Dnevnik prijestolja #10: Sveta stolica

 

Šesta sezona je završila i sada je pitanje koliko će biti teško dočekati sljedeću. Loše je to što sada neko vrijeme neću imati što raditi ponedjeljcima, a dobro je to što ponedjeljcima više neću skupljati šavove nakon što se moja glava spoji s prvim zidom na kojega naiđe nakon što pogleda Igru prijestolja.

Prošlu epizodu, onu s borbom, ocijenio sam kao bolno prosječnu i malo se divim sam sebi što sam nekako uspio natući preko tisuću riječi o njoj zato jer sada, tjedan dana poslije, jedva mogu napisati jednu rečenicu. Možda bih mogao napisati i drugu, ali ona bi cijela bila posvećena Jonovoj glupoj faci.

“The Winds of Winter” puno je zanimljivija epizoda i to primarno zato što je istovremeno urnebesno grozna i neprihvatljivo genijalna, kao da mi je netko bacio kamen u glavu i nakon toga me odveo na burek. Ne znam što da mislim o tebi, čovječe! Ajde, pliz, radije budi samo jedno, tako ću barem znati trebamo li se nastaviti družiti ili ne.

I nije situacija takva da je dio scena bio loš, a dio dobar, već sam u svakoj sceni mogao naći i jedno i drugo. Tako je to kad previše razmišljaš o viđenom, a svi znamo da previše toga za vrijeme gledanja GoT-a nikad nije dobra stvar. Pa krenimo…

Epizoda počne dugačkim, sporim dizanjem napetosti u Kraljevom Grudobranu koji se sprema postati Kraljev Grudobran minus jedan kvart. Cijela ta scena vrhunski je napravljena, uz nevjerojatnu glazbu, konstantan osjećaj jeze i (“Nemoj reć’ eksplozivno finale, nemoj reć’ eksplozivno finale, nemoj reć’ eksplozivno finale…”) eksplozivno finale koje je toliko smanjilo broj likova da će sljedeća sezona imati tri epizode manje.

Miguel Sapochnik očito zna svoj pos’o i režija je toliko dobra da sam jedno vrijeme čak mislio da je cijela ta scena savršena. Tako je bilo sve dok, ležeći u mraku i razmišljajući o životu GoT-u, nisam shvatio da cijeli dio s Lancelom nema apsolutno nikakvog smisla. Onako… Ni malo. Nula. Odnosno, ima jedan smisao, a to je pojačati dramatiku cijelog tog događaja. Nije da imam problema s dramom, dapače, dajte mi to, ali ne bi škodilo da se potrude malo oko toga. Ovako imamo – baš – Lancela koji prati klinca u podrum, samo kako bi ga klinac tamo ubo u kralježnicu i iz nekog neshvatljivog razloga ostavio ga na životu dovoljno dugo da pokuša ugasiti svjećice. Čak i Lancel u tom trenutku kaže: “What are you doing?” a da to nije rekao on, to bih rekao ja. Ne znam za vas, ali meni takve scene postavljaju toliko stripovskih upitnika nad glavom da više ni ne mogu razmišljati o tome koliko je ostatak scene dobar.

Kratko nakon toga se s balkona baci Tommen, čija me smrt toliko podsjetila na Monty Pythonovce i “The IT Crowd” da sam se na tu scenu mogao samo sociopatski cerekati i smijuljiti. Nekada mi je stvarno drago da GoT gledam sam.

Napravit ću FF na par dosadnih scena.

…Sam stiže u knjižnicu u sceni u kojoj je najzanimljivija stvar luster…

…Melisandre je odletjela u toplije krajeve…

…Maloprsti je i dalje creep…

…Sansa se ispričava Jonu zbog jedne od tri posebno glupe odluke prošle epizode…

…Dorne…

…Dany prekida s Daariom zato jer nije dovoljno dobar za nju Yara(!)…

Sve te scene su zbrzane i tu samo kako bi na traljav način zaokružile postojeće priče te započele neke koje će biti relevantne u sljedećoj sezoni. Osim Olenne Tyrell i Davosa koji konstantno pokazuju da su likovi do kojih bi nam trebalo biti stalo, svi ti trenuci su mi blah i mislim da nitko ne bi trebao pričati o njima dulje od dvije minute i jedne ‘koja sapunica’ šale.

No kako je u ovoj epizodi bilo tisuću radnji, bilo ih je i par o kojima se može pričati, kao što je na primjer ona u kojoj Arya ubija Waldera Freya u dvominutnoj osrednje-zadovoljavajućoj sceni. Cijeli dio s pitom od frejetine poprilično je nesuptilna posveta suptilnoj sceni iz pete knjige koja Aryu toliko gura u teritorij psihopatskih likova da se tamo negdje na sjeveru čuje pljeskanje iz jednog psećeg želuca.

Žao mi je što je Walder dobio tako zbrzanu, usputnu smrt, ali eto, barem od sada više ne smijemo spominjati kako Arya nije ništa naučila u Braavosu. Šteta što više nema skoro nikoga za ubiti. Možda će se pronaći u kulinarskoj karijeri, to joj očito dosta dobro ide. Imam dobar slogan: “Hrana tako dobra da nećete ni shvatiti da jedete vlastitu djecu.” U-u-u, imam još jedan: “NITKO ne radi bolju pitu od Arye”. Kužite? Jel’ kužite? Ma vjerojatno ne kužite…

Na sjeveru, kod Brana, nakon šest sekundi Benjen kaže: “Odo’ ja, ae”, a nakon što ode, prije nego se išta stvarno dogodi, Bran zaključi da stvarno, ali baš-baš-baš stvarno želi vidjeti drugi dio flashbacka kojega mu je Trooki Gavran zabranio pogledati zato jer su imali pametnijeg posla. Iako pametnijeg posla imaju i sada, doslovno okruženi mrtvima koji ih traže, Bran žrtvuje svoje i Meerino dragocjeno vrijeme samo kako bi gledateljima pokazao kako R+L=J. Koji svetac, taj Bran.

Tranzicija između baby-Jona i stupid-face-Jona na trenutak je dosta efektna, a onda Jon otvori usta i potvrdi kako nikad-baš-nikad ne bi trebao biti kralj. Nakon toga, naravno, postane kralj čim desetogodišnja curica kaže da bi to stvarno bila dobra ideja. Primjerenija stvar nije se mogla dogoditi pošto mala Mormontica vjerojatno i sadrži sve karakteristike prosječnog Jonovog fana (i. e. godine i spol).

Ova serija će napraviti tako bizarno dugačak niz groznih kraljeva da ću početi misliti da Joffrey možda ipak nije bio tako loš. Da, malo ekscentričan i opasan za ljude oko sebe, ali barem ni jednom nije žrtvovao tisuće zato jer je bio ljut.

Do sada nam je jasno da Westeros vode glupi ljudi i upravo zbog toga je gotovo osvježenje vidjeti nekoga tko je jednostavno lud, kao na primjer Cersei koja se samoproglasila kraljicom i tako postala vladar Sedam Kraljevina zbog čega odjednom White Walkeri ne djeluju tako strašno.

Scena s Cersei na željeznome tronu toliko je jeziva, toliko kriva na svaki zamislivi način da je isto tako jedina koja me stvarno oduševila, pogotovo kada je u cijeli taj komplet bačen i Jaime sa svojom ‘ubit ću te sljedeće sezone’ facom.

I iako je sezona komotno mogla završiti s tim ultimativnim ‘naje**li smo’ trenutkom, D&D su odlučili napraviti i treći kraj za ovu sezonu s Daenerys koja sada, udružena s trećinom glumačke postave, konačno započinje invaziju na Westeros uz nezaobilazne zmajevske fetiš-kadrove kojima se toliko često zatvaraju epizode da već mogu zamisliti jednog D-a kako govori: “And then… We see a dragon! Roll credits!” dok mu drugi uzbuđeno plješće i govori kako je to najbolja ideja još od prošli put kada su napravili istu stvar.

S time je završena još jedna sezona Igre prijestolja, serija koja svaku sezonu završi sa ‘Sad tek stvari stvarno započinju’ scenama koje rijetko kada nastave biti uzbudljive iduće godine. Ovoga puta su stvari malo konkretnije, ali više im ne vjerujem. Znate kako ide onaj idiom: “Fool me once, shame on you. Fool me twice, shame on me.” Nemam pojma što ide nakon ‘Fool me six times’, ali do sedam nećemo doć!

Ne mislim da je ova godina za GoT bila posebno loša, baš kao što ne mislim da je bila posebno dobra. Zapravo se baš ništa nije promijenilo. I dalje tvrdim da je GoT najbolje producirana treš serija svih vremena, serija toliko zarazna da će vas prevariti u to da mislite da je dobra. Neki puta je to dovoljno, zašto ne. Ja bih volio da se mogu potpuno opustiti dok je gledam pa da svaki put zaljubljeno zurim u nju i budem spreman oprostiti joj sve gluposti samo zato što je tako prokleto lijepa.

Da je GoT žena, bez ikakvog problema bi postala Miss Universe. Samo ono… Nemojte je baš pitati preteška pitanja.