“Bijeli vlak na nebu moga grada”, nova zbirka priča Veronike Santo

 

14102014_Santo_BijeliVlak_postU biblioteci Machu Pichu Ogranka Matice hrvatske Bizovac, kao peta knjiga, objavljena je zbirka priča naše iznimne autorice koja živi u Rimu, Veronike Santo. Starijim ljubiteljima žanra zasigurno je poznata sa stranica Siriusa (tada pod imenom Vera Ivosić-Santo). Nakon gašenja toga časopisa, Santo nastavlja objavljivati u Beogradu u publikacijama Znak Sagite i Tamni Vilajet. Iako je imala pauzu u pisanju, vraća se 2006, a već 2007 . u prvom broju Ubiqa objavljena joj je priča Ekstaza – Otomansko carstvo, 13 stoljeće. Prva autorska zbirka, Vrt pramčanih figura Veroniki Santo je izašla u izdanju Društva za znanstvenu fantastiku Sfera.

Zbirka Bijeli vlak na nebu moga grada sadrži deset priča (uz predgovor i pogovor dr. sc. Tomislava Šakića), a o kakvoj je spisateljici riječ najbolje govori predgovor Milene Benini koji prenosimo u potpunosti uz dozvolu nakladnika:

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: intuitivno, emotivno, s istančanim osjećajem za svaku pojedinu riječ. Osjećaj je, općenito, jedna od ključnih riječi kad se govori o Veronikinim pripovijetkama. Bez obzira pratimo li tihu sjetu balkanskih izbjeglica, tupu razočaranost besmrtnika čije je jedino društvo riba, ili sivi ennui sterilnog društva budućnosti, nit emocija u ovim je pričama uvijek prisutna, pravi fil rouge koji sve Veronikine svjetove i likove povezuje u prepoznatljivo literarno tkanje.

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: simbolično, meditativno, u profinjenim slikama koje ostaju sa čitateljima dugo nakon zatvaranja knjige. Svaka njena pripovijetka, poput pjesme u prozi, gradi zaseban, cjelovit svijet. On može biti gotovo posve preklopljen s današnjicom ili vrlo udaljen od nje, svejedno je. Ni Veronikin Zagreb nije samo Zagreb, ni njen Rim nije samo Rim. Uvijek, i prije nego što naiđemo na element koji će priču izdići iz banalne mimetike, u načinu kako su postojeće i nepostojeće vedute opisane prepoznajemo pjesničku slobodu, imaginativnu izmaglicu koja prepoznatljive krajolike transformira u snoviđenja.

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: promišljeno, ritmično, redajući svoje riječi onako kako su drevni majstori redali kamenčiće finih mozaika, izokrećući običan šljunak da bi ga pretvorila u neočekivano, melodično, u poetično. A to se može samo kroz savršeno poznavanje materije: svaka mediteranska zraka sunca (a u Veronike ih je doista mnogo), svaki krik galeba i stopa antičkim ulicama toliko su u njenim pričama proživljeni da, kad nam priča korake odvede u krhotine drugih prostora i/ili vremena, vjerujemo i njima, zaneseni u sjetnu melodiju ispletenu poput ribarske mreže Veronikinim čarobnim rečenicama.

I, na kraju, za slučaj da još nije jasno: Veronika Santo piše prozu kudikamo bolje no što mnogi drugi pišu poeziju.

Check Also

Nominacije za World Fantasy Awards 2021.

Objavljeni su finalisti za ovogodišnju World Fantasy Award. Nagrade se svake godine dodjeljuju najboljem djelu …

Dobitnici nagrade Locus za 2021. godinu

Svake godine u Seattleu dodjeljuje se jedna od najprestižnijih žanrovskih književnih nagrada – Locus Award. …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics