Dan nezavisnosti: Nova prijetnja ostavlja okus neslanih kokica

 

Presice za ovaj nazovimo to film nije bilo, i mislim da je već to potiho govorilo što me ustvari čeka. U kino nisam jurila na premijeru, jer sam se iskreno bojala konačnog rezultata. Nešto mi je govorilo da ovo nije za gledanje u Imaxu, i bila sam u pravu. Svoje razočaranje viđenim nisam mogla sakriti i već sam s odjavnom špicom počela sa svojim glasnim negodovanjem. Kad sam zastala izlazeći iz dvorane, skužila sam i druga meni nepoznata lica sa sličnim izrazima i ne tako različitim komentarima. Čak sam se u liftu uspjela složiti s ekipom potpunih stranaca da je film žestoko podbacio, gotovo na svim frontovima. To je kopija, ali ona u zrnatoj kvaliteti, i to bez duše i ikakvog šarma prvog filma.

Već u startu fali jedan ključan element, a to je Will Smith. Sin koji bi trebao biti njegov svojevrsni supstitut nije bio na razini zadatka. Ne nosi nikakvu karizmu, ali to možda ne bi bilo toliko izraženo da je njegov lik bolje napisan. Nemojte krivo shvatiti, filmu u ovakvoj formi ne bi značajno pomogao ni Smith, ali bi barem stari tandem bio tu. Oni su zajedno izvrsno funkcionirali u prvom filmu, i uz megasimpatične likove poput Russella Cassea bilo je preteško ne zavoljeti original.

ID je možda bio čista zabava uz kokice, ali je barem bio zabava. ID2 su samo kokice, doslovno. Pojela sam velike pa iz dosade posegnula i za KitKatom. Izvor mi je presušio već na pola filma.

Mislim, razumijem ja to, kužim da sam u sferama ubijanja čudovišta iz svemira i znam da nisam došla gledati inteligentan sf, ali ovo nema baš ništa za ponuditi. Jer mogu se složiti i s bedastoćom ako se mogu uhvatiti za bilo što drugo, barem neki komadić spektakla za dobru, čistu zabavu kad se već postavlja tako superiorno.

No Emmerich i njegova ekipica scenarista se očito s time nisu previše zamarali. Umjesto toga smo dobili film u kojem je vrhunac domišljatosti kako Liam Hemsworth piša po brodu vanzemaljaca i usput im pokazuje srednji prst.

Film nema gotovo ništa svoje tako da ćete, kad vam misli odlutaju (a hoće), misliti da gledate prvi film, jer dio dijaloga je kopiran iz njega, da ne kažem da isto vrijedi i za dio scenarija.

Mučila sam se s gledanjem, zaista jesam, činilo se da traje i traje i da me nikada neće pustiti iz dvorane. Možda će tako izgledati jedan krug pakla, vrtjet će mi nepotrebne nastavke i možda još i gore, one uporne rebootove kultnih klasika koje je danas gotovo nemoguće dostići, a kamo li prestići. Moram spomenuti da je ovo gotovo reboot. Da, film se nastavlja na jedinicu pa to po definiciji nije, ali po formi on je ponovni pucanj s nešto osvježenom ekipom koji je okinuo u prazno. Inače, ID2 je nešto kraći od prvog filma, ali ostavlja dojam kao da mu je minutaža udvostručena.

Ne, neću vam spojlati film (ako je to uopće moguće) i otkriti tko neće izvući živu glavu, jer ako već želite na ovo mučenje da vam bar ostane to, iako ruku na srce sve ćete odgonetnuti i prije nego se odigra na ekranu.

Ima li svijetlih točaka? Pa ima, ako računate par fora i meni osobno uvijek fantastičnog Brenta Spinera aka Dr. Okuna. To je u suštini to.

Nova prijetnja se trudila kvantitetom umjesto kvalitetom, a to je gotovo uvijek loša jednadžba. Probali su isfurati i famozni govor predsjednika Whitmorea, i to kroz nekoliko manjih, ali su se jednostavno raspršili. Niti su bili dobro napisani, niti približno dovoljno dramatični, te miljama udaljeni od toga da nas naježe kao što je to bio slučaj s originalnim govorom.

Uništenje ovakve ili onakve vrste je svojevrsni Emmerichov potpis. No tu je formulu istrošio do kraja s filmovima kao što su: Dan poslije sutra i 2012. Čini se da mu nije ostalo baš ništa za pretočiti u ID2. Čak su i ti skupi kadrovi izgledali jeftino. O da, izvanzemaljski brod je značajno predimenzioniran da bi izgledao zastrašujući, ali u konačnici je to razaranje gradova izgledalo kud i kamo efikasnije u prvom filmu. Nećete biti emotivno involvirani, nećete suosjećati s žrtvama, nećete brinuti o konačnom ishodu, jer to kadrovi nisu bili kadra izvući iz vas.

S novim likovima se nećete moći povezati. Tko su, što su, zašto su? Osim onog zaista bazičnog, otac, sin, kćer, siroče; pilot, znanstvenik; uglavnom, shvatili ste, ne moram dalje. Svi su redom jednodimenzionalni, predvidljivi, nešarmantni. Ima ih daleko previše da bi završili u iole smislenom kontekstu. Priznajem, s Hemsworthom su nas probali povezati, ali čitav njegov lik je takav izlizani klišej da to doslovce boli kada gledate.

Od stare garde možda je najviše razočarao Jeff Goldblum jer bez Smitha očekivalo se da će on svojim šarmom i simpatičnošću nositi film. No, sve što su mu scenaristi dali je par poluduhovitih upadica, niti blizu onom Davidu, spasitelju Zemlje kojeg smo upoznali i zavoljeli prije 20 godina. U ovom uratku nije ni heroj, a bome niti neki ‘brainiac’ ako ćemo za istač.

Ne mogu više ništa napisati, sva ta nemaštovitost lišila me moje i morat ćete se zadovoljiti ovim upozorenjem. Ne nemojte otići tiho u noć, i nedajte se bez borbe, ako želite preživjeti 😉