Dina: grandiozna i vjerna adaptacija trećine Herbertovog romana

Kuća Harkonnen, koju predvodi groteskno pretili Vladimir (Stellan Skarsgard), posljednjih je osamdeset godina vladala pustinjskim planetom Arrakis, od milja nazvanim Dina. Izuzetno teških uvjeta za život, gdje se svaka kap znoja reciklira u pitku tekućinu, Arrakis je najvažniji planet u poznatom univerzumu jer sadrži začin Melange čija svojstva, između ostalog, omogućuju međuzvjezdana putovanja. Harkonneni su nemilosrdnom eksploatacijom začina, ne mareći za autohtono stanovništvo Fremene, postali najbogatija kuća u poznatom Carstvu. Caru (čije se ime ne spominje i lik se ne pojavljuje) se Vladimirovo bogatstvo ne sviđa i dekretom ga uklanja s planeta i instalira obitelj Atreides.

Vojvoda Leto Atreides (Oscar Isaac) vlada svojom kućom na prirodno bogatom oceanskom planetu Caladan. Svjesni opasnosti koju nosi odluka da Atreidesi preuzmu planet Arrakis i žetenje Melangea, Leto prihvaća ovu odluku kao svoju dužnost i obavezu. No, kako on objašnjava svome sinu, nasljedniku loze Paulu (Timothee Chalamet), Car na ovaj način priprema pozornicu za rat između dvije velike kuće kako bi ih oslabio. Mladi Paul je sin Leta i njegove konkubine Lady Jessice (Rebecca Ferguson). Ona pripada posebnom matrijarhalnom redu koji je razvio određene nadljudske moći zvan Bene Gesserit. Predvodnica reda Gaius Helen Mohiam (Charlotte Rampling) svoje prste ima dobrano umočene u u planetarni sukob između dvije kuće.

Sve navedeno je samo preludij filma, ali i romana Franka Herberta iz 1965. godine. Iako je spomenut velik broj imena likova, događaja, planeta i mjesta, to je ništa u usporedbi s količinom pojmova kojima Herbert u svojoj knjizi bombardira čitatelja koji još nema nikakvih saznanja o svijetu u koji uranja. S obzirom na to, svakom novom gledatelju će uvodna raščlamba događaja u filmu biti od ključne važnosti. Dojma sam kako je taj dio solidno prezentiran za one koji nemaju nikakva prethodna znanja o Dini, a za to je velikim dijelom zaslužna odluka da se prvi roman podijeli na više filmskih nastavaka. Nažalost, službena potvrda o produkciji drugog i/ili trećeg dijela Dine još uvijek ne postoji, a bilo bi zaista tužno da ova priča završi ovako.

Denis Villenueve je jedan od najboljih režisera današnjice. Čovjek je to koji nekako uspijeva zadovoljiti velike apetite Hollywoodskih produkcijskih kuća te zadivljujuće plesati između ostvarivanja vlastitih vizija naspram proporcija unutar kojih kino-blockbuster mora funkcionirati. Villenueve nikada nije propustio dati do znanja da je film njegov, unatoč tome što zaglušujuće eksplozije, skupi specijalni efekti i akcijske sekvence zauzimaju značajan prostor unutar radnje. Rekao bih da je uz Arrival i Blade Runner 2049, Dina idealan primjer toga jer je osjećaj spektakla sveprisutan, a izvornik je svejedno ispoštovan do najsitnih detalja.

Dina

Paul Atreides je središnji lik oko kojeg se odvija cijeli koloplet političkih zavjera i kolosalnih promjena. On je dječak na rubu odraslosti, kojeg treniraju Gurney Halleck (Josh Brolin) i Duncan Idaho (Jason Momoa) kako bi postao neustrašivi ratnik i vođa svoje loze. Polul o svom budućem domu uči na hologramskim projekcijama: kakve biljke uopće mogu rasti na pješčanom planetu, kako Fremeni žive, što su divovski crvi koji nastanjuju Arrakis itd. Međutim, Paul posjeduje mistične moći kojih još nije svjestan, a koje je Jessicina tutorica Majka Helen Mohiam već odavno nanjušila. Sve nedaće na koje je Leto spremao svoju obitelj i svoj narod su zanemarive u usporedbi s onim što ih zapravo čeka na Arrakisu. Njihov dolazak popraćen je oduševljenjem Fremena koji u Paulu vide mesiju koji po njihovom proročanstvu postaje jedan od njih i revolucionalno poboljšava uvjete života na njihovom planetu. Međutim, oduševljenje i mir na tom je planetu vrlo kratkog vijeka.

Istočnjački prizvuci prisutni su u bombastičnoj glazbenoj podlozi Hansa Zimmera koji kao da svaki puta pokušava nadmašiti samoga sebe u količini bubnjanja, tutnjanja i iznenadnih, napadnih glazbenih upliva. Iako su mi se skladbe uglavnom svidjele, pomalo mi je Zimmerov pristup svakom blockbusteru predvidiv. Fremeni djeluju kao futuristički bliskoistočni narod koji priča jezikom koji također zvuči istočnjački. U filmu nema spomena Jihada koji je u knjizi dio proročanstva u narodu Fremena (razumljivo je zašto je to izostavljeno), ali je mnoštvo pojmova koji zvuče kao da su direktno s tog podneblja npr. Shai-Hulud, Mahdi, Lisan al-Gaib itd.

Dina

Scenografija koja je nenadmašno grandiozna djeluje uvjerljivo jer je većina stvari na setu fizički sagrađena, a film je većim dijelom sniman u pustinjama Jordana što je glumačkoj postavi pridonijelo osjećaju unesenosti u radnju. Sam Chalamet je naveo kako je snimio samo dvije scene pred zelenim platnom. George Lucas je kao glavnu inspiraciju za svoje Star Wars filmove naveo baš Herbertov roman Dina stoga nije neobično što su me određene letjelice, osobito ogromni brodovi kojima su Atreidesi doputovali na Arrakis, podsjetili baš na Star Wars. Kada bih morao dati etiketu vizualnom osjećaju filma, uzimajući u obzir dizajn letjelica, kostimografije i građevina, nazvao bih ga pustinjskim dieselpunkom. Jedna od dojmljivijih sekvenci filma je ona koja prikazuje carske elitne postrojbe Sardaukare. U nečemu što bi trebalo biti na pola puta između molitve i postrojavanja trupa, s jezivim mantranjem onoga tko ih postrojava, Sardaukari su upečatljivo predstavljeni kao najstrašniji borci u poznatom svemiru.

Adaptacija romana iz 1965. ranije je pokušana nekoliko puta. Jodorowsky’s Dune je izuzetno zanimljiv dokumentarni film iz 2013. godine koji se bavi takvim jednim nastojanjem. Alejandro Jodorowski, ekscentrični čileanski režiser imao je suludu ideju snimiti film u trajanju od 14 sati u kojemu bi neke od uloga tumačili Mick Jagger i Salvador Dali. H.R. Giger je bio angažiran za vizualni dizajn koji je kasnije stekao ime dizajnom na kultnom Alienu. Naravno, ovaj projekt nikada nije ostvaren ponajviše zbog nerealnih financijskih potreba, ali u dokumentarcu možemo vidjeti cijele enciklopedije maštovitih umjetničkih kreacija koje su trebale biti u ovom nikada ostvarenom filmu. David Lynch je 1984. napravio film Dina s Kylom MacLachlanom u ulozi Paula, Patrickom Stewartom kao Gurneyem i glazbenikom Stingom u ulozi Vladimirovog nećaka. Osobenjak kakav Lynch jest, djelovao je kao prikladna osoba za uprizorenje ovako nečega no film onomad nije naišao na odobravanje kritike iako je s vremenom pronašao svoju vjernu skupinu obožavatelja. Sumorne, odbojne atmosfere i pomalo razvučene radnje, vrijeme nije bilo blagonaklono prema Lynchovom ostvarenju.

Hoće li Villenueve uspjeti opravdati postojanje još jednog ili dva nastavka ostaje za vidjeti. U svakom slučaju smatram da je ovo jedini ispravan pristup adaptaciji romana koji se desetljećima smatra “ukletim” za pretakanje iz knjige na ekran. Složiti ovakvu kompleksnu, slojevitu i epsku svemirsku fantaziju u jedan solo uradak ne bi rezultiralo dovoljno jasnim filmom čije bi trajanje svejedno moralo biti debelo iznad tri sata. Vjerojatno bi i tada mnoge ključne stvari ostale izostavljene. U ovoj Dini za sada ništa krucijalno ne nedostaje. Villenueve je dokazao da je on prava osoba za ovaj posao, kao što je ranije dokazao da može napraviti dostojan nastavak kultnog Blade Runnera za koji su se mnogi bojali da nastoji kapitalizirati na slavi originala. Znanstvenofantastični akcijski kino spektakl s planetarnim političkim zavjerama u kojemu ljudske drame ne nedostaje ne dolazi svakoga dana u kino dvorane i zbog toga je vrijedilo istrpiti sve odgode koje su se događale u posljednje vrijeme zbog epidemioloških mjera. Vjerujem kako će solidne zarade opravdati početak produkcije nastavka kako bi ova priča bila primjereno zaokružena. Jedan od najutjecajnijih romana dvadesetog stoljeća to zaslužuje.

Check Also

Midnight Mass: sakrament strave

Netflixova horor serija Midnight Mass najbolja je ekranizacija romana Stephena Kinga kojeg ovaj nikada nije …

The Green Knight: sporogoreće, mistično i fantastično epsko putovanje

Look, see a world that holds more wonders than any since the Earth was born. …

4 komentari

  1. Tihomir Tikulin

    Filmska adaptacija knjige bi trebala biti adaptacija, a ne religiozno puzanje pred svakom pišćevom rečenicom. Takve je probleme imala i svaka adaptacija LOTR trilogije (inače poštivam samo dio). No nekako smo preživjeli samovolju autora da kroz tri filma onaniniraju na svoju neizmjernu ljubav prema Međuzemlju jer su nastavci ipak dolazili u kratkim razmacima. U vremenu kad imamo razne web/TV servise koji odlično podnose duge forme u nastavcima što su mnoge popularne serije i dokazale, opet se maltretira prosječnog kino posjetitelja da u kinu gleda predugi film koji to i nije. Već trećina ili pola. Svejedno. Nije gotovo. Za par godina će biti nastavak, a možda i neće. Ajmo svi sad u kino i podržimo ovu trećinu kako bi studio zaradio dovoljno novaca i snimio drugi pa i treći nastavak. Kakav bezobrazluk! Predug film bi smio samo biti projekt koji ima glavu i rep. Početak i kraj. To je pošteno. Sve ostalo se zove serijal. Dune jest serijal knjiga, ali prva knjiga je cijelovito djelo. I kao takva je zaslužila svoje mjesto u povijesti SF književnosti. Da je sve ostalo na tom romanu i dalje bi herbertovo dijelo bilo klasik, ne ovisi ni o jednom nastavku. Prva knjiga Dune je trebala biti serija poput GOTa, True Detective ili Band of Brothers. To bi bilo poštenije. Ovako sam se uglavnom dosađivao u kinu uz bezbojan film, neimpresivnog generičkog dizajna i neupečatljive (ali funkcionalne) mjuze Zimmerove. Villeneuve je uz Nollana debelo precijenjen režiseronja novije holivudske kinematografije. Nema ništa specijalno u njegovim vizualijama. Nije on grozan, ali nema tu srca, već je sve programirano i dosadno. Dobar je izbor glumaca, ali to nikad nije garantiralo i dobar film. Dijalozi su sterilni/prepisani iz knjige i nisu prilagođeni filmskom jeziku. Za razliku od Linchove adaptacije koja je bila i duhovita na pravim mjestima, ovaj Dennisov mukotrpni rad iznjedrio je još jedan siv, sumoran i od humora cijepljen film u nizu njegove neskromne filmografije. Znatiželja me navela da povirim u ovu predugu trećinu nove Dune u polupraznom kinu. Mislim da bi i bez pandemijskih razloga kino i dalje bilo poluprazno. Pa to je film samo za ljubiteleje znanstvene fantastike. Bilo bi poštenije da su prepjevali knjigu u young adult kino zabavu za mlade i sve fino spakirali u minutažu od 120 + minuta. Može se to. Duboko sam uvjeren da se to da složiti u izvrsnu zabavu za mladež. Mladi Spielberg bi od toga napravio čudo! Ali ne i danas. Danas se cijene samo adaptacije koje robuju svakom slovu književnog predloška kako se nebi odbila šaćica fanova, a onda se čude kako je film propao. Ja im želim sreću, nek zarade para i prehrane svoje obitelji. Pogotovo majstori specijalnih efekata! To sve štima. A i bila bi sramota da tu nešto danas škripi. da mi je stalo do nastavka i nije. Znam što će se desiti, bolje sam to zamislio čitajući roman, a više mi se sviđaju Lincheve vizualije. Moderni holivudski hipsteraj i ništa više!

    • Od svega napisanog, točno je jedino da je film djelomice razvučen. Inače uopće nije loš, vjerniji je knjizi i daleko podnošljiviji od Lynchovog daveža.

      • Tihomir Tikulin

        Vjerniji je knjizi! Ahahahahahaah!
        Uzmimo samo scenu s Prečasnom majkom i Gom Jabbar testom.
        U filmu se da iščitati samo to da je Paul preživio test.
        A to da je on mogući budući mesija i da se babi zbog toga tresu gaće. Jok bato.
        Sad tek vidim, pa ti si anonimac. Ulaziš u razgovor bez identiteta, sakriven iza monitora. Ajoj!
        Aj bok!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics