Dina: grandiozna i vjerna adaptacija trećine Herbertovog romana

Kuća Harkonnen, koju predvodi groteskno pretili Vladimir (Stellan Skarsgard), posljednjih je osamdeset godina vladala pustinjskim planetom Arrakis, od milja nazvanim Dina. Izuzetno teških uvjeta za život, gdje se svaka kap znoja reciklira u pitku tekućinu, Arrakis je najvažniji planet u poznatom univerzumu jer sadrži začin Melange čija svojstva, između ostalog, omogućuju međuzvjezdana putovanja. Harkonneni su nemilosrdnom eksploatacijom začina, ne mareći za autohtono stanovništvo Fremene, postali najbogatija kuća u poznatom Carstvu. Caru (čije se ime ne spominje i lik se ne pojavljuje) se Vladimirovo bogatstvo ne sviđa i dekretom ga uklanja s planeta i instalira obitelj Atreides.

Vojvoda Leto Atreides (Oscar Isaac) vlada svojom kućom na prirodno bogatom oceanskom planetu Caladan. Svjesni opasnosti koju nosi odluka da Atreidesi preuzmu planet Arrakis i žetenje Melangea, Leto prihvaća ovu odluku kao svoju dužnost i obavezu. No, kako on objašnjava svome sinu, nasljedniku loze Paulu (Timothee Chalamet), Car na ovaj način priprema pozornicu za rat između dvije velike kuće kako bi ih oslabio. Mladi Paul je sin Leta i njegove konkubine Lady Jessice (Rebecca Ferguson). Ona pripada posebnom matrijarhalnom redu koji je razvio određene nadljudske moći zvan Bene Gesserit. Predvodnica reda Gaius Helen Mohiam (Charlotte Rampling) svoje prste ima dobrano umočene u u planetarni sukob između dvije kuće.

Sve navedeno je samo preludij filma, ali i romana Franka Herberta iz 1965. godine. Iako je spomenut velik broj imena likova, događaja, planeta i mjesta, to je ništa u usporedbi s količinom pojmova kojima Herbert u svojoj knjizi bombardira čitatelja koji još nema nikakvih saznanja o svijetu u koji uranja. S obzirom na to, svakom novom gledatelju će uvodna raščlamba događaja u filmu biti od ključne važnosti. Dojma sam kako je taj dio solidno prezentiran za one koji nemaju nikakva prethodna znanja o Dini, a za to je velikim dijelom zaslužna odluka da se prvi roman podijeli na više filmskih nastavaka. Nažalost, službena potvrda o produkciji drugog i/ili trećeg dijela Dine još uvijek ne postoji, a bilo bi zaista tužno da ova priča završi ovako.

Denis Villenueve je jedan od najboljih režisera današnjice. Čovjek je to koji nekako uspijeva zadovoljiti velike apetite Hollywoodskih produkcijskih kuća te zadivljujuće plesati između ostvarivanja vlastitih vizija naspram proporcija unutar kojih kino-blockbuster mora funkcionirati. Villenueve nikada nije propustio dati do znanja da je film njegov, unatoč tome što zaglušujuće eksplozije, skupi specijalni efekti i akcijske sekvence zauzimaju značajan prostor unutar radnje. Rekao bih da je uz Arrival i Blade Runner 2049, Dina idealan primjer toga jer je osjećaj spektakla sveprisutan, a izvornik je svejedno ispoštovan do najsitnih detalja.

Paul Atreides je središnji lik oko kojeg se odvija cijeli koloplet političkih zavjera i kolosalnih promjena. On je dječak na rubu odraslosti, kojeg treniraju Gurney Halleck (Josh Brolin) i Duncan Idaho (Jason Momoa) kako bi postao neustrašivi ratnik i vođa svoje loze. Polul o svom budućem domu uči na hologramskim projekcijama: kakve biljke uopće mogu rasti na pješčanom planetu, kako Fremeni žive, što su divovski crvi koji nastanjuju Arrakis itd. Međutim, Paul posjeduje mistične moći kojih još nije svjestan, a koje je Jessicina tutorica Majka Helen Mohiam već odavno nanjušila. Sve nedaće na koje je Leto spremao svoju obitelj i svoj narod su zanemarive u usporedbi s onim što ih zapravo čeka na Arrakisu. Njihov dolazak popraćen je oduševljenjem Fremena koji u Paulu vide mesiju koji po njihovom proročanstvu postaje jedan od njih i revolucionalno poboljšava uvjete života na njihovom planetu. Međutim, oduševljenje i mir na tom je planetu vrlo kratkog vijeka.

Istočnjački prizvuci prisutni su u bombastičnoj glazbenoj podlozi Hansa Zimmera koji kao da svaki puta pokušava nadmašiti samoga sebe u količini bubnjanja, tutnjanja i iznenadnih, napadnih glazbenih upliva. Iako su mi se skladbe uglavnom svidjele, pomalo mi je Zimmerov pristup svakom blockbusteru predvidiv. Fremeni djeluju kao futuristički bliskoistočni narod koji priča jezikom koji također zvuči istočnjački. U filmu nema spomena Jihada koji je u knjizi dio proročanstva u narodu Fremena (razumljivo je zašto je to izostavljeno), ali je mnoštvo pojmova koji zvuče kao da su direktno s tog podneblja npr. Shai-Hulud, Mahdi, Lisan al-Gaib itd.

Scenografija koja je nenadmašno grandiozna djeluje uvjerljivo jer je većina stvari na setu fizički sagrađena, a film je većim dijelom sniman u pustinjama Jordana što je glumačkoj postavi pridonijelo osjećaju unesenosti u radnju. Sam Chalamet je naveo kako je snimio samo dvije scene pred zelenim platnom. George Lucas je kao glavnu inspiraciju za svoje Star Wars filmove naveo baš Herbertov roman Dina stoga nije neobično što su me određene letjelice, osobito ogromni brodovi kojima su Atreidesi doputovali na Arrakis, podsjetili baš na Star Wars. Kada bih morao dati etiketu vizualnom osjećaju filma, uzimajući u obzir dizajn letjelica, kostimografije i građevina, nazvao bih ga pustinjskim dieselpunkom. Jedna od dojmljivijih sekvenci filma je ona koja prikazuje carske elitne postrojbe Sardaukare. U nečemu što bi trebalo biti na pola puta između molitve i postrojavanja trupa, s jezivim mantranjem onoga tko ih postrojava, Sardaukari su upečatljivo predstavljeni kao najstrašniji borci u poznatom svemiru.

Adaptacija romana iz 1965. ranije je pokušana nekoliko puta. Jodorowsky’s Dune je izuzetno zanimljiv dokumentarni film iz 2013. godine koji se bavi takvim jednim nastojanjem. Alejandro Jodorowski, ekscentrični čileanski režiser imao je suludu ideju snimiti film u trajanju od 14 sati u kojemu bi neke od uloga tumačili Mick Jagger i Salvador Dali. H.R. Giger je bio angažiran za vizualni dizajn koji je kasnije stekao ime dizajnom na kultnom Alienu. Naravno, ovaj projekt nikada nije ostvaren ponajviše zbog nerealnih financijskih potreba, ali u dokumentarcu možemo vidjeti cijele enciklopedije maštovitih umjetničkih kreacija koje su trebale biti u ovom nikada ostvarenom filmu. David Lynch je 1984. napravio film Dina s Kylom MacLachlanom u ulozi Paula, Patrickom Stewartom kao Gurneyem i glazbenikom Stingom u ulozi Vladimirovog nećaka. Osobenjak kakav Lynch jest, djelovao je kao prikladna osoba za uprizorenje ovako nečega no film onomad nije naišao na odobravanje kritike iako je s vremenom pronašao svoju vjernu skupinu obožavatelja. Sumorne, odbojne atmosfere i pomalo razvučene radnje, vrijeme nije bilo blagonaklono prema Lynchovom ostvarenju.

Hoće li Villenueve uspjeti opravdati postojanje još jednog ili dva nastavka ostaje za vidjeti. U svakom slučaju smatram da je ovo jedini ispravan pristup adaptaciji romana koji se desetljećima smatra “ukletim” za pretakanje iz knjige na ekran. Složiti ovakvu kompleksnu, slojevitu i epsku svemirsku fantaziju u jedan solo uradak ne bi rezultiralo dovoljno jasnim filmom čije bi trajanje svejedno moralo biti debelo iznad tri sata. Vjerojatno bi i tada mnoge ključne stvari ostale izostavljene. U ovoj Dini za sada ništa krucijalno ne nedostaje. Villenueve je dokazao da je on prava osoba za ovaj posao, kao što je ranije dokazao da može napraviti dostojan nastavak kultnog Blade Runnera za koji su se mnogi bojali da nastoji kapitalizirati na slavi originala. Znanstvenofantastični akcijski kino spektakl s planetarnim političkim zavjerama u kojemu ljudske drame ne nedostaje ne dolazi svakoga dana u kino dvorane i zbog toga je vrijedilo istrpiti sve odgode koje su se događale u posljednje vrijeme zbog epidemioloških mjera. Vjerujem kako će solidne zarade opravdati početak produkcije nastavka kako bi ova priča bila primjereno zaokružena. Jedan od najutjecajnijih romana dvadesetog stoljeća to zaslužuje.