Home / Matrix / Znanstveno-fantastični film kao društveno-politička propaganda

Znanstveno-fantastični film kao društveno-politička propaganda

 

11022015_PropagandniFilm_starship-troopers
Starship Troopers (1997.)

Sama narav SF filma takva je da ne može pobjeći duhu vremena. Njegova tendencija da kroz fikcionalni narativ razmatra aktualne ideje navodi nas na zaključak kako je SF savršeni medij za proklamiranje kojegod društveno-političke poruke. Propagandni filmovi nisu neuobičajeni. Poznati su nam nimalo suptilni afirmatori rata i političke ideologije poput Njemačkog “Triumph des Willens”, Leni Riefenstahl, ruskog “Battleship Potemkin” Ejzenšteina, “Birth of a Nation”, D. W. Griffitha. Suvišno je naglašavati kako su ovi primjeri sasvim transparentni i ne predstavljaju neki veliki izazov za dešifriranje, no ovo su ipak filmski klasici koji se proučavaju i komentiraju još i danas.

Filmolog Nikica Gilić stavio namjenski film i onaj umjetnički na dva različita pola. Pod pretpostavkom kako se film približavanjem jednom polu udaljava od drugog, tako je namjenski film (npr. reklame) u potpunosti lišen bilo kakve umjetničke vrijednosti, dok je umjetnički ipso facto potpuno nenamjenski. Ovakva simplificirana shema prilično je razumljiva, no što se dogodi kada se jasne granice zamute te jedno ne možemo odvojiti od drugog?

Naš su predmet interesa upravo filmovi koji spajaju ono namjensko i umjetničko, konkretno filmovi upakirani u SF žanr koji poruku prenose na suptilnoj razini, a dio su filmskog kanona. U tom korpusu interesantan fenomen za ovu vrstu kinematografije bile bi 50-ih godine XX. stoljeća u SAD-u, “zlatno doba znanstvene fantastike”. Ostvarenja koja prenose društvene poruke bilo je i prije, i to, naravno, ne samo u Americi – najpoznatiji primjeri bili bi njemački “Metropolis” (1927.) kao kritika klasnog društva ili ruski klasik “Aelita” (1924.) kao kritika Oktobarske revolucije, a kasnije i japanski klasici koji ulaze u tematsku kategoriju 50-ih – “Godzilla” (1954.) ili “Warning from Space” (1956.) u kojem su izvanzemaljci prikazani kao “velike petokrake” (slučajnost?).

Američki povijesno-politički kontekst 50-ih obilježen je terminom “red scare”. Vlasti su na sve moguće načine širile strah od komunizma, infiltriranih sovjetskih špijuna, nuklearnog rata. Ta se dominantna društvena misao odrazila i na filmsku industriju, tako bi gotovo svaki film 50-ih godina mogli komentirati kroz tu propagandističku prizmu. Reprezentativni primjeri koji se smatraju desnostrujaškim alegorijama čiji je cilj širenje crvene paranoje i straha od infiltracije su “The Thing from Another Plantet” (1951.), “Invasion of the Body Snatchers” (1956.), “Them!” (1954.), “The Blob” (1958.) itd.

11022015_PropagandniFilm_Them
Them (1954.)

“Them!” se može opisati kao namjenski film na više razina. Simptomatičan je sam naslov koji koristi taj identifikacijski kvantifikator “oni”. Izbjegava se naznačiti što termin “oni” obuhvaća, no da se naslutiti da su to svi koji nisu “mi” (kako to već biva u društvima koja pokušavaju očvrsnuti svoj nacionalni identitet). Sama radnja bazirana je oko ljudske borbe protiv ogromnih mrava koji su narasli uslijed izloženosti radijaciji. Strah od nuklearnog rata i radijacije za to je razdoblje klasičan motiv, no odabir mrava kao prijetnje američkom društvu jest implikativan. U samom filmu koriste se proglasi za javnost u kojima se ne spominju mravi, već su redom to dvosmislene sintagme: “unknown terror”, “nameless horror”, “fantastic invader”, ili ih se pak pejorativno opisuje kao “savage, ruthless and courageous fighters”, a njihove su kolonije organizirane totalitarno, kao sustav gdje svatko odigrava svoju specifičnu ulogu i ništa više (kotačić u velikoj mašini). Postaje nam jasno kako je kolonija mrava referenca na komunističko uređenje. Na kraju se pokušava legitimirati atomska bomba bačena 1945. kroz lirski, nadahnjujući govor doktora Harolda Metforda, koji konstatira kako je “čovjek ulaskom u atomsko doba otvorio vrata jednog novog svijeta, no, što se tamo može naći, to nitko ne može pretpostaviti”. Ovakvi tipovi filmova imali su tendenciju završiti na način koji bi ulijevao nadu, velikim govorom ili kojom mudrom rečenicom koju daje osoba s autoritetom, poput doktora, policajca ili glavnog junaka kako bi građanstvo uvjerili da je ipak sve pod kontrolom.

“Invasion of the Body Snatchers” Dana Siegela slijedi isti narativ, iako je bilo rasprava na koji se onovremeni politički strah točno fokusira. U malom američkom gradiću stanovnici su postupno zamjenjivani svojim klonovima izvanzemaljskog podrijetla, koji su lišeni svake ljudske emocije. Možemo primijetiti strah od indoktrinacije, gubitka individualnosti. Kevin McCarthy, koji tumači ulogu doktora Milesa, uzvikuje svoje čuvene riječi u potpunoj panici: “They’re here already! You’re next! You’re next, You’re next…!” Ono što bi moglo potvrditi ambivalentnu ideju u pozadini filma jesu dijalozi koji život bez emocija predstavljaju kao puno jednostavniji te su direktni nagovor na konformiranje: “Love, desire, ambition, faith – without them, life’s so simple, believe me.” Konsenzus je na kraju uspostavljen stavljajući film u centralnu poziciju političkog spektra.

Sličnu poziciju pronalazimo i u seriji Roda Sterlinga “Twilight Zone” (kod nas i nije imala neki odjek, možda malo veći njena inačica iz 1985., no autor je Dosjei X generacija pa ne može spekulirati). Serija se bazirala na običnim ljudima u predgrađu (s kojima se lako personificirati) koji se nerijetko nađu u nadnaravnoj situaciji. “Cold War” političke implikacije ispitane su na zanimljiv način u epizodi pod nazivom “The Shelter”. Na rođendanskoj zabavi doktora Stocktona prijatelji ga dobronamjerno zadirkuju oko njegovog atomskog skloništa koje je izgradio u strahu od nuklearnog napada. U tom trenu na radiju dolazi vijest kako je na nebu uočen NLO te vlada moli sve građane da se povuku u svoja skloništa. Doktor i njegova obitelj spuštaju se u sklonište, a prijatelji, ne imajući gdje poći, u panici zahtijevaju da ih doktor pusti unutra. Naravno mjesta nema dovoljno, a tenzije između prijatelja počinju rasti, da bi sve kulminiralo svađom, rasističkim ispadima i nasilnim probijanjem u sklonište i izražavanjem onih najsebičnijih emocija. Vijest se na koncu ispostavi kao pogrešna, a razloga za stvarnu paniku nema. Prijatelji se ispričavaju, no odnosi su zauvijek narušeni. Ovdje se naglašavaju dvije skupine američkog društva. Savjesni građani koji poduzimaju mjere sigurnosti koje njihova vlada nalaže i liberalni intelektualci koji hine superiorno shvaćanje trenutne situacije sve dok ne dođe do kritične točke. Možemo smatrati kako je šala ovaj put išla u smjeru “prosvijećenih liberala”. S druge strane, ideja koja zaokružuje ovu epizodu je “pounutrenje prijetnje”. Sterling naglašava kako je strah rijetko izvanjski, ono čega se trebamo bojati su sami ljudi koji gube integritet u kritičnim situacijama. Završni monolog jest moralna pouka: “…for civilisation to survive, the human race has to remain civil”.

11022015_PropagandniFilm_the-day-the-earth-stood-still
The Day the Earth Stood Still (1951.)

S druge strane političkog spektra pronalazimo još jedno klasično filmsko ostvarenje “The Day the Earth Stood Still” (iz 1951, ne onaj s Keanuom) koji onovremeno nije doživio pozitivnu recepciju. Izvanzemaljac ovdje nije prijetnja, barem ne u punom smislu riječi, već prosvjetitelj koji donosi utopiju ljudskoj rasi, no oni je u svojoj posvemašnjoj zadrtosti odbijaju. Iako se film predstavlja kao lijevo, antimilitaristički orijentiran, kršćanski motivi su ipak evidentniji; spasitelj čovječanstva Klaatu dolazi s neba, galantan, mudar, usvaja lažno ime Carpenter, na kraju biva ubijen, samo da bi ponovo oživio i održao govor u kojem ljude opominje na mir, ali pod prijetnjom istrebljenja za koje je zadužen njegov robot Gort (tu se opet javlja određen jednoumni podtekst “morate živjeti u miru, onaj tko ne želi, zaslužuje umrijeti”). Poruka o egalitarističkoj utopiji gdje ljudi žive u miru zakopana je u konzervativnom okviru iz kojeg film ipak ne izlazi. Sam Klaatu za svoje “uskrsnuće” govori da je privremeno, pozivajući se na “Boga” ,”only the Almighty Spirit has power over life and death”. Umanjiti značaj ovog filma na kompletnu SF kinematografiju bilo bi nepravedno, no moramo priznati kako ideja da napredna rasa izvanzemaljaca dijeli naše kršćanske vrijednosti djeluje pomalo smiješno i nepotrebno. U konačnici je ipak razvidno kako je onovremena dominantna ideologija imala posljednji glas.

Film oko kojeg se najviše koplja lomilo, uslijedio je kasnije pod redateljskom palicom Paula Verhoevena, “Starship Troopers” (1997.). Nastao je po predlošku velikog SF pisca, jednog od “velike trojke”, Roberta Heinleina. Kasnije je Verhoeven priznao kako roman nije pročitao do kraja, no ipak je uspio granicu namjenskog i umjetničkog do te mjere pomutiti da se brojni učenjaci još uvijek spore oko toga treba li promatrati film kao legitimaciju fašisto-militarističke ideologije ili postmodernističku satirizaciju iste. U budućnosti zemlja je u ratu s izvanzemaljskom rasom paučnjaka. Militarističko uređenje sve je podredilo pobjedi. Film prati mladog vojnika Johnnya Rica (u knjizi je on Juan i filipinskog je podrijetla) koji se pridružuje vojsci kako bi osvetio pogibiju svojih roditelja, koje su, naravno, usmrtili izvanzemaljski kukci. Logika koju oba suprotstavljena tabora slijede otprilike je : (1) u filmu je promilitiaristički motiv utoliko prenaglašen da nužno mora biti parodija, tj. (2) satirični elementi filma nisu nimalo suptilni, pretjerano su naglašeni i film zbog toga ne možemo nazvati satirom, prema tome sva hiperstilizacija služi samo kao krinka koja skriva fašističku proklamaciju. Ipak, film nam daje mnogo naznaka da se zapravo radi o parodiji (možda čak i parodiji unutar parodije), od apsurdnih zoomova na lice nakon tragičnog događaja, do upotrebe najvećih klišeja, poznatih unutar samog žanra, ili otvoreni propagandistički elementi u ratno-huškačkim reklamama, gdje uz proglas “Everyone’s doing their part” dječurlija gazi kukce. Ovo je interesantan moment i za novije filmove unutar žanra koji su počeli primjenjivati ove zakrabuljene semiotičke taktike u svrhu promidžbe.

Dvovidnost iskaza, odnosno nepodudaranje onog što se prikazuje i onog što se time sugerira iskoristili su noviji SF filmovi u marketinške svrhe. Trend koji je započeo “District 9” koristi formu starih propagandnih postera kojima se upozorava na blizinu izvanzemaljaca ili pozivanje na prijavu ne-ljudi ukoliko ih građanstvo uoči. Dakle, čini se kako prividno potiču animozitet koji je u potpunoj suprotnosti s onim što film originalno propagira. Dakako, cilj nije poticanje rasizma, nego korištenje diskursa koji za nas ima konotativnu dimenziju (evociranje negativnog povijesnog imaginarija koji vežemo uz određeno razdoblje). “District 9” se poslužio “propagandom kao marketingom” vrlo dobro. Izvanzemaljci, odvojeni u slamovima Johannesburga i posteri koji kvazi-potiču tu segregaciju, snažna su aluzija na apartheid. Zgodan trik koji nas konačno involvira u priču kroz stvaranje dviju kontradiktornih poruka, a naravno krajnji je cilj “box-office” zarada. Sličnu promidžbenu metodu iskoristili su i novi “X-men – Days of Future Past” (pozivajući na rat protiv mutanata), “Star Wars” (tjerajući nas da se pridružimo imperijalističkim snagama), “Pacific Rim”, “Ender’s Game”, “The Hunger Games”.

Što se modernog SF tiče, možemo primijetiti militarističke nagovore u filmovima poput “Iron mana” ili “Dark Knighta” kao možebitnu legitimaciju Busheve administracije ili “Transformers” kao opet jedan vid tuđinske invazije.

No ipak, iako se neki filmovi (tu možemo pričati kako o novijem tako i o starijem SF-u) čine kao samorazumljivi namjenski alati postojećih političkih struktura, progurati određeni politički podtekst nije jednostavna misija. Iskorištava se tendencija publike da se fiksira na privlačne žanrovske konvencije i samu radnju. Okupirani vizualnim distrakcijama, izmiču nam brojne političke poruke koje parazitiraju na priči.

Društvena struktura prikazana u filmu često je (ne uvijek) zapravo kompleksna aktualna struktura ekstrapolirana u futurističko okružje. Tako je i socijalni problem koji se prezentira često kompleksni aktualni problem koji se onda simplificira do apsurda. Modus “jednostavne dileme” sada omogućava da se narativ “zakrivi” u željenom smjeru. Simbolična je gesta napravljena, publika je dobila zadovoljštinu jer se film posvetio aktualnim društvenim problemima, ne sluteći da su ti problemi simplificirani do te mjere da se zapravo ni “površina nije zagrebena”. Napose, s nestrpljenjem dočekamo razrješenje koje nije ništa drugo nego uzdizanje i nova aklamacija postojećeg političkog sistema (“pouzdajte se u vladu”, “vojska spašava dan”). Nepravedno je gledati na svaki SF film kao propagandistički materijal, no osvještavanjem tih industrijskih principa barem u određenoj mjeri možemo razlikovati dobar SF od onog koji vrijeđa našu inteligenciju. Fenomen političkih poruka u filmu postaje sve zanimljiviji u vremenu kada su kulturni napori usmjereni k međusobnom prihvaćanju pa možemo očekivati svakojake dragulje iz riznice propagandnog Hollywooda.

11022015_PropagandniFilm_district_nine
District 9 (2009.)

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Check Also

Novi trailer za seriju Kingdom otkriva opaku zombi apokalipsu u srednjovjekovnoj Koreji

Nemrtvi ustaju protiv živućih u punokrvnom traileru za nadolazeću Netflixovu seriju Kingdom. Riječ je o …

Netflix je otkrio prve fotke iz serije The Dark Crystal: Age of Resistance

Jedan od zanimljivijih projekata koji na male ekrane stižu iduće godine je svakako Netflixov The …

Web Statistics