Četvrta epizoda Star Trek: Picarda nastavlja ohrabrujući trend povratka serijala klasičnom Treku. Dok USS Titan i njegova nesretna posada poniru prema središtu svemirske maglice, sve je očitije da showrunner Terry Matalas zna svoj posao. Problema naravno ima, ali ako se ovako nastavi, „Picard“ je na putu iskupljenja.
Kobayashi Maru
No Win Scenario, epizoda je koja odlično opravdava svoj naziv. Radnja je u cjelini smještena na USS Titan koji polagano ponire u svoju propast. Titan i njegova posada odbrojavaju sate koji ih dijele od sigurne smrti. A da stvar bude gora, brod je pod stalnim udarima ritmičkih bioenergetskih valova. Bespomoćnost Titana reflektira i kriza na mostu, kao i na brodskim palubama. Jean-Luc Picard, Riker, Beverly, Jack Crusher, te ostatak posade ostali su bez opcija te se pripremaju za neizbježno. Pravi Kobayashi Maru.
Ovo daje priliku scenaristima i glumcima za nekoliko dobrih emotivnih scena, od kojih bi posebno izdvojio dijalog Picarda i njegova sina u baru holodeka, koji je nekim čudom i dalje aktivan. Scena bi bila još i bolja da se dvojcu nije pridružilo nekoliko članova posade, koji čini se nemaju pametnijeg posla. Osim možda poslužit kao paralela flashback prologu, gdje nešto mlađi admiral priča o svojim avanturama okupljenim zastavnicima, iliti ako ćemo još malo povlačiti paralele – nama, fanovima old school Treka. Suptilnost nije jača strana epizode.
Lov na uljeza
Beznadnost situacije dovodi do još jednog bitnog momenta. Kapetan Shaw je jedan od rijetkih preživjelih u bitci kod Wolfa 359, što objašnjava animozitet i prezir kapetana Titana prema admiralu Picardu. Ali iako me veseli vidjeti posljedice Picardovih odluka kao Locutusa od Borga, pomalo je upitno kako je časnik Flote koji je očito duboko traumatiziran dobio kapetansku stolicu. Nadam se da je ovo tek početak rasvjetljavanja Shawove prošlosti. Jer Shaw je sada prikazan više od puke prepreke našim herojima. On je lik od krvi i mesa, s vlastitom prošlošću, o kojoj ćemo, nadam se, saznati više u narednim epizodama.
Shaw je i integralan element u lovu na uljeza. Upravo je Shaw taj koji savjetuje Anniki Hansen (iliti Seven of Nine), kako da ulovi uljeza – Changelinga – koji nastavlja sabotažu broda. Sam lov neodoljivo podsjeća na DS9 epizode, iako je posuda (iliti spremnik za regeneraciju) možda korak previše. Nostalgija je uvijek dobrodošla, ali potrebno je znati granicu. Srećom, Matalas dozira nostalgiju u malim količinama, pazeći da koristi a ne šteti, radnji.
Bijeg u slobodu
Da Matalas doista zna što radi, vidimo odmah nakon eliminacije Changelinga. Titanov „bijeg u slobodu“ fenomenalan je u svakom smislu riječi. Od kombinacije znanosti i domišljatosti, suradnje među posadom (kao i suradnje Picarda i njegova sina), neutralizacije Shrikea na originalan način, pa do same scene surfanja na valu, te naposljetku rađanja svemirskih stvorenja koje neodoljivo podsjećaju na svemirske meduze iz TNG „Farpoint“ (što referiraju i sami junaci), ova scena je klasični Star Trek. Trek kakvog nismo vidjeli možda još od odlaska „Enterprisea“ s malih ekrana.
Čini se da je u bezdanu maglice „Picard“ našao formulu koju smo tako dugo čekali. Klasičnu formulu koju je novi Star Trek (uz iznimku „Strange New Worlds“) uporno izbjegavao. A to je veoma jednostavno, optimizam (čak i u mraku), sloga na mostu, i rješavanje problema kombinacijom pameti, talenta i domišljatosti.
Prvi akt je završio u velikom stilu, ali avantura se nastavlja. Titan je napustio maglicu i nadmudrio Shrike. Ali postavlja se pitanje, tko je zapravo Vadic, i još bitnije, tko je Jack Crusher? Jer crvena soba je više od reference na „12 Monkeys“, još jednu Matalasovu uspješnicu. Ne znam za vas, ali ja ne mogu dočekati sljedeću epizodu.