Inverzija Science fiction and fantasy news website
Toga vikenda na tri sam dana postao dio plemena Liburna, ne onih antičkih već suvremenih, koji pohode Liburnicon, opatijski žanrovski festival za koji sam čuo da ima dosta dobru vibru. I bio mi je to prvi puta, a pogodio sam baš deseti, jubilarni. Zato nema razloga da ne napišem “Moj prvi Liburnicon” kao da pišem zadaćnicu.
Elem, u petak, 21. kolovoza, smo se ja i moj prijatelj Ernest (čitaj: autor nekoliko priča objavljenih u domaćim zbirkama) ustali jako rano da bi sjeli na autobus koji put Opatije kreće u 7:30 ujutro. U poznato Austro-ugarsko odmaralište koje su pohodili Franjo Josip, car Vilim II, rumunjska kraljica Elizabeta, carica Sissi, Čehov i Joyce, plesačica Isadora Duncan, skladatelji Gustav Mahler i Giacomo Puccini (kako piše na stranicama Turističke zajednice grada Opatije) te Josip Broz Tito (što ne piše na stranicama Turističke zajednice grada Opatije) stigli smo debelo prije podneva i nekih sedam sati prije nego što festival treba početi. Čemu? Pa da se bacimo u more, naravno.
Izašavši iz busa, uprtili smo ruksake, otišli na trosatnu kavu uz obalu, pa potom na gradsku plažu uvaliti svoje purgerske guze u kvarnersko more. Nebo je već poprimalo olovne tonove, ali to nas nije spriječilo – ionako ćemo biti mokri. Voda je bila savršena, a tajming još bolji. Kupanje, spremanje i dolazak pred školu Rikarda Katalinića Jeretova (uzbrdo, uf!) smo odradili taman prije kiše. Organizatori su nas malo u čudu gledali jer su još uređivali konvencijski prostor (čitaj: dvorište i školu). Mi smo lijepo zasjeli na klupu ispod jednog šatora, a zajedno s kišom stigao je još jedan Zagrepčanin (čitaj: Zoran Vlahović, dvostruki dobitnik nagrade SFERA). Zoran sa sobom uvijek nosi dvije stvari – neku rakiju i nešto za igrat’. I tako, u iščekivanju otvaranja “akreditacijskog centra” Liburnicona, počastili smo se medicom i zaigrali zombi kockice (čitaj: Zombie Dice). Rakije je nestalo za pola sata, a kockanje zombija se proteglo na gotovo tri. Oblaci nad Opatijom izbacivali su svoje posljednje kapi…
I konačno, pult je proradio, pa smo se Ernest i ja okitili trodnevnim posjetiteljskim akreditacijama, rezervirali spavanje u nekoj dvorani (20 kuna noć) i zašli u školu. Prvi dojam, dobar prostor. Razveden i razvučen niz katove, hodnik pretrpan štandovima i fino okićen. Od replika svakojakoga srednjevjekovnog oružja do Potterovih štapića i raznih bočica, preko slika, ukrasa, nakita i inih konvencijskih drangulija, do, ‘ko bi reko’, i nešto knjiga – na štandu Nove stvarnosti sveprisutnog Zvonka Maštrovića. Ništa novoga, uglavnom stare stvari po cijeni jednog noćenja u dvorani. Nije bilo neke gužve pa sam se zagledao u ponudu, memorirao neke naslove za usporedbu na kraju konvencije.
Programska knjižica, odnosno dobro presavijen papir (bila bi dobra fora da smo dobili program kao neku origami figuru) sadržavala je gotovo sve, uključujući i nečitljivu mapu prostora (navodno je Izitpajn – čitaj: pseudonim jednog domaćeg fana i pisca koji se bavi nečim orijentacijskim – uspješno krekirao mapu netom prije završetka konvencije). Premda upoznat s dijelovima programa, skenirao sam još jednom popis koji meni nije bio pretjerano zanimljiv. Naprosto nisam osjetio potrebu otići na radionicu vrećica za kockice. Poslušat ću znanstvena predavanja – Korada Korlevića s višnjanske zvjezdarnice o Plutonu, fizičara Horvatića o nuklearnoj fizici i tamnoj materiji. Na kraju sam otišao i u pretrpanu dvoranu na priču o svemirskim pogonima u kojoj su sudjelovali Vladimir Paar i Korado Korlević uz moderiranje Krešimira Mišaka. Bilo je tu zanimljivosti, ali ne i nekih pretjeranih novosti. Naravno, neizbježno je bilo da pitanja iz publike odu u uobičajene zavjereničke vode o Tesli, filadelfijskom eksperimentu i sličnim “romansiranim teorijama” koje je Korado vješto gulio od gluposti i vraćao u okrilje znanosti. Paar nešto manje, ali za njega znamo da je malo odlepršao na kvasinu.
No, ono što za moj ukus nedostaje programu (više knjiga, više čitanja, više literature – iako, ajde bila su dva, ali znam predavače i ponešto već čuh o tome) više nego dovoljno je kompenzirano druženjem, pogotovo s kosplejerima. Majke ti bilo je tu svega i svačega, što najbolje možete vidjeti na fotkama. Možda je malo previše fokusa potrošeno na oskudnije odjevene vile, kraljice, fajterice i čarobnice, ali trudio sam se uhvatiti što je više moguće. Naročito Jona Snowa koji je pokazao umješnost u igri smiješnog hodanja, zasluživši spektakularne ovacije. Vidjeti ga kako se isteže i izvodi čudne korake – neprocjenjivo. Koliko mašte i koliko truda je uloženo da se fanovi preoblikuju u omiljene im žanrovske likove ili stereotipe. Svaka čast.
Uz živu (i dobru) mjuzu proveli smo ostatak večeri (i dio noći) uglavnom ispred škole (ah vraća me to u u neko drugo doba kada se u školu nije išlo na konvenciju) s pivom u ruci, fotkanjem i tvitanjem jezikom o svemu i svačemu. Potom je uslijedilo spavanje na najtvrđoj mogućoj podlozi u dvorani u Voloskom (uz simfonijski orkestar svakojakih gudala, no tko je bio prva pila ne znam, ali bi mu se obitelji rado zahvalio).
Jutarnja kava, doručak iz Bille pa potom kupanje obilježili su početak subote. Uspješno sam uhvatio objektivom i nekoliko dupina – je da su veličine nekoliko piksela, ali ako vjerujete u Nessie, povjerovat ćete i u moje pliskavice.
Ono što smo doživjeli u petak dočekalo nas je i u subotu samo cca deset puta žešće i razigranije. Kada ste u kontinuitetu na konvenciji i nemate potrebe otići do Opatije ili na plažu, jasno vam je da nam je bilo dobro. A nismo baš i na wc išli često, jel’ zato jer nam je bilo toliko dobro da nismo ništa htjeli propustiti ili zato što školjki nema dovoljno još dugo će me mučiti. U svakom slučaju, Liburnicon je mjesto za dobru zabavu, a trač da ima i dobru vibru pokazao se istinitim. Kotizacija nije visoka, a domaćini su dobri domaćini. U nedjelju kada smo se rastajali odradili smo kavu s organizatorima i moram priznat’, ta mlada čeljad ima neke dobre ideje. Držim fige da realiziraju barem pola i mene su kupili za dogodine. Za kraj sam još prošvrljao kroz jedini štand s knjigama i nekih je naslova nedostajalo. Ajde ima nade, barem za stare i jeftine knjige. Mogu li poželjeti išta više?
