Solidna futuristička akcija – recenzija filma Dredd 3D

Druga filmska inačica popularnog britanskog stripa Judge Dredd izdavačke kuće 2000 A.D., koja se u ovom slučaju zove samo Dredd 3D, sasvim je solidno odrađena futuristička akcijska razbibriga s izvrsnim Karlom Urbanom u naslovnoj ulozi. Kako se ne radi o visokobudžetnom holivudskom proizvodu, tvorci ovog projekta su s puno skromnijim sredstvima uspjeli vrlo pristojno prikazati ugođaj distopije Mega Citya u kojem naslovni junak dijeli pravdu. Za produkciju i egzekuciju napisanog scenarija, autorima kapa dole u nadi da će u možebitnom nastavku biti malo više promišljeniji/kreativniji pri pisanju priče.
Skromniji budžet je već u startu odredio da će radnja biti jednostavna pucačina u betonskoj dvijestokatnici, zloglasnoj sirotinjskoj megastrukturi s više od 70.000 stanovnika. I tako bi.

Glavno oružje ovog filma je Karl Urban, po meni jedan od najtalentiranijih glumaca svoje generacije. Izvrsno je utjelovio opakog sudca podražavajući govor tijela i verbalne manire Clinta Eastwooda tj. Prljavog Harryja, koji je u biti i bio inspiracija originalnim tvorcima stripa Judge Dredd. I tako se po tom pitanju uspješno zatvorio krug. Osim Urbana i Lena Headey u ulozi zloglasne Mame i Olivia Thrilby kao sutkinja Anderson, odradili su svoj posao na zavidnoj razini. Pucačina/akcija je atraktivno i pregledno snimljena, a dijaloške scene nisu anemične i dosadne zahvaljujući provjerenom zanatliji Peteu Travisu (Vantage Point, 2008.), redatelju koji je iskustvo stekao radeći na televizijskim serijama, a ne u video-spotaškoj produkciji. Vizualije poput dnevnih vizura grada s megastrukturama su impresivno i uvjerljivo napravljene, ne pokušavajući konkurirati nedostižnom Bladeu Runneru već skoro dokumentarističkim pristupom oživljavaju futuristički ‘landscape’ prenapučenog Mega Citya 1. Sloboda neovisne produkcije pružila je neuobičajenu dozu zdrave brutalnosti uz obilje crnog humora i lik Dredda je zakon! To sam već rekao. Ali …

Nedostaje vrlo prepoznatljiva socijalna satira koja je glavno oružje glasovitog stripa. Okrznuvši se tek tu i tamo o takve motive, uglavnom skrećući u područja crnog humora koja završavaju vrlo brutalno po nesretnike koji stanu Dreddu na put. Prejednostavna priča nije dovoljno začinjena detaljima koji će sve izdići na višu razinu kao u slučaju prejednostavnog Pitch Blacka (2000.). Nedostaje šarolikost sporednih karaktera, što izborom faca, što nepostojećom kostimografijom. Ostali su samo beskarakterni negativci kroz koje se Dredd sa svojom mlađom kolegicom probija bez neke veće muke. Tu su i apsurdni i povremeno nelogični potezi glavne zlikovke kako bi zatočenim sucima stala na kraj, propuštena prilika da se zloglasna droga SLO-MO, koja je glavni pokretač radnje, upotrijebi kao aktivan sudionik događaja, a ne samo kao opravdanje za usporene atraktivne 3D scene. Tu je naravno i nepotrebna 3D konverzija koja samo smeta u praćenju radnje. Taj 3D treba zabraniti!

Glazba koja na trenutke evocira jezivi ugođaj ‘Napada na policijsku stanicu broj 13’ uglavnom ostavlja beskorisne tragove kroz glavninu filma, za razliku od impresivnog soundtracka Alana Silvestrija u nesretnoj prvoj adaptaciji sa Stalloneom u naslovnoj ulozi.

Naravno, sve su ovo cjepidlačenja jednog ljubitelja lika i djela stripovskog sudca Dredda, koji zna da je moglo i bolje i ne zadovoljava se s tim da je moglo i gore.