Home / Recenzije / The Orville – serija koja pokušava, ali ne uspjeva uhvatiti bit Star Treka

The Orville – serija koja pokušava, ali ne uspjeva uhvatiti bit Star Treka

The Orville“, najnoviji uradak iz radionice Setha McFarlanea (Family Guy, American Dad, A Million Ways to Die in the West), teško je objektivno ocijeniti. Prvobitno je promoviran kao SF parodija u stilu sad već kultnog filma „Galaxy Quest“.  No netom prije premijere počele su stizati vijesti da će The Orville, biti ozbiljnijeg karaktera, s elementima humora. Nakon dvije epizode, možemo potvrditi da je to točno, jer najnoviji SF serijal uistinu i je dramedija. Štoviše, fokus na ozbiljnije teme povlači paralele s modelom serijala – Star Trek – što je sudeći po viđenom i bila sama namjera kreatora. I to se, barem nama, ne sviđa.

Boldly (not to) go…

Od same uvodne scene vrlo je očito da je The Orville zamišljen kao alternativa JJ Treku (kao i nadolazećem „Discoveryju“). Pojednostavljeno rečeno, glavna target grupa su nezadovoljni Trek fanovi, koji se s nostalgijom prisjećaju TNG-a i ostalih iteracija smještenih u 24. stoljeće, i koji se suprostavljaju svakoj promjeni. Takva filozofija oslanjanja na nostalgiju spriječava Orville da izađe iz impulsne. To se vidi iz samih likova koji su copy – paste onih iz Treka. Tako imamo kapetana Eda Mercera (Seth Mc Farlane), koji se u dvije epizode nije uspio iskristalizirati kao zanimljiv lik. Nešto zanimljivija je njegova bivša žena, sada prva časnica, Kelly Grayson (Adrianne Palicki), koja unosi potrebnu svježinu u dinamiku para, ali ima i neugodno prezime koje je potpuno nepotrebna aluzija na TOS. Tu je i Spock klon – Bortus (Peter Macon) – izvanzemaljac hermafrodit, koji je do sada poslužio samo za juvenilne seksističke viceve; Isaac, Kaylonac android (Mark Jacson), besramno preslikani Data (karakterizira glas koji uzasno podsjeca na Spinera); Alara Kitan (Halston Sage), mlada časnica osiguranja koja je do sada možda i najzanimljiviji lik, a zanimljiviji dio posade kompletira liječnica Claire Finn (Penny Johnson), koju prepoznajemo kao kapetanicu Cassidy Yates iz DS9. Najgori dio posade, kojem iz (ne)razumljivih razloga serija posvećuje (pre)veliku pozornost su dva navigatora, Gordon Malloy (Scott Grimes), Mercerov prijatelj iz djetinjstva i čovjek s najgorim humorom u galaksiji, te John LaMarr (J. Lee), koji ga slijedi u infantilnom humoru.

The Orville

Sličnosti s Trekom tu ne prestaju, odnosno samo se amplificiraju. Osim što je serija snimana u duhu TNG-a, odlikuju je veoma slični elementi (ako ne i isti ali pod drugačijim imenom), scenografija, uniforme, muzička podloga, pa čak i zlikovci (Krill podsjećaju na Klingonce), a i format je klasični Trek. I studio, Fox, i McFarlane govore da je The Orville homage, love letter Star Treku. Nažalost, kao što će idući paragrafi pokazati, to je sve samo ne istina.

Izgubljeni u svemiru

Jer The Orville nije samo Trek ripoff. The Orville je loš, neinventivni Trek ripoff. Počnimo od razočaravajućeg, infantilnog humora. Sudeći po prve dvije epizode, Orvilleov humor je juvenilni (što je i inače odlika većine McFarlanovih uradaka), i u većini slučajeva je isforsiran. To je očito već u prvoj sceni pilot epizode, gdje naslovni junak, časnik Flote Ed Mercer (Seth McFarlane) nalazi svoju ženu Kelly (Adrienne Palicki) u krevetu s drugim, vanzemaljcem, što rezultira dosta čudnom i nepotrebnom scenom ejakulacije ovog potonjeg. Nakon što se radnja prebaci godinu u budućnost i Mercer dobije kapetansku stolicu slijedi scena sa seksističkim pokušajem humora u vezi jednospolne vanzemaljske  vrste, koja je jednostavno preduga. Juvenilosti humora dodatno doprinose likovi dvoje navigatora, čije su reakcije gotovo bolne za gledati – i nije nam jasno koja im je prava svrha. Loš se humor nažalost nastavlja i u drugoj epizodi, s infantilnim komentarima Mercera prema Bortusu, i još nepotrebnijom scenom s njegovim roditeljima. Teško je naći opravdanje za takve scene, a još ih je teže povezati s nekim doista dobrim trenucima poput Mercerova rješenja s drvetom tijekom bitke s Krill brodom, ili scene s replikatorom i kolačem od marihuane. No takvih dobrih humornih trenutaka je malo i nedovoljno, te se tope u moru mediokriteta primjerenijih više napaljenim tinejdžerima nego Trek fanu. A možda je to i cilj, budući da je sama scena s drvetom „Happy Arbor day“ komentar na to da jeftini humor bolje prolazi kod prosječnog gledatelja „You got wood“. Ali za Trek fanove kojima bi The Orville trebao biti namjenjen to je uvrijedljivo.

The Orville

Drugi problem serijala je u tome da je The Orville više dramedija nego parodija, dakle drama s elementima humora. Obje epizode imaju potencijala budući da su temeljene na zanimljivim konceptima. Druga je posebno zanimljiva jer napušta glavne likove, te kroz sporednog (Alaru), obrađuje problem zapovjedništva i odgovornosti. No u obje su problemi možda i prelagano riješeni, pogotovo u slučaju Alare, i na zbrzan način. A u trenucima kada je radnja najnapetija svaki doživljaj imerzije (pa i nostalgije) uništava neprimjeren i loš humor. Među boljim trenucima izdvojili bi završnu scenu s Kelly Grayson u prvoj epizodi, kao i Alarino prvo zapovjedno iskušenje. A biti će zanimljivo vidjeti kamo će voditi cliffhanger s Bortusovim potomkom. Također, obje epizode odlikuju neki doista zanimljivi pa i inovativni koncepti, od kojih bi izdvojili mjesto gdje su neplanirano završili Mercer i Grayson.

Osim što radnja kopira Trek, The Orville se odvažio na metakomentare na stanje njegovog uzora. To je pogotovo vidljivo u komentarima u prvoj epizodi: Liječnice Finn da je s obzirom na iskustvo mogla služiti (glumiti) na bilo kojem brodu (filmu/seriji), ali se odlučila za Orville; Mercerovoj izjavi da je Orville prosječni brod, za razliku od ostalih bojnih krstarica, ali da mu se treba pružiti prilika itd. To ne treba čuditi budući da je McFarlane u više navrata izjavio da je potrebno vratiti optimističnu budućnost i ideje u SF. Ako se u obzir uzme da na serijalu rade prokušani Trek veterani poput Bannona Brage, Davida A. Goodmana, Johna Debneya, postaje očito da je The Orville zamišljen kao alternativa trenutnom i nadolazećem Treku. The Orville je ispunjenje McFarlaneova sna da cosplayja kao kapetan USS Enterprisa. Pitanje je, da li to treba nama gledateljima.

Check Also

Novi trailer za seriju “The Punisher” otkriva datum premijere

Netflix je objavio finalni trailer za seriju “The Punisher“, koji pršti akcijom i nasiljem, no …

Za Noć vještica stiže prvi hrvatski psihološki horor – Egzorcizam!

Psihološki horor Egzorcizam, najnoviji film Dalibora Matanića (Zvizdan), koji je baziran na istinitoj priči o …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

2 komentari

  1. Čini mi se da što Orville ide dalje, to je više naglasak na ozbiljnoj radnji, a manje na tim lošim forama. Nadam se da će se nastaviti razvijati u tom smjeru.

    Unatoč manama, meni tu ipak ima i duha Treka, pa mogu otrpiti taj humor, i serija mi je u globalu zasad skroz simpatična. 🙂

  2. Imam potpuno drugačiji doživljaj Orvillea od ovog gore.
    Da, format serije je “stari” Trek, ali također pokriva i obične ljude na običnim radnim mjestima, gdje su prisutni svi naporni suradnici koje imate prilike sresti uz svoja radna mjesta.
    Istina je da Orville nema dosta humora da bi bio komedija, ali mu je najveći probelm taj što nema niti nadosnimljeni smijeh koji bi gledatelje upozorio kad se treba smijati. Dosta viceva je diskretnije prirode i zato ljudi viču da je jedini humor onaj zahodski.

    Sve dosadašnje kritike se svode na dve grupe. Ili nije dovoljno Star Trek, ili nije Galaxy Quest.
    Posveta Treku ne znači nova kopija Treka. Posveta znači “ovako bih ja o napravio”. I zato mislim da je Orville dobar.
    Kome se ne sviđa, ostaje novi Star Wars (oprostite: Trek):Discovery. Zar zaista netko misli da su slučajno počeli u isto vrijeme?

Web Statistics