlo, strah od križa i činjenice da u kuću treba biti pozvan. Za strah od križa Dracula objašnjava kako je stoljećima pijući krv ljudima koji su doživljavali opresiju od kršćanstva, u njega upisan taj strah. Od njegovih moći, tu je sposobnost transformacije u vukove, šišmiše, maglu, manipulaciju vukovima i šišmišima, očaravanje žrtava, besmrtnost i nadnaravna snaga, inteligencija i stanično pamćenje – apsorbirajući krv žrtve, Dracula usvaja sva njezina sjećanja i sposobnosti. Vatra nažalost nema utjecaj na Draculu, dok nemrtve glogov kolac instantno ubija. Interesantna stvar su reflektivne površine, Dracula u njima vidi pravu istinu u stvarima, a ostali nemrtvi ono što žele. Van Helsingica do kraja vjeruje da se u njegovim slabostima krije ključ njegovog kraha i to će i dokazati na samom kraju. Sve ono jednostavno je panični strah od smrti, sve te stvari simboliziraju smrt i hrabrost koju on ne može dosegnuti jer se boji smrti. Smrt je jedino što smrtnici imaju za razliku od njega, mogućnost umiranja. Kako Helsingica kaže: „Tražiš kako pobijediti smrt, ali ne možeš, sve dok se ne suočiš s njom bez straha.“ Kad se prestane bojati smrti, ispunit će svoju misiju, pronaći ono što je vječno tražio, i moći će umrijeti.

Dracula

Iako recimo u izvornom romanu nije tako intenzivan i ekstenzivan odnos između njih dvoje, Dracula i Van Helsing igraju partiju šaha (što doslovno i rade u drugoj epizodi), gdje su dedukcija i nadmudrivanje protivnika važni za dominaciju i preživljavanje. Moffat studiozno prikazuje lik svog Dracule, njegove sposobnosti i slabosti analiziraju se u svakom trenutku, a van Helsingica poput Sherlocka Holmesa izvrsno rezonira i vrlo brzo reagira. Tko zna hoće li se takav pristup dopasti klasičnim obožavateljima Dracule. U svakom slučaju treba cijeniti inventivnost scenarista u prilagođavanju izvornog materijala kao i lakoći uplitanja ostalih popkulturnih faktova vezanih uz sveukupnu predaju o vampirima i samom grofu Draculi. Epizode imaju svoje uspone i padove, kao što niti baš svaka Draculina dosjetka nije uvijek uspješna, no osobno smatram da je adaptacija uspjela. Legendarni krvopija ponovno je dobio svojih četiri i pol sata slave, demonstrirajući koliko je moćna karakterna konstrukcija Stokerovog lika i kolike mogućnosti interpretacije ona pruža. Naravno sve to ne bi bilo moguće bez markantnog Claesa Banga, kao ni prgave opatice Dolly Wells.

Poput samog Dracule, legenda o Draculi također nikada ne stari. Možda smrtnici poput nas podsvjesno traže načine kako ostvariti besmrtnost, te nas uvijek zanima i intrigira život nekoga tko je to postigao. Ali imajmo na umu da mi smrtnici ipak imamo jednu presudnu prednost pred Draculom. Na što ukazuje i sama Van Helsingica u svom stilu na samom kraju, drsko upućujući Draculi verbalni šamar, demonstrirajući tako njezinu osobnu pobjedu na njim.

Zoe Van Helsing: „Draculo, radim jedinu stvar koji ti nikada nećeš moći. Umirem.

Check Also

Captain’s log #4: (Ne)ispunjena obećanja

Star Trek: Picard je možda konačno otpravio našeg titularnoj junaka i njegov maleni tim na …

Locke & Key – između izvrsne ideje i iritantne izvedbe

Na Joe Hilla sam se prvi put spotakao u pokojnom Algoritmu prije kojih 10 – …

Web Statistics