Close Encounters of the Third Kind: snovita, paranoična SF bajka

Ovako napamet, koliko filmova znate u kojima zli svemirci napadnu Zemlju? Okej. A sada se pokušajte sjetiti svih SF filmova o miroljubivom prvom kontaktu s vanzemaljcima. Mislim da ćete primijetiti kako ovih drugih ima bitno manje.

Zašto je tome tako? Pa, uzbuđenje i strava su osjećaji koje je relativno lako izazvati među gledateljima. Redatelji pritom mogu vrlo lako posuđivati trikove iz drugih žanrova – od filmova katastrofe do ratnih epova. Za razliku od njih, filmovi o prvom kontaktu su skoro pa prepušteni sami sebi. Još i gore, oni moraju u publici potaknuti nešto kompleksnije emocije poput znatiželje, čuđenja i divljenja. S obzirom na ove izazove, ne čudi što je i nakon 45 godina Close Encounters of the Third Kind (Bliski susreti treće vrste) jedan od najboljih filmova o ovoj temi.

Ovaj film redatelja Stevena Spielberga inspiriran je pričama o tajanstvenim svijetlima na nebu i letećim tanjurima. Zahuktavanje hladnog rata i svemirske trke potakli su ljude da zamišljaju kako bi mogli izgledati posjetitelji sa drugih svjetova. Neidentificirani leteći objekti zaludili su Amerikance u drugoj polovici prošlog stoljeća. Dio medija jedva je dočekao objavljivati nevjerojatna svjedočanstva o susretima s vanzemaljcima. Suvremena UFOlogija začeta je 1940ih. Ostalo je povijest.

Close Encounters paralelno pripovijeda dvije priče. Prva prati Lacombea (francuski filmski kritičar i filmaš François Truffaut), međunarodnog stručnjaka koji u suradnji sa UN-om i Amerikancima pokušava dešifrirati vanzemaljske poruke. Druga prati Roya Nearyja (Richard Dreyfuss – koji je glumio u Spielbergovom prethodnom filmu Jaws). On je radnik elektre iz Indiane koji jedne noći susretne nezemaljsku letjelicu. Kasnije, igrom slučaja upoznaje Jillian (Melinda Dillon – A Christmas Story) čijeg sina redovito posjećuju svjetla sa neba. Sva tri lika otkrivaju kako je dolazak svemiraca samo pitanje vremena.

Iako je poruka filma pozitivna i puna nade, Spielberg se – naročito na početku – vrlo spretno služi trikovima iz filmova strave. Dobar dio radnje se odvija noću. Likove okružuje mrak, a po njihovim licima plešu sjene. Kadrovima dominiraju prizori noćnog neba prepunog zvijezda. Sve to filmu daje jezivu, snovitu atmosferu. Gledajući ga, čovjek se ne može ne sjetiti horora poput Halloween Johna Carpentera. Ali čak je i on izašao tek godinu dana nakon ovog filma! Čitavo vrijeme film vrlo efektno kontrastira ovu fantastičnu radnju s naturalistički banalnom svakodnevnicom ruralne Indiane (što će kasnije uspješno prekopirati serija Stranger Things).

Close Encounters je i nelogičan poput sna. Vanzemaljci mogu putovati svemirom, ali ne mogu otvarati prozore i vrata. Statisti ne primjećuju helikoptere i svemirske brodove sve dok se ovi ne pojave u kadru. Mogao bi sad tu pisati i kako je film naivan ili djetinjast, ali to nije bitno. Kao i u snu, intenzitet emocija kompenzira sve besmislice u radnji. Spielberg fantastično upravlja svojom publikom.

U sredini se Close Encounters pretvara u paranoidni triler. Nije slučajno što u dnevnom boravku glavnog junaka televizor prikazuje biblijski ep Ten Commandments s Charltonom Hestonom. Siroti Roy Neary slučajni je prorok nuklearnog doba. Nakon što mu se u divljini ukažu plamena svjetla na nebu, muče ga telepatski usađene vizije mjesta na kojem će se vanzemaljci ukazati. Zbog njih gubi ženu (Teri Garr – Young Frankenstein), djecu, posao, a skoro i zdrav razum.

Za to vrijeme, vojska sistematski zataškava slučajeve poput njegovog. Kako bi evakuirali ljude s mjesta gdje će sletjeti vanzemaljci, vlasti prošire lažnu vijest o izljevu nervnog bojnog otrova. Gomile ljudi bježe noseći improvizirane maske na licima. Ali Roy ZNA ISTINU. Kao filmska fantazija, ova je priča svakako uzbudljiva i zavodljiva. Možda i previše. Iako Spielberg nije krivac za to, ti su mi dijelovi filma nekako najlošije sjeli. Možda sam samo zadnjih godina čitao previše paranoičnih ljudi koji na internetu pišu bizarne teorije zavjere. Srećom pa se pred kraj film ponovno fokusira na svemirce u prekrasnoj, uzbudljivoj završnici.

Kako to često bude sa budućim filmskim klasicima, Close Encounters je imao problematičnu produkciju. Iako je Spielberg službeno naveden kao jedini scenarist, na različitim verzijama scenarija radili su i Hal Barwood (Dragonslayer), Jerry Belson (Always), David Giler (The Parallax View), John Hill (Quantum Leap), Matthew Robbins (Crimson Peak) i Paul Schrader (Taxi Driver). Kada je Spielberg originalno predlagao film 1973. studiju Columbia, budžet mu je trebao biti oko 2 milijuna dolara. Na koncu su samo specijalni efekti koštali oko 3 milijuna. Snimanje su pratili financijski i tehnički problemi (uključujući i uragan) što je rezultiralo probijanjem rokova, a film je na kraju koštao oko 20 milijuna dolara.

Glumačka postava filma je karizmatična i puna energije. No možda najveće zvijezde se kriju u ekipi iza kamera. Legendarni holivudski skladatelj John Williams skladao je muziku za film koja fino balansira između osjećaja jeze, avanture i djetinjeg čuđenja. Za vizualne specijalne efekte bio je zadužen Douglas Trumbull koji je ispekao zanat na klasičnim i kultnim SF filmovima poput 2001: A Space Odyssey, Star Trek: The Motion Picture i Silent Running (kojeg je i režirao). Blistave vanzemaljske svemirske brodove osmislio je dizajner Ralph McQuarrie čije su ilustracije uvelike oblikovale vizualni stil Star Wars svemira. Vanzemaljce je pak izradio Carlo Rambaldi, koji je radio slične specijalne efekte na filmovima kao što su Alien i E.T. the Extra-Terrestrial.

Close Encounters je postao ogroman hit koji je zaradio preko 300 milijuna dolara. Taj je uspjeh tim impresivniji što je film izašao iste godine kada i Star Wars redatelja Georgea Lucasa. Iako oba filma imaju dovoljno vanzemaljaca i svemirskih brodova da ih možemo nazvati SF-om, u srcu su to fantazije prepune djetinje energije i mašte.

Close Encounters of the Third Kind nije znanstvena fantastika već suvremena bajka. Spielberg nas podsjeća kako se posvuda oko nas kriju čudesa svemira. Ovim je filmom on uspio prenijeti osjećaj kada ljeti na moru pogledate noćno nebo posuto zvijezdama; osjećaj kako padate u dubine svemira u kojemu mogu i moraju postojati stvari koje si mi ne možemo niti zamisliti. I ako film sam po sebi možda i nije savršen, taj osjećaj nevjerojatnog kozmičkog potencijala čini ovaj film zasluženim klasikom, ne samo žanra nego i filmske umjetnosti općenito.