Home / Recenzije / The Man in the High Castle: vrli novi svijet?

The Man in the High Castle: vrli novi svijet?

Svijet iz noćne more

The Man in the High Castle, kultni roman Philipa K. Dicka, vjerojatno je jedan od najpoznatijih predstavnika žanra alternativne povijesti. Već sam po sebi, ovaj žanr je posebno zanimljiv, budući da se ne bavi pitanjem „zašto?“ ili „kako?“, već „što ako?“. Što ako je neki događaj, koji uzimamo zdravo za gotovo, mogao krenuti drugim putem, i završiti s drugačijom sadašnjosti? U MitHC, taj događaj je Drugi svjetski rat, koji je završio loše po Saveznike. Svijet je to gdje su pobjednici – Njemački Reich i Japan – podijelili na dvije interesne sfere, uključujući i  Sjedinjene Američke Države. Upravo je SAD i mjesto radnje samog romana, poligon za odmjeravanje snaga između dviju supersila, dok je njegov središnji dio – Stjenjak – neutralna zona, i jedini neokupirani dio. No ovaj mračni svijet, mogao bi dodatno potamniti, jer su Reich i Japan na putu prema nuklearnom ratu. Jedinu nadu u bolju budućnost malobrojnim sudionicima pokreta otpora predstavlja knjiga „The Grasshoper Lies Heavy“, svojevrsni roman unutar romana, koji govori o drugačijem, alternativnom svijetu, gdje su oba fašistička režima nestali u vihoru rata. O samom romanu, njegovoj radnji i veoma kompleksnoj tematici, već smo pisali, kao i o prvoj sezoni Amazonove adaptacije Dickove uspješnice.

Dijelom zbog kontroverznog, zastrašujućeg sadržaja i tematike, a dijelom zbog detaljnog world-buildinga, trebalo je proći vremena da dođe do adaptacije Dickove uznemirujuće vizije. To je konačno 2015. godine napravio Amazon, koji je ovu tmurnu i mračnu, te uznemirujuću atmosferu uspješno prenio na male ekrane. Već u uvodnoj špici može se vidjeti zašto se odugovlačilo s adaptacijom. Pjesma Edelweiss, proslavljena u mjuziklu „Moje pjesme, moji snovi“, kao simbol otpora protiv nacizma, čuje se u jezivoj verziji, dok gledamo fašističko pokoravanje Amerike. U samoj seriji, ekranom dominiraju simboli totalitarističkih režima, koji su toliko prisutni, da nakon nekog vremena postaju nešto normalno. Istovremeno scenaristi nas ne zaboravljaju podsjetiti da je svijet koji gledamo doista užasan, poput scene iz pilot epizode prve sezone, u kojoj se jedan od likova čudi snijegu van sezone, te odlučuje pitati obližnjeg policajca o čemu se radi. Odgovor koji slijedi je šokantan, dijelom zato jer je prikazan kao nešto posve normalno: ovaj bijeli snijeg je zapravo pepeo iz obližnje spalionice gdje se eliminiraju nepodobni! Kreativni tim svakako zaslužuje pohvale za održavanje krhke ravnoteže između prikazivanja veoma realistične alternativne povijesti, te istovremenog podsjećanja da je ovo što gledamo, svijet iz noćne more.

The Man in the High Castle

No iako je to noćna mora iz naše perspektive, one gledatelja, MitHC ujedno prikazuje i viziju nešto drugačijih i ne tako nerealističnih 1960-ih. Taj svijet je izuzetno kompleksan, velikim dijelom zahvaljujući detaljnom world-buildingu. Fašistička ideologija i represija neistomišljenika spaja dva totalitarna režima, ali postoji jasna razlika između kulture koju zastupa japanska i njemačka strana. To dolazi do izražaja u drugoj, i pogotovo trećoj sezoni, gdje se fokus širi u Europu, ali i u središte Reicha u Americi. Tu je i Neutralna zona, možda i jedino mjesto gdje je američka predratna kultura uspjela preživjeti, i kao takva služi kao kontrast režimima i podsjetnik na ono što mi danas imamo. Posebno su zanimljivi mali detalji koji pomažu imerziji, i „oživljavanju“ imaginarnog svijeta. Tako možemo vidjeti hipi pokret, ali s drugačijim ishodištem, čuti za Coco Chanel ili Johna Waynea, koji su u alternativnoj stvarnosti završili u drugačijim ulogama, ili poslušati nešto drugačiju prilagođenu verziju jazza. Možemo vidjeti i neke zaista grandiozne scene poput ostvarene vizije Alberta Speera u prijestolnici Reicha, kao i ponos japanske imperijalne flote u luci San Francisca. No najuznemirujuće scene su one koje su i najsličnije našoj povijesti, ali s totalitarističkim predznakom, poput tipičnog američkog okupljanja kućanica, samo što su ovaj put sve one žene visokih nacističkih dužnosnika. Ili scene koje na prvi pogled nisu problematične, ali će poznavaoci povijesti shvatiti zašto su ubačene, kao nevino ispijanje Fante, koju su nacisti stvorili kao zamjenu za Coca Colu, tijekom embarga za drugog svjetskog rata. U ovaj „živući“ svijet smješten je cijeli kaleidoskop izuzetno kompleksnih i višedimenzionalnih likova, s jedinstvenom prošlosti i motivacijom za svoje postupke. Naposljetku tu je i SF element, radnja unutar radnje „The Grasshoper Lies Heavy“. Za potrebe drugačijeg formata, knjigu je zamijenila serija filmova, koji postaju sve važniji element radnje kako sezone napreduju i koji naposljetku otvaraju put u drugačije stvarnosti.

The Man in the High Castle

Tračak nade u totalitarnom mraku

The Man in the High Castle zanimljiv je koncept. Budući da ovim alternativnim svijetom dominiraju dva totalitaristična režima koji nesmetano provode svoje ideologije, a malobrojni preostali sudionici pokreta otpora vode bitku s vremenom prije neminovnog nestanka, nema previše mjesta za nadu, a kamoli za bolju i svjetliju budućnost. Upravo tu leži važnost filmova, koji su na samom početku jedini tračak nade i inspiracije za bolju budućnost. No film sam po sebi ne može promijeniti svijet, niti eliminirati opresiju fašizma, ako nitko ne vjeruje u njihovu poruku. A ni sami likovi, nisu u stanju sami pokrenuti promjene. Svi oni – i „mali ljudi“ poput Juliane Crain (Alexa Davalos), ili nešto jačeg igrača poput japanskog ministra trgovine Tagomija (Cary Hiroyuki Takagawa) – samo su pijuni u velikoj igri između velikog Reicha i Japana. Igri u kojoj se ulozi konstantno povisuju, kao i rizik, koji prijeti izbijanjem nuklearne apokalipse. No unatoč toj izuzetno nepovoljnoj atmosferi, i gotovo sigurnoj propasti, naši heroji ustraju u svojoj misiji, pokazujući svu snagu ljudske izdržljivosti. To je posebno vidljivo kroz prve dvije sezone, gdje likovi završavaju na mjestima na kojima ih ne bi očekivali, najčešće protiv svoje volje. Juliana tako od obične djevojke iz Kalifornije, postaje možda i najvažniji lik radnje, nakon što se u krivo vrijeme nađe na krivom mjestu i posvjedoči brutalnom umorstvu svoje polusestre od strane Kempeitai tajne policije. U posjedu zabranjenog filma, Juliana nema izbora nego potražiti njegovog tvorca „Čovjeka u visokom dvorcu“, gdje shvaća svu težinu svoje misije, za koju nije pripremljena. Izuzetno ranjiva, ona svejedno ustraje, uspijevajući nadvladati svoje strahove, te u jednom trenutku dolazi u izravan kontakt s nacističkim visokim društvom, u kojemu je još više izložena opasnosti. Da ranjivost unutar totalitarnog režima nije rezervirana samo za outsidere možemo vidjeti na primjeru Julianinog slučajnog partnera Joea Blakea (Luke Kleintank) koji s njom incijalno dijeli slične ideje. Ovaj tajni agent SS-a, možda se nalazi na suprotnoj strani, ali ga to ne čini nedodirljivim. Čak ni kasnije otkriće njegova pravog podrijetla i uspon na vrh nacističke hijerarhije ne jamči sigurnost, što Joe otkriva na najgori mogući način. No u svim stvarnostima, u ovakvim mračnim epizodama najgore prolaze ljudi na margini društva, što vidimo u tragičnom putu Julianina zaručnika Franka Frinka, polužidova koji se skriva u dijelu SAD-a okupiranom od nešto tolerantnijeg Japana. Nakon osobne tragedije, Frank kreće na put osvete prema japanskim okupatorima, pogotovo glavnom inspektoru Kidu (Joel de La Fuente). U nekoj drugoj seriji, sudbina bi se prema Franku možda i ponijela drugačije. Ali svijet serije The Man in the High Castle je okrutan, i neumoljiv, te je Frankovo putovanje prema samouništenju, nakon što se pridruži pokretu otpora, teško pratiti. Svijet je ovo bez samilosti i bez herojstva, svijet u kojem je preživljavanje imperativ, a metode se ne biraju, što možemo vidjeti i u hladnim aktima lišenim emocija, pripadnika pokreta otpora. Otpor nije jedini način na koji se likovi suprotstavljaju opresiji režima. Neki, poput vlasnika antikvarnice Roberta Childana (Brennan Brown) vide nadu za napredak u društvu kroz konformizam, ali ne mogu izbjeći stalno podsjećanje okupatora, da su, bez obzira što učinili, pripadnici gubitničke strane.

The Man in the High Castle

No svi ovi likovi, koliko god teške bile njihove sudbine, nisu svjesni prave opasnosti koja nadilazi njihovu osobnu borbu za preživljavanje. Čak ni inspektor Kido, čiji Kempeitai širi strah na Pacifičkoj obali, nije pozicioniran dovoljno visoko u hijerarhiji da shvati razmjere moguće katastrofe. Ovu drugu, političku, dimenziju vidimo primarno kroz likove japanskog ministra trgovine Tagomija, kao i njegovog nacističkog parnjaka obergruppenfuhrera Johna Smitha (Rufus Sewell). Za razliku od ostalih likova, ovi su moćnici svjesni mogućnosti izbijanja totalnog rata. Rata koji, ironično, želi spriječiti i sam Adolf Hitler, također uz pomoć filmova. Tako film postaje ključan i vitalno važan element za obje strane, iako je za razliku od značenja Juliani i „Čovjeku u visokom dvorcu“, Japancima i nacistima to ključni element u održavanju statusa quo. Preko Tagomija možemo i vidjeti kako film postaje više od pukog objekta, pozadinske statike, jer u drugoj sezoni dobivamo uvid u potpuno novi svijet, sličan ovom našem, a sam film postaje sredstvo deeskalacije sukoba. Kroz potragu za filmom i Tagomi i Smith se suočavaju s osobnim tragedijama, svatko na svoj način. Za Tagomija film služi kao poveznica sa svojom obitelji, i obračunavanje s grijesima prošlosti, premda u drugačijoj stvarnosti. Za Smitha film postaje svojevrsni „Moby Dick“, te jedan od elemenata utjehe nakon tragedije u obitelji, tragedije za koju je direktno zaslužan režim kojem služi, i režim koji je ironično, u finalnoj sceni druge sezone, obergruppenfuhrer John Smith, pomogao održati na poziciji moći.

Simpatija za vraga?

Što nas dovodi do treće sezone, i vjerojatno najvećeg izazova za The Man in the High Castle.  Jer ni John Smith, ni Tagomi nisu pozitivni likovi, budući da su oboje instrumentalni u održavanju svojih režima. John Smith je vjerojatno i najproblematičniji lik, jer je njegova obiteljska tragedija, vjerojatno i najuvjerljiviji aspekt iz druge sezone. A u trećoj sezoni situacija se dodatno komplicira. Uspon na jednu od najvažnijih pozicija u Reichu, stavlja Smitha u političku arenu, gdje se svaka slabost skupo plaća. Smith uspijeva nadjačati političke rivale, no mjesto pod reflektorom, uz traume obiteljske tragedije dovodi do udaljavanja od njegove sve problematičnije žene Helen (Chelah Horsdal). Zato iznenađuje da kao gledatelji, neočekivano suosjećamo s osobnim problemima ovog zlikovca, a sigurni smo i da će neke uznemiriti ova humanizacija negativca. Jer, Smith je, podsjetimo se, jedan od najviših časnika zloglasnog SS-a. Ali upravo je ovo jedna od odlika serije. Izuzetno važno je ne zaboraviti da se fašisti nisu samo tako pojavili. I u alternativnoj, a pogotovo u našoj povijesti, sljedbenici totalitarnih režima bili su isprva obični ljudi, ljudi koji su u ovim okrutnim organizacijama vidjeli sredstvo spasa, i ispunjenja ciljeva ili ispravljanje pravih ili zamišljenih nepravdi. Upravo su takvi ljudi i najranjiviji, i najlakši za manipulirati. John Smith odličan je primjer takvog čovjeka, koji je od američkog vojnika u borbi protiv sila mraka, taj mrak prigrlio nakon što je shvatio da je to jedini način da pomogne svojoj obitelji, kao i zemlji. Smithovu pravu prirodu odlično dočarava scena na obiteljskom pogrebu, koja nas dodatno podsjeća da čudovišta ne nastaju iz ničega, i da je manipulacija masama moćno oružje. Još je upečatljiviji moment parade u New Yorku u finalu sezone, gdje možemo vidjeti razlike između Smithovih osobnih uvjerenja i onih „pravih“, tradicionalnih nacista poput Himmlera, gdje Smith shvaća da je Amerika za koju se toliko žrtvovao, poput njegove obitelji, u opasnosti da zauvijek nestane, a dijelom je krivica njegova.

The Man in the High Castle

Smith nije jedini lik kojega pozicija moći dovodi u veliki rizik. Njegov japanski parnjak Tagomi se također u trećoj sezoni suočava s opasnosti za svoj život. Treći svjetski rat je možda izbjegnut, ali to ne znači da je Reich odustao od otvorene konfrontacije s Japanom. Tagomi tako postaje glavna meta zavjere, u koju je upleten Joe Blake, koji na taj način pokušava vratiti povjerenje novog nacističkog vodstva. A dodatnu prijetnju Tagomiju predstavlja i povratak Juliane u San Francisco, iako to omogućuje i njihovo zbližavanje. Tako Tagomi postaje Julianin mentor, ali i jedan od rijetkih saveznika. Unatoč povećanom riziku, za razliku od Smitha koji tone u paranoju i depresiju, Tagomi ostaje vjeran svojim uvjerenjima, te čak uspijeva pronaći unutrašnju ravnotežu. On možda služi režimu koji diskriminira ne samo na temelju rase, već i nacionalnosti, i koji se brutalno obračunava s neistomišljenicima, ali Tagomi je uz Julianu možda i jedina osoba koja iskreno pokušava promijenit svijet na bolje.

A tu je i sama Juliana Crain, nevoljki heroj, koja se od ranjive djevojke s početka priče, formirala u snažnu ženu koja je spremna na sve, ne samo da preživi, nego da promijeni svijet. Upravo u trećoj sezoni, njen je lik dobio priliku da zablista, i to kroz preuzimanje inicijative, ne samo u spašavanju Tagomija od sigurne smrti, već i početku pravog obračuna s nacističkim tajnim projektom koji bi mogao zauvijek promijeniti sve. U tome joj uvelike pomažu scene, tj. vizije iz zabranjenih filmova, koji Juliani daju rijetku mogućnost da iskoristi znanje prikazano u njima u planiranju idućeg koraka protiv režima.  Njena sudbina, i realizacija vlastitog identiteta u totalnoj je suprotnosti s onom Joea Blakea, s kojim je Juliana jednom dijelila zajednički cilj. Joe se za razliku od Juliane ne nalazi u bijegu, ali je nakon gubitka svega i proživljavanja pravog horora, sada on prisiljen da služi Reichu. Ma kako krhka bila Julianina nada u bolju budućnost, za Joea ni takva nada ne postoji. I iako je više nego svjestan da su nacisti čudovišta, to je njegov jedini izbor. Joe ima i jednu od najtragičniji priča jer u svakom trenu kad se čini da bi se njegov život mogao normalizirati, on odlučuje ne preći tu granicu. Naposljetku on je pravi primjer indoktrinacije, i horora koji nacistički režim provodi nad svojim sljedbenicima.

Glavni inspektor Kido je također počinitelj mnogih okrutnih dijela, koje nastavlja i u ovoj sezoni. No ono što ga razlikuje od Joea je kodeks časti,  te možda po prvi put on pokazuje određenu razinu plemenitosti, kao i rijetki trenutak ranjivosti. Nicole Dormer (Bella Heathcote), Joeva partnerica iz Berlina (koja s njim dijeli više od seksualne privlačnosti) i pripadnik zlatne mladeži Reicha, u trećoj sezoni postaje jedan od ključnih likova u novoj viziji Amerike. Ona je uvjerena u pravedni cilj Reicha, te nam daje rijedak uvid u mogućnost da ovaj drugačiji svijet krene na put prema našem. To je djevojka koja iskorištava privilegij i moć svoje pozicije, da eksperimentira s društvom oko nje, uključujući ideje koje su izravno u sukobu s partijskom ideologijom, poput istospolnog partnerstva ili zabranjene muzike. No unutar opresivnog režima nitko nije nedodirljiv, te pri kraju sezone Nicole otkriva da nitko nije iznad autoriteta Partije. Tu su i novi likovi poput karizmatičnoga krijumčara i šarmera iz Neutralne zone Wyatta Pricea (Jason O’Mara), kolumnistice Thelme Harris (Laura Mennel), i neočekivane Tagomijeve prijateljice Tamike (Tamlyn Tomita). A gledatelje će najviše iznenaditi povratak jednog od likova iz prošlih sezona, čija će ih nit radnje i sudbina zacijelo potresti. Ovo je sezona koja će označiti kraj puta za nekoliko likova, ali na veoma prikladan i prirodan način.

Iako je treća sezona vjerojatno i najmračnija, to ne znači da se epizodama ne provlače i nešto svjetliji trenuci. Za to su se pobrinuli antikvar i skupljač Americane Robert Childan, i njegov poslovni partner Ed McCarthy (Dj Qualls), koji u finalu pružaju možda i najveći razlog za optimizam. Iako je to samo početak duge i teške borbe, jer kao što fašizam ne nastaje preko noći, njegov nestanak je isto postupan, i traži velike žrtve.

U tome bi našim herojima mogao pomoći neočekivani saveznik, kojem su, ironično, dijelom pomogli upravo fašisti. Naime, ovo je i sezona u kojoj serija istražuje ne samo tematiku alternativne povijesti, već se dotiče i mnogo veće ideje: postojanja paralelnih univerzuma u kojima fašizam nije završio kao pobjednik. Upravo je treća sezona trenutak u kojoj je MitHC postao punokrvni SF. Teško je pričati o ovom elementu bez spoilera, no važno je napomenuti da je za naciste postojanje paralelnih univerzuma nešto što se može iskoristiti kao oružje, koje bi trebalo rješiti ne samo sukob s Japanom u ovoj realnosti, već osigurati nadmoć Reicha u svim zamislivim realnostima. No kroz događaje kojima je svjedočila Juliana, otkrili smo da bi im se ovaj plan mogao obiti u glavu, zbog elementa koji su nacisti predvidjeli, ali su ga ironično upravo oni pomogli stvoriti. Ova premisa je nešto što nismo imali prilike vidjeti niti u jednoj seriji ili filmu, i nakon finalne scene s Julianom, možemo se samo veseliti onome što nam kreativni tim sprema u narednim epizodama. Jer po prvi put još od premijere, pokret otpora ima izgleda. A filmovi, koji su započeli cijelu priču, bi mogli odigrati ključnu ulogu u ovoj borbi.

#ResistanceRises

Treća sezona MitHC je ujedno i najriskantnija. Dijelom je to posljedica promjene showrunnera, budući da je na to mjesto zasjeo iskusni Eric Overmyer (The Wire, Bosch) što je pomoglo fokusiranju serije. Naime, nakon koketiranja s fašističkim idejama u prve dvije sezone, u trećoj je serija potpuno uronila u kontroverznu tematiku svijeta kojim vlada fašistička totalitarna ideologija. Tako smo kroz svih 10 epizoda okruženi opresivnom ikonografijom, te izloženi idejama za koje se samo možemo nadati da ih nećemo biti prisiljeni doživjeti. S druge strane, to je Zeitgeist. Iako prvotno nije bila zamišljena kao refleksija na trenutnu situaciju u našem svijetu, silom prilika, ne možemo izbjeći usporedbe. U trećoj sezoni do izražaja dolazi i uloga medija u stvaranju mišljenja, tj. manipulaciji i indoktrinaciji. To se najbolje vidi kroz lik Dormer, nove Leni Reifenstahl, i njezinog ambicioznog plana promjene američkog identiteta, gdje svjedočimo nekim zaista nelagodnim scenama, te gledamo simbole demokracije kako nestaju jedan za drugim, dok se kratka povijest SAD-a sistematski briše. A posebno je uznemirujuća scena u samom finalu gdje je poznata europska simfonija za potrebe radnje postala nešto sasvim drugo, i totalni antipod svojoj izvornoj ulozi. Ono što najviše plaši je gotovo pa bizarno shvaćanje da svijet u seriji The Man in the High Castle iako još uvijek daleko od našeg, nažalost ipak nije dovoljno daleko. Treba samo pogledati scenu parade iz finala, te se prisjetiti sličnog događaja koji se ne tako davno dogodio u Charlotesvillu. SF i alternativna povijest ovdje postaju snažno upozorenje nama u sadašnjosti, u svijetu u kojem sve više dominira govor mržnje, netolerancija, i predrasuda, a lažne vijesti konstantno iskrivljuju našu percepciju. Istovremeno MitHC šalje i poruku u kojoj pokazuje da su i sami „pobjednici“ zapravo poraženi, jer čak i oni žive u stalnom strahu dok su njihova prava ograničena. Ovo je možda i najbolja kritika fašizma, i nešto na što bi i sam Philip K. Dick bio ponosan. Naposljetku MitHC nudi nadu, možda samo tračak, ali dovoljno da pokaže da otpor, premda nije lagan, je ipak moguć, i da i prosječna osoba može pomoći u toj misiji.

Zato je ova serija i njena poruka bitna, dok je još uvijek distopija, da naučimo pokoju lekciju, te napravimo sve što možemo da spriječimo da takva distopija postane naša realnost.

The Man in the High Castle

Check Also

The Three-Body Problem ili smak svijeta je nesvršeni glagol

Autor Liu Cixin iskoristio je nasljeđe kineske Kulturne revolucije da ovoj priči podari životnost (i …

The Boys, ili kako sam zamrzio superheroje

Vaš životni san je postati superheroj i cijeli svoj život posvetili ste tome. Od malena …

Web Statistics