Home / Recenzije / Film / Thor: Ragnarok, treća sreća

Thor: Ragnarok, treća sreća

Nisam bio pretjerani ljubitelj Marvelovog Thora… dok nisam pogledao Thor: Ragnarok.

Početkom šezdesetih, Stan Lee i Jack Kirby osmislili su svoju znanstvenofantastičnu verziju nordijske mitologije čiji je Thor bio ujedno bog, svemirac i super junak. Nažalost, Marvelovi su se filmovi do sada uglavnom pokazali nedoraslima toj uzbudljivoj, zabavnoj viziji. 2011. je Thor predstavio ovog junaka široj publici no film kao da se nije mogao odlučiti želi li biti vjeran tripajućim vizijama originalnog stripa ili pak pratiti komične avanture bivšeg boga izgubljenog u svijetu smrtnika. Thor: The Dark World iz 2013. mi je bio bolji, ali je patio od kroničnog problema većine Marvelovih filmova: dosadnih negativaca. Tamni su vilenjaci bili vizualno upečatljivi ali, iako im je šefovao Christopher Eccleston (Deveti Doktor Who, eee!), na kraju dana jedva da su bili išta više doli topovsko meso za Thorov čekić Mjolnir.

I tako smo stigli do trećeg i meni daleko, daleko najboljeg filma u sagi o Thoru Odinsonu. Naš junak (australski glumac Chris Hemsworth) vraća se na Asgard gdje razotkriva svog polubrata Lokija (Tom Hiddleston – šarmantno ljigav i ljigavo šarmantan) kao lažnog vladara. Nakon smrti Odina (Anthony Hopkins), njihovom domu zaprijeti nova opasnost – Hela, Odinova kćer i boginja smrti (Cate Blanchett). No, da bi ju uopće mogli zaustaviti, Thor i Loki prvo moraju pobjeći s kozmičkog smetlišta na planetu Sakaar.

Thor: Ragnarok

Thor: Ragnarok pokazuje kako multimilijunski blockbuster može imati osobnosti i duha, za što je dobrim dijelom zaslužan novozelandski redatelj Taika Waititi. Ovaj komičar i glumac je 2007. režirao svoj prvi film, mješavinu romantične i cringe komedije Eagle vs. Shark. Film s kojima se proslavio je bio What We Do in the Shadows, histerično smiješni lažni dokumentarac iz 2014. o vampirima koji se kriju u predgrađu Aucklanda. Waititi se ne ustručava pretvoriti ovaj superherojski spektakl u komediju koja spretno i duhovito kombinira i kontrastira Thora ne samo sa Lokijem već i sa znanstvenikom Bruceom Bannerom (Mark Ruffalo) kao i njegovim alter egom Hulkom. Iako vječno ljut, Hulk je možda najzadovoljniji lik u čitavom filmu. Da, on je tehnički gladijator ludog diktatora koji ga šalje u arenu u borbe na život ili smrt. No, za razliku od Zemlje gdje ga se boje, Hulk je na Sakaaru planetarno-popularna zvijezda.

Velik dio užitka gledanja ovog filma je u njegovom vizualnom spektaklu. Thor: Ragnarok je dobrim dijelom inspiriran strip ilustracijama Jacka Kirbya (jedna od njih pojavljuje se kao mural u pozadini VIP lože u areni), svemirskim brodovima Chrisa Fossa i, općenito, SF ilustracijama iz sedamdesetih. Ugodna je to promjena nakon mraka i sivila koji dominiraju space operama još tamo negdje od reboota serije Battlestar Galactica Ronalda D. Moorea. Meni je takav “realistični” stil već toliko dosadio da sam bio spreman tolerirati Danea DeHaana i Caru Delevingne, crne rupe karizme u Valerianu Luca Bessona, samo zato što je ostatak filma bio šarena i duhovita vizija svemirske budućnosti.

Thor: Ragnarok

No vratimo se na Thor: Ragnarok. Kakav film, takav negativac. Planetom Sakaar upravlja Grandmaster kojeg Jeff Goldblum glumi kao, pa, Jeffa Goldbluma u kostimu. Njegov lik svakako nije moja vizija diktatora planete koji organizira borbe futurističkih gladijatora. Njegov Grandmaster je sarkastični bonvivan koji, kada ne ubija ljude, onako malo miksa muziku na svom super DJ pultu. Lik je divan i želim ga opet vidjeti u nekom Marvelovom filmu. Za razliku od njega, Cate Blanchett ima daleko nezahvalniju ulogu. Iako je njezina boginja smrti seksipilna, uznemirujuća i seksipilno uznemirujuća, Hela je, na kraju dana, još jedan u nizu relativno dosadnih Marvelovih negativaca koji briju samo na razaranje i osvetu. Hela dolazi s dodatnom opremom u vidu vojske zombija u kukcolikim oklopima a njihova jedina funkcija je da umiru u hordama kako bi super junaci mogli izgledati dobro.

Thor: Ragnarok

Između svog tog humora i šarenog ludila skriva se zanimljivi podtekst o tome kako se povijest gradi u krvi pa tako i u naizgled benignom Asgardu. Hela žali za starim lošim danima kada su ona i Odin harali svemirom, pokoravali druge rase i osvajali čitave planete. No, u Odinovom vrlom novom svijetu nije bilo mjesta za bolesnike poput nje pa su Hela i njezine zombi-bubašvabe nakon žestokog građanskog rata pometeni ispod tepiha. Sličnu sudbinu proživljava i ratnica Valkira (odlična Tessa Thompson – HBO-ova serija Westworld), razočarana veteranka tog istog zaboravljenog rata koja, iako se herojski borila za Odina, danas svoje traume liječi na Sakaaru alkoholom, nasiljem i cinizmom.

Sve u svemu, Thor: Ragnarok mi po količini čiste zabave ulazi u sam vrh Marvelovih superherojskih filmova, zajedno sa Iron Manom Jona Favreaua ili Deadpoolom Tima Millera. No najbitnijim mi se čini utjecaj meni vrlo dragih Guardians of the Galaxy filmova Jamesa Gunna. Marvelov je studio očito naučio nešto iz njih o važnosti humora. Bez toga, Thor: Ragnarok bio bi samo još jedan ispolirani, isprazni spektakl – otprilike kao njegova dva prethodnika. Srećom, to se ovaj put nije dogodilo!

Check Also

Neal Stephenson i Nicole Galland: Uspon i pad D.O.D.O.-a

Neal Stephenson je jedan od onih autora koji izazivaju vrlo različite reakcije. Neki ga smatraju …

RV: Resurrected Victims (2017.)

Novi dan, nova recenzija, novi azijski “zalogaj”. O RV: Resurrected Victims prije gledanja nisam znao …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Web Statistics