I pitanja dobiva: Carrie Vaughn!

Američka spisateljica Carrie Vaughn ovogodišnja je gošća Istrakona. Carrie je velik fan Ratova zvijezda i napisala je više od šezdeset kratkih priča, od kojih ćete po prvi puta na hrvatskom čitati njezine dvije, Mir našeg vremena u ovogodišnjoj istrakonskoj zbirci Astrolab gladi i Amaryllis u trećm broju Siriusa B. Autorica je urban fantasy serijala s netipičnom heroinom imenom Kitty Norville, dva romana za mlade (Steel i Voices of Dragons), i dva koja joj je objavio Tor: Discord’s Apple i After the Golden Age. Prije njezinog prvog dolaska u Hrvatsku, izmijenili smo nekoliko e-mailova i saznali o čemu piše, što voli i zašto je glazba važna za njezino pisanje.

Uobičajeno pitanje u svakom razgovoru: Tko je Carrie Vaughn i od čega živi?
Pa, ja sam amerikanka i živjela sam uzduž i poprijeko Sjedinjenih država. Ima trideset i nešto godina, odrasla sam u osamdesetima i pišem znastvenu fantastiku i fantasy.

Što je tvoja ‘melodija’ u pisanju?
Nisam sigurna kako bi na to odgovorila … Mislim da imam puno različitih ‘melodija’, i da pišem o puno različitih stvari. Pokušavam se ne ograničavati. Pisala sam znastvenu fantastiku, horore, sretne priče, depresivne priče. Pokušavam stvoriti nešto što djeluje na ljude, nešto s čim se čitatelji mogu povezati.

Čini mi se da je glazba vrlo važna za tvoje pisanje, kako to?
Gotovo uvijek slušam glazbu kada pišem jer mi pomaže da odvučem pažnju onog dijela mozga zabrinutog za rokove, poslove, jesam li ugasila štednjak ili valja li ono što pišem. Pomaže mi da uđem u ‘područje’ priče. Ponekad, specifična glazba može pomoći priči – ako pišem o Drugom svjetskom ratu, slušat ću nekakav swing, Glenna Millera ili Dukea Ellingtona, primjerice.

Je li onda važno da i čitatelj sluša taj tip glazbe kad čita tvoje knjige?
Ne. Barem se nadam da ne! U pričama bi trebalo uživati bez obzira na sve. Rijetko se u svojim pričama referiram na neku posebnu glazbu, osim ako nije dio priče. Glazba više služi meni dok pišem, da mi pomogne u stvaranju određene atmosfere.

Tko je Kitty Norville? Je li ona samo izmišljeni lik ili nešto više?
Kitty Norville je izmišljeni lik i predstavlja moj pokušaj fokusiranja na dio ‘stvarni svijet’ u ‘fantasy i natprirodno u stvarnom svijetu’. Želim da ona bude nešto poznato, netko koga bi ljudi mogli znati. Ako je nešto više od izmišljenog lika, onda je ona moja kritika stereotipne urbane fantasy ‘kick-ass’ heroine.

Reci nam nešto o svojoj priči Amaryllis?
Amaryllis ja do sada moja najuspješnija priča. Prošle je godine nominirana za nagradu Hugo i osvojila je WSFA Small Press Award za kratku priču. Bila sam jako sretna i uzbuđena. Moja ideja je bila napisati posapokaliptičnu priču, priču poslije katastrofe i nestašice, koja nije depresivna već pozitivna, sa sretnim krajem. Suoči li se s ekološkom katastrofom, ne vjerujem da će civilizacija biti u potpunosti uništena. Džepovi gdje ‘društvo funkcionira’ će preživjeti, možda ne u obliku kojeg možemo potpuno razumijeti. Ljudi će u tom društvu živjeti dalje, i bit će sretni, tužni, frustrirani ili zadovoljni kao i ljudi u bilo kojem drugom. To sam htjela reći. Smiješno je, neki ljudi su priču prozvali distopijskom, ali su priznali da je to jedna od najpozitivnijih distopijskih priča ikada napisanih.

Što misliš o ženskom sf pismu? Postoji li razlika između žesnkog i muškog sf-a ili je to nepotrebno, umjetno stvorena razlika?
Mislim da je stvorena, da je to nepotrebna granica koju neki ljudi dodatno ističu. Srela sam ljude koji su mi govorili da odbijaju čitati sf koji su napisale žene – ali jednom kada su počeli, shvatili su da su propustili neke stvarno dobre knjige. Odlične knjige su odlične knjige, i muškarci i žene pišu odlične knjige.

Postoje li sf, fantasy ili horor likovi drugih pisaca koje bi htjela da si ti zamislila?
Na ovo je teško odgovoriti jer obično ne osjećam želju ‘da sam barem ja to napisala’ kada naletim na odličan lik ili dobru ideju. Zahvalna sam samo da postoji lik i da o njemu/njoj mogu čitati.

Postoji li vrijeme kada ne razmišljaš o pričama, knjigama ili pisanju?
Zapravo ne. Oduvijek sam zamišljala priče, uživljavala s u uloge, pretvarala se. Imala sam oko 13 godina kada sam počela ozbiljno razmišljati o pisanju. Pisala sam i prije, ali tada sam odlučila da je to ono što želim raditi u životu.

Ti si fan Ratova zvijezda, zar ne?
Sva tri Star Warsa su jedni od mojih najomiljenijih filmova svih vremena. Uživala sam i u Stackpoleovom X-Wing Rogue Squadron romanima i stripovima i u Tales of the Jedi strip serijalu. Otkrivam svoje godine … Baš sam nedavno sašila kostim princeze Leie za moju malu nećakinju, a onda sam odlučila da bi mogla sašiti i mali kostim Hana Soloa (pogledati slike …)

Rekla si da su ti sva tri Star Warsa tvoji omiljeni, ali postoji šest filmova?
To je šala. Ja sam pripadnik stare grupacije fanova i ne sviđaju mi se nešto prva tri filma. Kao fan originalne trilogije koji ne voli prve tri epizode, ponekad zafrkavam ljude i govorim im da postoje zapravo samo tri Star Wars filma.

Tvoja top lista 5 najboljih knjiga i filmova?
Uvijek je teško suziti popis.
Knjige:
A Canticle for Leibowitz Waltera M. Millera, Jr-a.: Moćno, postapokaliptično. Puno različitih značenja upakirano u jednu knjigu.
The Martian Chronicles Raya Bradburya: Vječni klasik. Mislim da bilo tko ‘ko piše o Marsu, potajno, barem malo, piše o Bradburyjevom Marsu.
The Doomsday Book Connie Willis: Putovanje kroz vrijeme; knjiga koja doista razmatra utjecaj prošlosti na sadašnjost i obrnuto.
Lijeva ruka tame Ursule Le Guin: Ponovo, vječni klasik. To je jedna od onih priča koju puno ljudi želi reproducirati, ali nikome u potpunosti ne uspije.
Potpuni raspad Neala Stephensona: Također klasik. To je još jedna knjiga koja je promijenila način na koji ljudi doživljavaju sf. Ja je još doživljavam i kao kritiku ili satiru kiberpanka.
Filmovi:
Blade Runner: Ljudi često upotrebljavaju riječ ‘vizionarski’, ali mislim da ovdje s pravom. Dobra priča koja je promijenila pogled na znatvenu fantastiku.
2001: Odiseja u svemiru: Mislim da je ovo još uvijek najbolji, najrealističniji film o tome kako bi moglo biti živjeti i raditi u svemiru.
Metropilis: Stari, nijemi film koji ima moć.
Gattaca: Izvrsna priča, vrhunski sf. Možda najbolji sf film u zadnjih 20 godina.
Posljednji zvjezdani borac (The Last Starfighter): Vrlo dobra zabava. Uhvaćen duh video-igara ranih osamdesetih.

Koje je tvoje najranije sjećanje vezano u znastvenu fantastiku?
Imala sam oko 4 godine i gledala sam reprize originalnih epizoda Zvjezdanih staza. Posebno se sjećam epizode u kojoj lete nekakve gumene stvari s žalcima, prikače se na ljude i ubiju ih. Mislim da se epizoda zvala ‘Operation Annihilate!’. Baš me preplašila. Nisam htjela dugo vremena gledati Zvjezdane staze. Na koncu ipak jesam jer volim velike svemirske brodove.

Priče ili romani?
Oboje!