The Witcher: zaslužuje li Bijeli vuk vaš novčić?

The Witcher je zanimljiv fenomen u fantasy žanru. Većina fanova (ako ne računamo one s istoka Europe) ovaj izvrsni književni serijal poljskog autora Andzreja Sapkowskog, je otkrilo nakon što su odigrali jednako odlične igre; pogotovo posljednju inačicu – „The Witcher 3“ – koja je od ove franšize napravila blockbuster. Razlog za ovakav interes fandoma originalni je i kompleksni fantasy svijet prepun čudovišta i nadnaravnog horora, koji su velikim dijelom preuzeti iz jednog od rijetko korištenih izvora imaginacije: slavenske mitologije. No koliko god ta čudovišta bila zastrašujuća (a vjerujte mi, jesu), ona ne predstavljaju najveću opasnost. U dobrodošloj subverziji tropa, najveća čudovišta su sami ljudi. Uspjeh knjiga, kao i igri, značio je da je TV adaptacija samo pitanje vremena. Tu je zadaću preuzeo streaming gigant Netflix, dok je poziciju showrunnera dobila Lauren Schmidt Hissrich. Nakon mjeseci velikih očekivanja, konačno smo dobili priliku vidjeti što su nam pripremili, i da li „The Witcher“ zavrijeđuje vaš novčić?

Dobrodošli na Kontinent, sretno s preživljavanjem

Jedna od najvećih prednosti serijala „The Witcher“ je njegov setting. Sapkowski je iskoristio bogatstvo slavenske kulture i mitologije, ali i prepoznatljive elemente iz keltskih ili anglosaksonskih epova, kao i bajki braće Grimm (ali s dodatkom subverzije), da stvori svijet i atmosferu koje se rijetko viđa u fantasyju. Kontinent je duboko ciničan svijet, prožet tragičnom povijesti prepunom brutalne kolonizacije, beskrajnih ratova, te magije koja je praktički obuzdan kaos pod veliku cijenu. Ako tome pridodamo brojna čudovišta ne baš najboljih namjera, dvorske intrige i spletke, rasizam i slične predrasude, te težak svakodnevni život, ovo je svijet koji zaista ne bi željeli posjetiti. Ukratko, „The Witcher“ je izvrnuta bajka, gdje nitko ne „živi sretno do kraja života“ i gdje se umire prije se shvati poruka priče.

The Witcher

Na početku serijala, kojim čudom, ovaj svijet je još jednom na rubu rata, budući da se moćni i nezasitni Nilfgaardijski Imperij namjerio na jedno od Sjevernih Kraljevstva, malo, ali borbeno Kraljevstvo Cintre. U ovom kaotičnom settingu pratimo troje glavnih junaka na njihovom sudbinskom putovanju. Geralt od Rivije (Henry Cavill), titularni je heroj, te lik koji je ujedno i simbol ovog okrutnog i kaotičnog svijeta. Naime, Geralt je Vještacpripadnik prastarog reda ratnika s mutiranim (poboljšanim) sposobnostima (steknutima na bolan, i životno opasan način), koje omogućuju efikasnu eliminaciju brojnih čudovišta koja nastanjuju Kontinent. No, cijena u zlatu koje Geralt traži za takve eliminacije, kao i njegove nadljudske sposobnosti, čine ga izopćenikom, te neželjenim članom tog istog društva koje treba njegove usluge. Čarobnica Yennefer odlični je primjer moćne žene, koja je svoju tjelesnu deformaciju (poput mnogih drugih članica njezinog reda) ispravila magijom, ali pod veliku cijenu – gubitkom plodnosti. Upravo ova žrtva ne prestaje mučiti Yennefer, koja kroz drugu polovicu prve sezone pokušava pronaći način da to ispravi. A tu je i mlada djevojka Ciri, lavlje mladunče Cintre, princeza čiji život u raskoši i luksuzu naglo biva prekinut velikom tragedijom u kojoj gubi svoje najmilije, status, i sve što posjeduje. Ni ne znajući, ova tri lika na putu su Sudbine (riječi koje se možda i previše pojavljuje u dijalozima), koji ih sve vodi prema istoj destinaciji.

The Witcher

Izgubljeni u vremenu, logici i stereotipima

Ovo putovanje, ovaj epski quest prikazan je na inovativan način. Svo troje likova, u tri zasebne radnje, moraju rješiti razne probleme, od političkih intriga, ili pukog preživljavanja, do sukoba s čudovištima. Ovo zvuči kao dobra ideja, no nažalost, postoje problemi s realizacijom. Tri zasebne radnje, kroz većinu sezone (praktički do finalne epizode) odvijaju se kroz tri zasebna vremenska perioda. Ovakvu odluku showrunnera moguće je shvatiti, jer je i izvorni materijal slične strukture. Problem je da je TV format drugačiji od knjiga, i da serijal možda i previše vjeruje razini pozornosti većine današnjih gledatelja. Naime, kroz sezonu, dobivamo naznake u kojem se vremenskom periodu određena nit radnje odvija, ali te su naznake relativno suptilne, te će mnogi ostati zbunjeni određenim događajima i postupcima likova. Dodatnu konfuziju unosi i drugačije vremensko trajanje pojedinih radnji. Niti radnje vezane za avanture Geralta i Yennefer (čiji se putevi u nekim trenucima križaju) traju desetljećima, dok cijeli put Ciri (koji je i najrecentniji) traje samo nekoliko dana. Čak i ako se i uspije sve povezati u smislenu radnju, ostaju manji problemi s nestarenjem određenih likova poput barda Jaskiera, koji slabe osjećaj imerzije.

No puno veći problem od konfuzije vremenskih linija je sam narativ. Nećemo ulaziti u brojne probleme i razlike vezane za izvorni materijal, koje će zasmetati fanovima, jer ne radim usporedbu. Ovdje govorimo o problemu nepoštivanja interne logike same radnje. Ne više mjesta unutar serijala, i to u ključnim aspektima radnje, scenaristi su uveli likove, ili događaje, koji ne samo da ne pridonose radnji, već joj i proturječe. Najbolji primjer tu je put Ciri, koji u priču uvodi lik Dare, lik koji je Hissrich u više navrata navodila kao izuzetno važan za razumijevanje same Ciri. Te izjave pokazale su se netočnima (barem u prvoj sezoni), jer ovaj lik nije doprinio ničime, te je put izgnane princeze mogao biti isti i bez njega. A tu je i spomenuta interna logika, tj. manjak nje. Dok je Dara kao stranac bio prisiljen ispiti vodu zaborava u Brokilon šumi, doppler pod krinkom druida Mousesacka nije. A ubijanje pravog Mousesacka, prouzročilo je jedino efekt šoka. Ciri je brzo razotkrila varku, iako je doppler trebao preuzeti sva sjećanja svoje žrtve.

The Witcher

Ovakvih primjera ima dosta, te zaslužuju poseban članak. A tu su i problemi sa stereotipima, ne stereotipima poput rasizma, ili društvene nejednakosti, koje karakteriziraju opus Sapkowskog. Ovdje govorim o puno bazičnijim stereotipima – simplifikaciji kompleksnih tema, likova, ili organizacija. Žrtvama mainstreama. Dobar primjer je jedan od važnijih likova – Fringilla Vigo – moćna čarobnica Nilfgaarda, koja je voljom scenarista postala stripovski negativac, čime je narušena ideja Sapkowskog o sivom, a ne crno-bijelom svijetu Kontinenta. Slična je situacija i sa zapovjednikom imperijalne vojske Cahirom – koji bar što se tiče prve sezone nije pokazao niti jednu naznaku kompleksnog lika, a kojeg su nam scenaristi prezentirali kao ultimativnog negativca. A slijedeći logiku simplifikacije, Nilfgaard je pokazan kao generični zli Imperij religioznih zealota, s vojskom bezličnih ratnika u oklopima koji su dizajnirani da dodatno naglase da su u pitanju zlikovci. Sukob između Cintre i Nilfgaarda, tako postaje sukob između dobra i zla, a takva dihotomija nije nešto što „The Witcher“ zaslužuje.

A tu je i problem s aspektom koji je izuzetno važan za Kontinent, a dobiva nedovoljno vremena. To je odnos između ljudi (koji vladaju Kontinentom), i neljudi – magičnih i nemagičnih vrsta, poput elfova, patuljaka, ili dopplera. U kratkoj sceni dobili smo ideju da su elfovi eliminirani nasilno, kroz krvave ratove koje je slijedilo etničko čišćenje, no ostalo je pitanje. Je li ovaj sukob stvarno tako simplificiran? Ovo je pitanje na koje odgovor trebamo dobiti u narednim sezonama, budući da je konflikt između ljudi i neljudi integralan i za Geralta, i njegovu družinu, te bi mogao dati drugačije svjetlo na Nilfgaard.

Bijeli vuk i družina

No nije sve (nilfgaardski) crno. Dapače, gluma većine glumaca je na razini, te nam serijal uspijeva dočarati zaista zanimljive protagoniste. Fanovi igara biti će oduševljeni glasom Henryja Cavilla, koji odlično oponaša virtualnog heroja (to ne čudi jer Cavill je gamer). A ne treba zaboraviti ni izvrsnu koreografiju akcijskih scena, koje izvodi sam glumac, bez kaskadera i dublera. Cavill izvrsno balansira između Geraltove grublje strane izopćenika, ratnika, vuka samotnjaka, te ciničnog humora i šarma Bijelog vuka. Cavillov Geralt je Geralt kojeg smo htjeli, i užitak je gledati njegove avanture kroz sezonu. A dodatno pomaže i prisutstvo njegovog samopozvanog pratioca, barda Jaskiera (Joey Batey), koji ne samo u scene s Geraltom, već i cijeli serijal pretežno mračne tematike, unosi dobrodošao dašak humora kroz zabavne scene. Kemija između dvoje likova jedan je od highlighta serijala, a Jaskier koji je ujedno i Geraltov glavni promotor, zadužen je i za zaraznu melodiju „Toss a Coin to your Witcher“, koju fanovi neće tako brzo prestati pjevati.

The Witcher

Cavill nije jedina zvijezda showa. Anya Chalotra nekima se neće svidjeti (neću ulazit u debate o boji kože i sl.), ali osim nekoliko problematičnih scena (još jednom krivnjom glavnog narativa), njena Yennefer je zanimljiv i snažan lik. U prvih par epizoda, Chalotra igra emotivnu ulogu, kroz tragičnu origin priču „mlade“ Yen, da u jednoj od boljih scena serijala vidimo njenu transformaciju u jedan od najmoćnijih likova na Kontinentu. Ovdje važnu ulogu igra njena mentorica, Tissaia de Vries. MyAnna Buring igra svoju ulogu tako dobro, da u u svakoj sceni koju Tissaia dijeli s Yen, zasjeni Chalotru. Nažalost, nakon početaka u akademiji za magove u Aretuzi, nit radnje s Yen vrluda između stvarno dobrih scena (većinom onih koje dijeli s Geraltom), te konfuzije, dok i ona i gledatelji pokušavaju otkriti što se točno događa, da naprasno završi s dosta dobrom scenom bitke na Sodden Hillu.

The Witcher

No, konfuzija s Yen nije ni blizu trećoj niti radnje, onoj Ciri, lavljeg mladunčeta Cintre, koja je nedvojbeno i najslabija nit radnje, i u kojoj sve slabosti serije dolaze na vidjelo. Za ovo ne možemo kriviti dosta dobru glumu mlade Freye Allan, koja je uspjela u razmjerno kratkom vremenu dočarati ponos, nesigurnost i strah djevojke rastrgane između osobne tragedije i njene sudbine. Problem leži u samom scenariju, upravo onom što sam spomenuo ranije, a to je konfuzija vremenskih linija niti radnje, i kolizija interne logike scenarija. Jer, Freya ima težak posao predstaviti ovaj izuzetno važan lik, u vrlo kratkom vremenu, dok je materijal koji ima na raspolaganju limitiran na samo nekoliko scena. Tako ni ona kao lik, a ni mi kao gledatelji, nemamo priliku da vidimo tko je Ciri zapravo, i zašto bi se za nju trebali brinuti. Nadamo se da će Ciri u drugoj sezoni dobiti više vremena, te da ćemo moći vidjeti njenu punu veličinu.

The Witcher

A da se s dobrim scenarijima može prikazati zanimljive i kompleksne likove u razmjerno kratkom vremenu pokazuju primjeri dvoje magova – Stregobora (Patrick Phillips) kojeg možemo mrziti s razlogom (za razliku od jednodimenzionalnog Cahira) i druida Mousesacka (Adam Levy), koji je je imao veliki potencijal da postane jedan od boljih likova, da je dobio više vremena. Tu je i Kraljica Calanthe od Cintre (Jodhi May), baka Ciri, sposobna ratnica, i žena koju njeni vojnici s pravom poštuju. No najbolji od sporednih likova zasigurno je Renfri (Emma Appleton), mlada žena s tragičnom proslošću, koja ostavlja neizbrisiv trag u Geraltovu životu. Glavni negativci Cahir (Eamon Farren) i Fringilla Vigo (Mimi Ndweni), vjerojatno su najveća razočarenja serijala, što je šteta, jer glumci na trenutke pokazuju da su sposobni dočarati puno bolje likove, ako im se da bolji scenarij. A tu je i problem manjka vremena pred kamerama koji je očit u slučaju lika čarobnice Triss Merigold (Anna Shaffer), kao i maga Vilgefortza od Roggeveena (Mahesh Jadu).

Ljudi nisu jedine zvjezde serijala, budući da je glavni opis Geraltova posla borba i eliminacija brojnih čudovišta koje nastanjuju Kontinent. Upravo je ovo jedan od elemenata koji „The Witcher“ stavljaju na posebno mjesto u žanru. Kao i jedan od aspekata koji čine serijal posebnim, jer je struktura serijala oformljena oko formata „čudovišta tjedna“ – gdje Geralt, poput detektiva ratnika traži i eliminira čudovišta, te tim putem susreće plejadu likova, koji će ga pratit kroz glavnu, epsku radnju. Nažalost, iako je iznos budžeta svake od osam epizoda serijala oko 10 milijuna dolara, to se ne vidi uvijek, pogotovo u animatronici i vizualnim efektima. Tako imamo nesrazmjer od relativno uvjerljivih stvorenja poput paukolike kikimore ili strige, do razočaravajućeg prikaza Zlatnog zmaja. No čak i s ovim nedostatkom (koji bi trebao biti ispravljen u drugoj sezoni), svaki konflikt Geralta sa stvorenjima iz noćnih mora je fascinantna scena, nabijena odličnom akcijom, i osjećajem horora. A posebna je zanimljivost, da Geralt nije mrzitelj čudovišta. Kao ni većina likova, ni čudovišta nisu uvijek crno-bijela stvorenja, te kad je moguće Geralt kao opciju izabire diplomaciju.

The Witcher

Dok vizualije mogu biti bolje, ne mogu naći zamjerki glazbenoj podlozi. Slavenski motivi i melos prevladavaju u zaista odličnoj i originalnoj glazbi koju potpisuju Sonya Belousova i Giona Ostinelli. Upravo kroz ovakvu muziku, koja prati svaki element radnje, dobivamo osjećaj da gledamo nešto drugačije, i posebno. Jer naposljetku „The Witcher“ je serijal koji nema konkurencije.

Novčić za Vješca

Teško je dati ocjenu za „The Witchera“. S jedne strane, govorimo o zaista inovativnom i originalnom settingu kakav se rijetko viđa u žanru. Likovi su (s par iznimaka) zanimljivi uvjerljivi, čemu uvelike pridonosi odlična gluma. Iako bi vizualni efekti mogli biti bolji, stvorenja su raznovrsna, i u nekim trenucima doista strašna, a tu je i koncept subverzije, koji pretvara upravo ljude u ona najopasnija čudovišta. Sama glazba je kandidat za jednu od najboljih podloga godine, i nešto što bi poželjeli imati u svojoj kolekciji. Nažalost, ugođaj kvare problemi s narativom, konfuzija vremenskih linija, te neke zaista čudne odluke showrunnera koje su donijele više štete nego koristi. A tu je i virus nepotrebne simplifikacije, koji je problem za većinu mainstream serijala današnjice, koji šteti pojedinim likovima, ali i samoj radnji.

Zamišljen kao grimdark fantasy, s naglašenim horor elementima, „The Witcher“ uspijeva prevazići ovakve okvire, kroz dodatak humora, čime postaje jedno zanimljivo i ugodno iskustvo, svijet u kojem možemo uživati (ali ne bi ga bilo mudro posjetiti). No zbog problema s kreativne strane, to je i jedno konfuzno i neuravnoteženo iskustvo, koje dosta puta tjera gledatelja (ili barem mene), da se zapita, „što im je ovo trebalo?“ Većina grešaka mogla je biti lako izbjegnuta, da se poštovalo temeljna pravila storytellinga, ili da se nije nepotrebno ubacivalo nove elemente.

Budući da je ova sezona praktički prolog za puno kompleksniju i epskiju glavnu radnju, unatoč problemima, pokazalo se da „The Witcher“ ima potencijala, te se nadam da će druga sezona, koja se sprema za 2021. godinu taj potencijal ostvariti. Jer „The Witcher“ je fascinantan svijet vrijedan istraživanja.

I da, Bijeli vuk zaslužuje vaš novčić.

Check Also

Altered Carbon 2.0: superjunaci protiv sajberpanka

Cyberpunk nikad nije bio aktualniji nego danas. No, iako je stvarnost uznemirujuće nalik fiktivnim distopijama …

Castlevania 3.0: hrabra nova sezona, u svom najmračnijem sjaju

Treća sezona Castlevanie izbacila je naslov iz okvira adaptacije jedne videoigre. Sad već govorimo o …

Web Statistics