Guillermo del Toro’s Pinocchio: mračna, nesavršena filmska bajka

Kao i toliko puno drugih klasika, dječji roman Pinocchio Carla Collodija iz 1883. godine jedna je od onih knjiga za koju svi znaju, ali ju je malo tko čitao. Dobar dio ljudi pozna ovu bajku zahvaljujući animiranom filmu Walta Disneyja iz 1940. godine. Iako ublažen u odnosu na original, on priča priču o obijesnom i lakovjernom lutku kojemu se događaju užasne stvari sve dok ne nauči poštivati svog oca Geppetta. Tek onda smije postati ljudsko dijete.

Nisam bio siguran zašto redatelj poput Guillerma del Tora već desetljećima želi adaptirati ovo djelo. Nakon što sam pogledao film, njegovi su mi razlozi puno jasniji. Guillermo del Toro’s Pinocchio nije toliko adaptacija Collodijevog romana koliko redateljeva polemika s originalom. Kroz film se provlače motivi poznati iz njegovih drugih filmova: sudbina djece u ratu, kritika patrijarhata, te simpatija prema usamljenom ili čudovišnom protagonistu.

Scenarij koji potpisuje Patrick McHale (Adventure Time, Over the Garden Wall) premješta radnju romana s kraja 19. stoljeća u Mussolinijevu Italiju 1920ih. Kroz film se provlače odnosi očeva i sinova. Geppetto (glas Davida Bradleyja – Game of Thrones) gubi sina u Prvom svjetskom ratu i silom pokušava pretvoriti Pinokija (Gregory Mann) u njegovu kopiju. Kovač Podestà (Ron Perlman – koji sa del Torom surađuje već desetljećima) fanatični je sljedbenik Il Ducea koji pokušava odgojiti svog sina Candlewicka (Finn Wolfhard – Stranger Things) u uzornog malog fašistu. Čudovišni vlasnik cirkusa grof Volpe (Christoph Waltz – No Time to Die) očinski nastupa pred Pinokijom čak i kad maltretira svog slugana, majmuna Spazzaturu (Cate Blanchett – Nightmare Alley).

Guillermo del Toro’s Pinocchio je vizualno spektakularan ali i groteskan. Filmom prevladavaju žuti i smeđi tonovi. Mediteranom plutaju morske mine nalik tumorima. Mršava ulična pseta, zečevi-pogrebnici i golema čudovišna riba inspirirani su originalnim ilustracijama Carla Chiostrija iz 1901. godine. Vizualni dizajn Šumske vile i Smrti (objema glas daje Tilda Swinton – Three Thousand Years of Longing) stigli su ravno iz del Torovih filmova Hellboy II: The Golden Army i Pan’s Labyrinth. U jednom od boljih dijelova ovog filma, dječake odvode u vojni kamp umjesto u Zemlju igračaka. Tamo ih uče kako je zabavno pucati i bacati bombe. Umjesto u magarce, dječake pretvaraju u ubojice.

Prigodno za priču o živoj marioneti, Pinocchio je snimljen metodom stop animacije. To znači da su svi likovi i lokacije u filmu fizički objekti. Animatori pomiču i fotografiraju sve lutke kadar po kadar, čime stvaraju iluziju pokreta. Ovaj je mukotrpni proces dug i skup. Ali, iako ova metoda nije toliko glatka kao crtana ili kompjuterska animacija, ona filmu daje fascinantnu taktilnost. Ovaj Pinokio praktički jest živa lutka. Del Toru je ovo inače prvi animirani film, zbog čega je za drugog redatelja uzeo iskusnog animatora Marka Gustafsona koji je još 1980ih radio na filmovima poput The Adventures of Mark Twain ili Return to Oz – koji su nekima od nas bili prilično stravični u djetinjstvu.

Rado gledam filmove Guillerma del Tora, ali ne mogu reći da ih volim. Dijelim njegovu opsesiju sa starim žanrovskim filmovima. Crimson Peak je vizualno raskošna posveta britanskim Hammer hororima iz 1970ih. Pacific Rim je inspiriran japanskim kaiju filmovima. The Shape of Water je del Torov odgovor na američke paranoične SF horore iz 1950ih. Međutim, ispod fino polirane i visoko-producirane posvete žanrovskim filmovima velikim i malim, ne pronalazim nekakvu pretjeranu emocionalnu dubinu.

Koliko god mi se ovaj film sviđao i idejom i tehničkom izvedbom, nedostaje mu šarma. Malobrojni gegovi pate od lošeg tempiranja. Film je mjuzikl, ali su pjesme koje je skladao Alexandre Desplat (skladatelj muzike za Grand Budapest Hotel i toliko puno drugih filmova) bezlične i zaboravljive. Film kao da ne zna pogoditi pravu mjeru između crnog humora i povijesne tame.

Ali najveći je problem što baš i nema likova za koje želim navijati. Pinokio je dobar dio vremena impulzivan, sebičan i lakomislen. To je vjerno romanu, ali na trenutke naporno. Njegov je vizualni dizajn takav da puno bolje funkcionira kao zaigrano malo čudovište nego kao lik s kojim bi trebali suosjećati. Geppetto je dobar dio vremena ogorčeni stari pijanac, dok je Sebastian J. Crickett (glas Ewan MacGregora – Obi-Wan Kenobi) više iritantan nego komično nesposoban.

Ovaj manjak emocionalne povezanosti utječe izravno na odnos publike prema negativcima. Ponašanje fašista Podeste prema vlastitom sinu bilo bi grozno da nam je imalo stalo do njihovog odnosa. No, zato je tu barem grof Volpe koji je, u maestralnoj izvedbi Christopha Waltza, istodobno ljigav, komičan i zastrašujuć. Ali to je to.

Svi del Torovi filmovi dijele vrlo sličnu poruku. Patrijarhat je čekić koji tjera ljude na konformizam i isključivost te utire put fašizmu. Umjesto toga nam trebaju tolerancija, razumijevanje i ljubav jer je svijet okrutan prema malenima, slabima i drugačijima. Iako je ovakve stvari lako zaboraviti u paklu rasprava na društvenim mrežama 2022. godine, to ne mijenja činjenicu kako su ipak u pitanju truizmi.

Guillermo del Toro’s Pinocchio je nesumnjivo ambiciozan film koji privlači pažnju stilom animacije i vrlo slobodnom adaptacijom izvornika. Ljubitelji redateljevih mračnih bajki se definitivno imaju čemu veseliti. Što se mene tiče, pogledao sam film, složio se s njegovim temama, motivima i zaključcima, te odlučio kako nemam apsolutno nikakvu želju ili potrebu pogledati ga ponovno.

Nisam siguran kome je točno ovaj film namijenjen. Djeci će vjerojatno biti dosadan ili ružan. Odraslima će biti morbidan. Ako je cilj bio napraviti mračni odgovor na Disneyjev saharinski klasik, pa eto, uspjeli su.