Home / Recenzije / Film / Retro: uronite u Solaris kultno remek djelo sedme umjetnosti

Retro: uronite u Solaris kultno remek djelo sedme umjetnosti

 

Čiji su odrazi u nepoznatom oceanu: Solaris

Tri ekranizacije, čak četiri opere, jedan balet i brojne druge verzije ispletene su iz romana Stanisława Lema Solaris. Pa ipak, za najveći broj ljudi, prva asocijacija nije ni jedna opera, nije čak ni sam roman, već film Andreja Tarkovskog. Verzija kojom sam Lem nije baš bio zadovoljan, bez obzira na brojna razilaženja s književnim predloškom, ostavila je, možemo to slobodno reći, dublji trag nego roman na kojem je zasnovana, i danas je poznata kao jedan od nezaobilaznih dubokih SF-klasika kojima se podjednako dive i oni koji preziru žanr i oni koji ga ozbiljno promatraju. Uz Odiseju 2001., Solaris u viđenju Andreja Tarkovskog gotovo je jedini znanstveno-fantastični film kojem se ulaženje u duboka filozofska pitanja života, univerzuma i svega ostalog priznaje na svim instancama, a njegov usporen tempo i prelijepa kamera čine ga jednim od onih naslova koje prosječni gledatelj ili na prvu zavoli ili zamrzi. No, voljeli ga ili mrzili, svi mu moraju priznati opstojnost.

Prvi je puta Lemov Solaris ekraniziran, inače, još 1968. godine, kad je sovjetska državna televizija napravila dvodijelni televizijski film istog naslova. Ova se verzija prilično vjerno držala originala, no bila je ograničena relativno malim budžetom uobičajenim za televizijske produkcije toga doba, te nije ostavila dubljeg traga. No još je tada Tarkovski započeo pregovore oko mogućeg snimanja svoje verzije, a 1969. dovršio je prvu verziju scenarija. Odmah je bilo jasno da će se tijekom snimanja sukobiti dvije različite vizije: prema scenariju koji je Tarkovski predložio Mosfilmu, najveći dio filma događao se na Zemlji, dok se roman cijeli odvija u svemiru. Uostalom, Lem je smatrao da je centralno pitanje njegova Solarisa vizija ljudskog susreta s nečim što se “ne može svesti na ljudske koncepte”. Kad su i Lem i Mosfilm odbili prvu verziju scenarija, Tarkovski ga je prepravio i uveo, odnosno vratio u priču njen središnji dio, na znanstvenoj postaji u orbiti oko planeta Solaris, prekrivenog čudnim morem koje je zapravo – vjerojatno, možda, pretpostavljeno – cijelo inteligentan, samostalan organizam.

Film koji je mogao biti snimljen samo u SSSR-u

Ni snimanje nije išlo bez svojih problema. Glumačka postava bila je sastavljena od sjajnih glumaca iz svih krajeva tadašnjeg Sovjetskog Saveza: uz ruske glumce Nataliju Bondarčuk i Anatolija Solonicina, našli su se tu i Litvanac Donatas Banionis, Estonac Jüri Järvet, te Ukrajinac Nikolaj Grinko. Kakvi su međunarodni i tada još jednodržavni odnosi na setu bili, ne znamo, ali poznato je da se glavni snimatelj, Vadim Jusov, koji je i prije surađivao s Tarkovskim te mu dugujemo prelijepe kadrove Andreja Rubljova, toliko posvadio s redateljem na snimanju Solarisa da nikad više nisu radili zajedno. Natalija Bondarčuk (kći redatelja Sergeja Bondarčuka), inače tek treći izbor za glavnu ulogu, tada je započela aferu s gotovo dvadeset godina starijim Tarkovskim, a kad im se veza raspala, pokušala je počiniti samoubojstvo. Zanimljivo, poslije je tvrdila da joj se sve to dogodilo samo zbog intenzivnog poistovjećivanja s likom koji je igrala u filmu, mrtve/umjetno stvorene Hari.

Žene su vanzemaljski konstrukti, a budućnost je u Japanu

Bez obzira na međuljudske odnose na setu – ili možda baš zbog njih, tko zna – Bondarčuk je svojom glumom ostavila trajan dojam na publiku, pa i samog Tarkovskog. Igrala je, zapravo, tri uloge: ljudsko biće Hari koja je počinila samoubojstvo prije početka priče, prvi “neutrinski konstrukt” Hari, koja nestaje kad je dr. Kelvin izbaci u svemir, i drugi konstrukt (također Hari), na kraju također počini samoubojstvo kad shvati da je umjetna tvorevina. Iako se to bar jednim dijelom može objasniti vremenom nastanka, zanimljivo je, zapravo, kako je jedini ženski lik u filmu prisutan uvijek samo kao iluzija, ili u stvarnom sjećanju ljudi (ako itko od likova u filmu uopće još ima stvarna sjećanja, naravno, i ako ijedno ljudsko sjećanje možemo nazvati stvarnim), ili kao vanzemaljski stvorena nakupina neutrina čija je svrha ljudima (odnosno muškarcima) sa Zemlje potpuno nepojmljiva. Zbog vremensko-prostornih ograničenja koja, eto, i nas muče nećemo ulaziti u detaljniju analizu ove činjenice, već ćemo samo upozoriti da je i sam Lem, kad je vidio film, izjavio kako je imao dobre razloge zašto je svoju knjigu nazvao “Solaris, a ne Ljubav u svemiru“.

Pa ipak, bilo bi pretjerano reći da je Tarkovski Lemovu neobičnu priču prepunu simbolike sveo samo na “ljubav u svemiru”. Bogatim vizualnim detaljima podastro je pred svoje gledatelje snažne slike i postavio im pitanja koja možda nisu posve identična onima koja je htio postaviti Lem, ali nisu nimalo manje važna. Ni Tarkovskog, kao ni Lema, ne zanima znanstvena fantastika kao oruđe za propitivanje budućnosti – jedina vizura “grada budućnosti” koja se u filmu vidi snimljena je u Tokiju, koji je ocijenjen dovoljno futurističkim za njihove potrebe, a scenografija svemirske postaje je klaustrofobična, u velikoj mjeri otrcana i istrošena (davno prije “rabljenog svemira” Aliena i Zvjezdanih ratova) već kao instrument promišljanja ljudskog uma. Dok je Lem htio promišljati o tome da ljudi možda naprosto nisu sposobni spoznati sav svemir koji ih okružuje, Tarkovski je, ako ništa drugo, stvari postavio tako da ni izvanzemaljci nisu u ništa boljem položaju. Ocean na Solarisu, kojeg su Tarkovski i ekipa u vrijeme prije kompjutorskih efekata morali stvoriti uz pomoć acetona, aluminijskog praha i boje, možda isto tako pokušava komunicirati s nama, i isto tako katastrofalno promašuje. Možda baš zbog te suštinske, iako možda i pomalo ruski depresivne poruke – ni jedan oblik života nije savršen, nema “velikih odgovora”, samo malih povezivanja a i ona su najčešće u našim glavama – Solaris Andreja Tarkovskog ostaje nenadmašen u svojoj kategoriji, u kojoj, uostalom, teško da se i može naći i jedan drugi SF-film.

Solaris ove godine obilježava svoju 45. godišnjicu i tim povodom se prikazuje na 7. Fantastic Zagreb Film Festivalu. Ne propustite ga pogledati 23. lipnja u 21:15 h, na predivnoj Ljetnoj pozornici Tuškanac. Ulaznice se mogu nabaviti na blagajni kina Europa, a možete ih kupiti i prije početka projekcije na blagajni ljetne pozornice Tuškanac.

Check Also

Novi trailer za seriju “The Punisher” otkriva datum premijere

Netflix je objavio finalni trailer za seriju “The Punisher“, koji pršti akcijom i nasiljem, no …

Za Noć vještica stiže prvi hrvatski psihološki horor – Egzorcizam!

Psihološki horor Egzorcizam, najnoviji film Dalibora Matanića (Zvizdan), koji je baziran na istinitoj priči o …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

2 komentari

  1. Nije mi baš nešto sjeo taj Solaris, ni stari ni novi…eto reći ću i nešto “bogohulno”, ovaj novi mi je još kolko…tolko gledljiv. Možda zato što sam ga gledao prek jedne stvari kad sam ga gledao, a možda zbog loše snimke, a možda su u šumi,…
    Priča ima potencijala, ali…

    • Filmove sam gledao, jedva ih se sjećam. Što se tiče Lema čitao sam ga, ali “Solaris” mi i nije nešto, više mi se sviđaju “Nepobjedivi” i “Fiasco”.

Web Statistics