Home / Recenzije / Knjige / Retro: prikaz djela “Dan trifida” Johna Wyndhama

Retro: prikaz djela “Dan trifida” Johna Wyndhama

 

25102014_Retreo_DanTrifida

Dan trifida
Originalni naslov: The Day of the Triffids
Autor: John Wyndham
Godina izdanja: 1977.
Nakladnik: Izdavački zavod “Jugoslavija”
Biblioteka: Kentaur
Uvez: meki
Broj stranica: 195
Jezik originala: engleski
Godina originalnog izdanja: 1951.
Prevoditelj: Darko Suvin

Dok jednom ne smrkne, drugom ne osvane. Trifidi su strpljivo čekali i držali se stare, ali nepogrešive poslovice, i jednoga dana došao je taj dan – dan trifida! Postapokaliptični roman engleskog autora Johna Wyndhama iz 1951. na prvi će pogled možda izgledati zastarjelo današnjem čitatelju SF literature, no nudi dovoljno kvalitetnih elemenata koje sadržavaju čak i mnoga aktualnija djela ovog žanra. Budući da roman datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća, i koji je pisala potpuno drugačija generacija, opet za ovog današnjeg čitatelja može biti izdašno vrelo saznanja o muškim i ženskim odnosima u ondašnjem društvu, strahovima ondašnjeg društva, kao i stalnoj sovjetskoj prijetnji s Istoka. A naravno, i onu ključnu stvar, kako bi izgledalo stanje nakon apokalipse iz ondašnje perspektive. Nepoznata opasnost iz svemira poput osljepljujuće kiša meteora ili zelena opasnost genetičkog bioinženjeringa iz SSSR-a, sve su to potencijalni strahovi od nepoznatoga s kojima se vjerojatno hrvalo ondašnje društvo potencirano SF filmovima ili natpisima u novinama. Trifidi se tako na nekoj drugoj razini mogu promatrati kao personifikacija ili utjelovljenje ondašnje paranoje. Wyndhamove omiljene teme su apokalipsa i sovjetska prijetnja, koje će se ponavljati i u sljedećim romanima. “Dan trifida” bio je njegov prvi roman objavljen pod pravim imenom jer je svoje ranije radove objavljivao pod pseudonimom John Beynon. Ovo je ujedno i njegov najpoznatiji roman, iako se većina slaže da je ipak najbolji njegov kasniji roman “The Chrysalids” (“Hrizalidi”, beogradski Nolit, 1963.). Što se tiče ideje, sam Wyndham spominje u više navrata da je na ideju o trifidima došao od Wellsovog “Rata svjetova”, o (tripodnim) osvajačima s Marsa.

Iako Wyndham ne otkriva točno porijeklo trifidske prijetnje, glavni lik pretpostavlja da izvorno dolazi iz tajnih laboratorija bivšeg SSSR-a. U Kentaurovom izdanju iz 1977. (u prijevodu Darka Suvina) kojeg sam čitao i na temelju kojeg radim recenziju, nisam naišao na zapise o SSSR-u. Spominje se kobni let Pacifikom i likovi koji su nosili izvorne sjemenke trifida na prodaju, a Arktičku i europsku kompaniju kojoj žele prodati sjemenke naziva se kapitalistima. Postoje dvije verzije knjige, američka i engleska, i u amerikaniziranoj ima oko 12% manje teksta. Što je bio slučaj skraćivanja verzije ne zna se, možda cenzura, a možda jednostavno praktično skraćivanje romana iz nekog razloga. Pretpostavljam da je Kentaurova verzija također amerikanizirana s obzirom da nema određenih dijelova. Primjerice, baš drugo poglavlje koje sadrži i najvažnije dijelove oko porijekla trifida sadrži najviše izbačenog teksta, oko 2270 riječi (u engleskom jeziku). Naime, u pitanju je dugo objašnjenje kako su Umberto Palanguez, Nikolai Baltinoff i čovjek zvan Fedor napravili krađu trifidskog sjemenja iz sovjetskog laboratorija u Elovsku na Kamčatki. Tko ima novije hrvatsko izdanje od Izvora, može provjeriti na temelju koje verzije je rađen taj prijevod. U nekim verzijama knjige navodno se spominje sovjetski agronom i nazovi-biolog genetičar Trofim Lysenko koji je pedesetih godina širio svoje popularne teorije i prema nekima bio zadužen za degradaciju sovjetske biologije i genetike, šireći pseudoznanstvene teorije.

Roman započinje buđenjem glavnog lika Billa Masena u bolnici (nesvjestan globalne katastrofe), nakon što je hospitaliziran zbog nesreće uzrokovane ubodom trifida, biljke koja se neprimjetno proširila svijetom i koja je iskoristila nesreću masovnog osljepljenja u svoju korist. Možemo primijetiti da sličnim momentom započinju i drugi moderniji postapokaliptični/survival filmovi poput “28 Days Later” ili aktualne hit serije “The Walking Dead”. I tako Bill postaje ćoravi kralj u zemlji slijepih, u devastiranom gradu prepunim bauljajućih slijepaca i nekolicine sretnika koji su na neki način izbjegli globalnu nesreću. Iz nevolje spašava djevojku Joselle i pokuša preko niza odvojenih grupica preživjelih ustanoviti model preživljavanja. No, vrlo brzo će se pokazati da stvari uopće neće biti jednostavne. Tu sam se zapravo zainteresirao za priču, i od onda, ona je jednostavno tekla…

Najzanimljiviji motiv knjige su u svakom slučaju tajanstveni i zastrašujući trifidi, pa ću iskoristiti priliku kako bih istaknuo njihove karakteristike navodeći citate glavnog lika iz knjige. Tiha jeza od ovih kloparajućih čudovišta vjerojatno obuzima svakog tko se uživi u radnju. Koja je njihova tajna?

“U knjigama se može naći mnogo neosnovanog nagađanja o iznenadnoj pojavi trifida. Veći dio toga je besmislen. Svakako se oni nisu sami od sebe stvorili, kao što su vjerovale mnoge jednostavne duše; niti se većina slagala s teorijom da su oni neka vrsta ogledne nedaće – vjesnici još gorih stvari koje će se pojaviti ukoliko svijet ne popravi svoje loše ponašanje. Niti su njihove sjemenke dolebdjele do nas kroz prostor kao primjerci strašnih oblika kakve život može poprimiti na drugim ne tako sretnim svjetovima. Ja osobno vjerujem, bez obzira na to koliko moje mišljenje vrijedi, da su oni rezultat niza vještih bioloških eksperimenata – i to vrlo vjerojatno slučajan rezultat.” (2. poglavlje)

Wyndham nam daje savršeni opis biljke; oni su se zapravo razvijali kako je mali Bill rastao…

“Pregledavao je ravnu stabljiku i drvenasto deblo s kojeg je raslo. Radoznalo je promatrao tri mala gola štapića koja su rasla pravo nagore uz stabljiku. Izravnao je kratke grančice s kožnatim zelenim listovima između prsta i palca kao da bi mu njihova tekstura mogla nešto kazati. Zatim je pogledao u čudnu ljevkastu tvorevinu na vrhu stabljike. Sjećam se prvi put kad me podigao da pogledam stožastu čašku i vidim čvrsto omotan pršljen unutar nje koji je izgledao kao mlada, čvrsto uvijena stabljika paprati, i virio nekoliko centimetara uvis s ljepljive gužve u dnu čaške… Veći od dva metra, podigli su korijenje i prohodali. Tri izrasline na donjem dijelu služe za hodanje. Pršljen na vrhu trifidove stabljike može se odviti u tanku bodlju dugu tri metra koja izbacuje dovoljno otrova da ubije čovjeka ako ga udari direktno po goloj koži. Komuniciraju udaranjem štapića o stabljiku.” (2. poglavlje, str. 27.)

Likovi koje Bill Masen susreće različitih su karaktera i drugačije se suočavaju s krizom u kojoj se nalaze. Apokalipse uvijek izvlače ono najbolje i najgore u ljudima. Jedna od tema kojima se Wyndham bavi je ustrojstvo i samodostatnost društvenih zajednice koje ljudi uspostavljaju u ekstremnim situacijama, i muško-ženskim odnosima unutar takvih zajednica. Što je i jednim dijelom odraz društva tog vremena. Ističu se likovi poput Wilfreda Cokera, Michaela Beadleya, ili Torrencea koji uspostavljaju različite kolonije i pokušavaju stvoriti vlastiti sustav koji bi omogućio preživljavanje. Torrence primjerice pokušava uspostaviti pseudofeudalnu vladavinu klasa. U tom smjeru kreće i nastavak “The night of triffids” Simona Clarka iz 2001. gdje spomenuti Torrence postaje despot na području New Yorka 25 godina kasnije, a Billov sin David odrasta na otoku Wight. Nakon tajanstvene nesreće, David završi na području Manhattana i dolazi u kontakt sa starim neprijateljem svog oca. Davida iskorištava i tiranski Torrence, ali i pobunjenici koji žele svrgnuti svog tirana. A trifidi ponovno iskorištavaju novi fenomen globalnog zamračenje kako bi još u monstruoznijim oblicima vrebali na preživjelo čovječanstvo.

Iako je potencijalno najzanimljiviji uzrok ove globalne pandemije, na kraju se niti ne sazna točno što je uzrok apokalipse, odnosno otkud su trifidi (i koja je njihova moć!) i tko je zaslužan za osljepljenje i epidemije koje su uslijedile. Jedan od Masenovih teza za meteorsku kišu je ta da uopće ne mora biti ekstraterestrijalni uzrok, možda je svemu uzrok slučajni događaj okidanja ili kvara u vojnih satelitima. Po meni je to autor htio napomenuti da je katastrofa zapravo nusprodukt i posljedica Hladnog rata. Banalna greška s posljedicama globalnih razmjera zbog trzavica između dvaju velikih svjetskih sila. Roman je okarakteriziran “podrugljivo” kao “cosy catastrophe” od strane Briana Aldissa, kao podžanr SF-a gdje nakon apokalipse preživjeli prođe skoro neozlijeđen, te koji kasnije ustanovljava civilizaciju neopterećenu prijašnjim okvirima civilizacije. Isprva je čitanje išlo malo teško, ne baš aktualno izdanje s pomalo zastarjelim stilom pisanja, ponešto slabiji start, no stvari postaju sve bolje sve do kraja, da mi je čak i žao što je roman kraći. I što nam je Kentaur dao još skraćeniju verziju. Kao što je slučaj s većinom klasika, i po ovome su rađeni brojni filmovi, točnije, napravljene su tri ekranizacije u razmaku od dvadesetak godina. Kao što je bio slučaj i s “Ratom svjetova”, “Ja sam legenda” ili “Who Goes There?” odnosno “The Thing”. Detaljnije o romanu i ekranizacijama možete naći na stranici The Day of the Triffids. Ostavljam vas s naznakom neizvjesne sudbine koja se nalazi pred preživjelima noćne more zvane trifidi…

“Zadatak koji je pred nama moramo smatrati samo našim. Sada mislimo da znamo izlaz, ali će trebati još mnogo rada prije nego svane dan kada ćemo mi ili naša djeca, ili njihova djeca, prijeći uzani tjesnac u velikoj vojni da bismo pritisnuli trifide sve dalje i dalje, uništavajući ih bez prestanka dok ne istrijebimo i posljednjeg s lica zemlje koju su prisvojili.”

Check Also

Izgled vara sa Short Trek: Ask Not

Short Treks, serija eksperimentalnog formata smještena u Star Trek: Discovery eru nastavlja nas iznenađivati svojim …

The Mandalorian, dnevnik galaktičkog lutalice #3: Ronin

U prve tri epizode „The Mandalorian“ susreli smo nešto drugačiji, ali i dalje prepoznatljiv Star …

Web Statistics