Od optimizma daleke budućnosti do Stalkera i disidenstva: Braća Strugacki

Većini fanova SF-a je vjerojatno promaklo da je danas značajan dan za SF žanr. Naime, na današnji dan, prije 60 godina izašao je roman koji je osim inovacije žanra, ujedno postavio temelje za prvi pravi SF shared universe. Riječ je o SF romanu Zemlja grimiznih oblaka, koji nije poput većine kultnih predstavnika žanra nastao u SAD-u, već na suprotnoj strani svijeta, u bivšem SSSR-u. Upravo to čini “Zemlju grimiznih oblaka” (Strana bagrovykh tuch) još značajnijim, a njegove autore, braću Arkadija (1925. – 1991.) i Borisa (1933.-2012.) Strugacki postavlja u panteon SF pisaca. Jer, iako je nastao u totalitarnom društvu, „Zemlja grimiznih oblaka“ je nepopravljivo optimističan i progresivan prikaz čovječanstva u budućnosti, i time se smatra pretečom i uzorom megapopularnom Star Treku.

Braća Strugacki smatraju se jednim od najznačajnijih pisaca ruske književnosti, a zasigurno najznačajnim piscima ruske znanstvene fantastike. No poput brojnih ruskih intelektualaca 20. stoljeća, njihov životni put prvotno nije vodio u spisateljske vode. Arkadij, stariji od dvoje braće započeo je karijeru u vojsci, gdje je usavršio znanje engleskoga i japanskog. Nakon izlaska iz vojske Arkadij je počeo raditi s raznim državnim izdavačkim kućama u Moskvi. Njegov mlađi brat Boris, studirao je astronomiju u Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu), dok je surađivao sa svojim bratom udaljenim tisućama kilometara. “Zemlja grimiznih oblaka”, rađen je u veoma neobičnim uvjetima, budući da su braća bili prisiljeni eksperimentirati s različitim metodama surađivanja. Nemogućnost bivanja na istom mjestu, rezultiralo je često konfuzijom, s različitim verzijama priče, pa čak i natjecanjem za završnu verziju. U kasnijim djelima, sustav je usavršen, jer su braća i dalje nastavila odvojen život. Oboje bi pripremili osnove radnje, likova, i settinga, ali bi započeli rad na knjizi tek u trenutku kad su bili zajedno na jednom mjestu, s jednim bratom koji je diktirao, dok je drugi tipkao.

Osim načina pisanja, posebno je zanimljiv i razlog za nastanak samog romana. Naime, prema izjavama braće, “Zemlja grimiznih oblaka” nastao je kao rezultat prijateljske oklade, da je moguće napisati dobar roman u restriktivnim uvjetima tadašnjeg SSSR-a. Za sreću po braću, njihov prvi veliki uspjeh poklopio se sa Staljinovom smrću, i dolaskom Nikite Kruščeva na vlast, što je pokrenulo politiku “odmrzavanja”, i većih sloboda unutar društva. To je ujedno i vrijeme izuzetnog tehnološkog uspjeha SSSR-a, budući da je iste godine kada je roman izašao – 1957. – lansiran prvi umjetni satelit: Sputnik. Upravo ovaj optimizam 60-ih godina reflektira se u samom romanu, koji predstavlja progresivnu budućnost, u kojoj tehnologija i pozitivne promjene u društvu idu ruku uz ruku, gdje rakete na fotonski pogon nose istraživače na daleku Veneru, i gdje je čovječanstvo u mogućnosti da uz zajedničke napore trijumfira protiv svih izvanzemaljskih opasnosti.

Jer iako radnja obiluje akcijskim scenama, i prikazima napredne tehnologije, ovdje po prvi put nailazimo na zaštitni znak braće Strugacki, koji je prisutan u svim kasnijim djelima, a pogotovo u prvoj polovici njihovog stvaralaštva, koje je ujedno i prvi dio shared universea 22 stoljeće, poznatog još kao Noon svemir. Jer kolonizacija Venere postavila je temelje za daljnje istraživanje svemira u 22. stoljeću. Svemir “22. stoljeća” odlikuje se idejom superiornosti tekovina SSSR-a i komunizma, koji su postali temelj napretka čovječanstva. Put na Amalteju to možda i najbolje pokazuje, s kozmonautima koji evociraju doba Gagarina. Glavni junaci su humanisti, intelektualci; hrabri nesebični istraživači koji slijede te napredne ideje. Braća Strugacki stavljaju fokus upravo na te likove, na njihove probleme. Ovakva perspektiva još više dolazi do izražaja u knjizi Noon: 22 stoljeće, zapravo zbirci priča koje se bave moralnim i etičkim problemima u teškim situacijama. Ovaj odabir između dva podjednako loša rješenja zrcali temeljnu ideju braće Strugacki: Kako će oni koji ne misle kreativno živjeti u podnevnom svijetu? Upravo kroz takve dileme i sukobe među likovima, ali unutar njih predstavljaju inovaciju u SF-u: Znanstvena fantastika može, a i mora biti refleksija trenutnih procesa u društvu, omogućujući čitateljima uvid u potencijalnu budućnost. Znanstvena fantastika ne smije biti samo sredstvo zabave, već i upozorenje, i moguće rješenje koje se treba promisliti. Čitatelj opusa braće Strugacki treba shvatiti bit poruke, pročitati knjigu pažljivo, ne jednom, već više puta – tek tada cijela slika dolazi do izražaja.

Dok djela s početka karijere odišu iskrenom vjerom u komunizam, te pokazuju kako se vrijednosti ovakvog uređenja mogu iskoristiti za boljitak čovječanstva; padom Kruščeva i ponovnim zahlađenjem odnosa sa Zapadom kao i povratkom kontrole društva, romani postaju kritika sistema vješto maskirana u SF. Ova radikalna promjena najbolje je vidljiva u jednom od najpoznatijih i najboljih djela braće Strugacki. 1964.-te – iste godine kada je Brežnjev istisnuo i zamjenio Kruščeva, izašao je roman Teško je biti bog. Iako se radnja i dalje odvija u “Noon svemiru“, boljitak čovječanstva ovdje je zamjenjen uznemiravajućom tematikom – terorom i političkom represijom. Čovječanstvo je otkrilo druge humanoidne civilizacije, ali na nižem stupnju razvoja od Zemlje. U pokušaju da im pomogne, Zemlja šalje “unapreditelje”, znanstvenike koji se infiltriraju među manje razvijena društva te ih prikriveno pokušaju usmjeriti u pravom smjeru. Radnja romana prati jednog od tih “unapreditelja” Antona, koji otkriva da je srednjovjekovno društvo za koje je zadužen počelo kliziti u teror, umjesto da nastavi napredak prema socijalističkom prosvjetiteljstvu, a njemu samom zabranjena je ikakva intervencija. Da stvar bude gora, njegovo upletanje i korištenje naprednih tehnika samo pogoršava situaciju. “Teško je biti bog” tako postaje prvi roman u kojem komunizam dobiva svoju mračnu stranu.

Ovaj zaokret nije prošao nezamjećen od strane vlasti. “Noon svemir” došao je pod posebno povećalo, s čak 900 naknadnih ispravaka za Prisoners of Power, koja se bavi problemom represije i koncentracijskih logora (u settingu koji evocira na SF “Robinson Crusoe”). Priča o Trojki, nastavak humorističnog fantasy romana o magičnoj školi (napisanoj 1965. – desetke godina prije “Harryja Pottera”) Ponedjeljak počinje u subotu, procijenjen je kao skandalozan što je rezultiralo gašenjem almanaha “Angara” gdje je djelo objavljeno. Sama priča postala je nedostupna čitateljima. Slična je situacija pratila ostale alegorične priče poput Puž na nizbrdici koji je suptilno kritizirao sovjetsku birokraciju. No, unatoč preprekama, braća Strugacki nastavili su svoj rad. Druga invazija na Mars u kojoj su likovi i mjesta nazvani grčkim imenima da se izbjegne cenzura, nije mogao prikriti aluziju – s pitanjima o “časti i osobnom dostojanstvu čovjeka i cijelog čovječanstva” usmjerenima na sovjetsko društvo. Slična tema je prisutna u zanimljivom hibridu SF-a i detektivskog romana Hotel kod izgubljenog alpinista gdje se postavlja pitanje je li čovjek spreman za susret s vanzemaljcima ako još nije riješio svoje vlastite probleme.

Sada već zreli braća Strugacki, ironični, elitistični, tragični, duboko su pesimistični o ljudskom potencijalu i o bilo kojem obliku napretka. Utopiju ranijeg razdoblja zamjenila je skepsa, s najboljim mogućim izborom – prihvaćanjem statusa qua, koliko god nezadovoljavajuć on bio. Ova bezidejnost, bezvoljnost, depresija, nigdje nije vidljivija nego u kultnom Piknik na rubu puta objavljenom 1972. Radnja je smještena u misterioznu Zonu u Kanadi, gdje se mogu naći enigmatični artefakti. Porijeklo njih je nepoznato, te se naslućuje da su iz svemira. No najviše zabrinjava da njihovo porijeklo nikoga ne zanima. Knjiga ne sadrži nikakvu kritiku društva, već prikazuje svijet potpune i prihvaćene alijenacije. Ovaj koncept, tako blizak sovjetskim čitateljima, adaptiran je u kultni film “Stalker” Andreja Tarkovskog.

I iako su braća Strugacki nastavili svoj rad do kasnih 80.-ih (s romanom Grad osuđen na propast, možda i najfilozofskijim djelom opusa) ovaj kasni period alijenacije nastavio je karakterizirati obojicu sve do njihove smrti. Braća Strugacki su ostali disidenti i nakon raspada Sovjetskog saveza, s Borisom (Arkadij je umro 1991.) žestokim kritičarem ruskog predsjednika Vladimira Putina i njegove politike. U osmrtnici za Borisa (koji je umro 2012.), New York Times dao je možda i najbolju posvetu za obojicu braće – kao pisce koji su stvorili i iskoristili novi oblik SF-a da kritiziraju sovjetsko društvo na način koji je bio nemoguć u bilo kojem drugom obliku književnosti.

Pomalo je žalosno, ako ne i tragično da su ljudi koji su krenuli s takvim optimizmom, koji odlikuje „Zemlju grimiznih oblaka“, završili kao Stalkeri u vlastitoj zemlji. Iako ih fanovi žanra u Rusiji smatraju bogovima, što je prepoznao i Google sa svojim fenomenalnim doodleom za današnju obljetnicu. A još je žalosnije da do današnjeg dana nijedna knjiga nije prevedena na hrvatski jezik. Što je velika šteta, jer kao što su posvjedočili i velikani SF-a poput Isaaca Asimova, Ursule K. Le Guin ili Kima Stanleyja Robinsona (na koje su izuzetno utjecali djela braće Strugacki), bez Arkadija i Borisa SF žanr bi bio puno siromašnije mjesto.