Recenzija romana “Djevojka na navijanje” Paola Bacigalupija

 

Djevojka na navijanje
Hvalospjev Leibowitzu
Autor: Paolo Bacigalupi
Godina izdanja: 2014.
Nakladnik: Algoritam
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 448
Jezik originala: engleski
Prevoditelj:
Vladimir Cvetković Sever
ISBN: 978-953-316-568-4

Nakon nedavno objavljenog Sindikata jidiških policajaca Michela Chabona Algoritam objavljuje u vrlo kratkom vremenu još jednog dobitnika glavnih žanrovskih nagrada (Hugo, Nebula, etc.), biopunk roman Paola Bacigalupija Djevojka na navijanje, napisan 2009. godine. Bacigalupi je premijeru na našim prostorima imao svojim dvjema kratkim pričama (Pumpa br. 6 i Kockar) izdanim u SF časopisu Sirius B, tako da su se čitatelji već mogli osvjedočiti njegovim literarnim žanrovskim domašajima. Recenzija ne sadržava konkretne spojlere, mislim da je se može pročitati bez straha i uživati naknadno u Bacigalupijevom svijetu budućnosti. Vjerujem da je većini Tajland egzotično mjesto koje jednostavno mami svojom osebujnošću, a naš autor proveo je dobar dio vremena tamo tijekom istraživanja da nam može bez problema prenijeti atmosferu, tamošnji način razmišljanja, kao i ekonomski i religiozni sustav.

U Djevojci nas vodi u 23. stoljeće, u Krung Thep (Bangkok) budućnosti, posljednji dalekoistočni bastion pred najezdom kalorijskih kompanija kao i plimnog vala od kojih ih štiti samo mudrost nekadašnjih vladara. No, trenutno stanje krhko je primirje između dvaju zavađenih strana na relaciji Ministarstvo okoliša i Ministarstva trgovine koje podupire vladajuća kraljevska instanca, stanje koje samo što ne eksplodira u sveopćem kaosu; a invazivni stranci imperijalisti čekaju na granicama Grada svoju priliku za ulazak. Roman je dakako smješten u budućnost, koja se možda i ne čini toliko daleka na prvi pogled, a obrađuje teme poput biotehnološkog inženjeringa, bioterorizma, kalorijskih ratova, globalnog zagrijavanja, megakorporacijske industrijske špijunaže, te epidemija i pošasti koje je uzrokovao nekontrolirani i sveprisutni bioinženjering. Bacigalupijev Krung Thep budućnosti nije cyberpunk model dalekoistočnih megagradova poput Gibsonovog Sprawla, to nije pulsirajući milijunski grad koji nikad ne spava, obasjan tisućama svjetala. Slijedeći postavke biopunka, ovo je grad pogonjen manualnim radom, korištenjem energije akumulirane sustavom naprednih uvojnih opruga, a značajnu količinu energije gradu generiraju golemi megodonti. Zalihe fosilnih goriva su iznimno oskudne, a hrana je zatrovana generacijama iteracija promjene tvari na genetskoj osnovi, odnosno bioinženjeringom. Grad je također pogođen posljedicom globalnog zagrijavanja, odnosno visokom razinom vode koja prijeti poplavljivanjem.

Roman prati sudbinu nekolicine likova čije se sudbine nerazmrsivo zapliću tijekom priče. Iako svaki čitatelj prema karakteru već od početka stvori svoje favorite od likova, kako priča napreduje teško je razlučiti negativca od antiheroja, žrtve od osobe koja djeluje u skladu sa svojom prirodom. U svakom od poglavlja priča je pričana iz perspektive jednog lika, odnosno iz prvog lica, što je zaista najbolji način za karakterizaciju likova. Moja razumska strana nekako se najviše vezala uz Andersona Lakea, ekonomskog plaćenika multinacionalke AgriGen, koji se u Bangkoku nalazi u tajnoj misiji pronalaženja tajlandske banke čistog sjemena i tajanstvenog čovjeka imena Gibbons; dok mi je srcu prirasla Emiko, tzv. djevojka na navijanje, ostavljena na milost i nemilost svodniku Raleighu i sadističkoj Kanniki. Vjerujem da se čitatelj nepovratno poveže s Emikom na emotivnoj razini tijekom samog prvog susreta s njom. Teško je zapravo ostati ravnodušan tijekom scena seksualnog iživljavanja nad njom, gdje se osjećaji samilosti miješaju s mračnom erotikom. Lakeov predradnik u njegovoj tvornici paravanu je Hock Seng, bivši kineski moćnik i poslovnik čovjek, danas žutokartaš i kineska izbjeglica iz malezijske akcije etničkog čišćenja. Recimo ovom prilikom da postoji i kraća priča o Hock Sengu koja služi kao mogući prednastavak pod nazivom Yellow card man, pa čak i jedna iz istog univerzuma – The calorie man.

Bacigalupijev Krung Thep podjednako je stran nama čitateljima u njegovoj futurističkoj verziji kao i njegova današnja verzija. Tajlandski sustav vjerovanja, moralne vrijednosti, način života, je poput drugog planeta (ili neke postapokaliptične budućnosti) za nas Europljane. Razdvojen je između svojih unutarnjih trzavica kao i agresivnih susjeda i invazivnih multinacionalnih kompanija. Koliko je stanje i danas nestabilno pokazatelj je i tekuća 2014. godina kad na vlast dolazi vojna hunta preko brzog coup d’etata i provodeći represivne mjere za građanstvo. Sve to samo pokazuje koliko je Bacigalupijeva priča odraz stvarnog stanja čiji su današnji problemi samo projicirani na budućnost i potencirani do neke razine. Osim prikaza kineske izbjeglice Hocka Senga, prikaz Grada u univerzumu romana nadopunjuju i domaći elementi. Tako s jedne strane stoje Bjelokošuljaši pod vodstvom neumornog idealiste (na granici fanatizma) Jaideeja Rojjanasukchaija, Bankoškog tigra, i poručnice Kanyje koji se ekstremnim mjerama bore protiv invazivnog imperijalizma na račun Ministarstva okoliša i generala Prache. S druge strane nalazi se Ministarstvo trgovine i ministar Akkarat koje podržava kraljevsku vlast regenta Somdeta Chaopraye koji vlada umjesto maloljetne kraljice. Okrutna igra između ova dva Ministarstva pravi je bespoštedni i podmukli rat, i svi spomenuti naći će se u vrtlogu događaja i promjena koje nadolaze. Polagano i neumoljivo.

S vremenom roman dolazi do trenutka (ili više njih) kad čitatelj više nije siguran u kojem zapravo pravcu stvari kreću, ili naginju. Autor je sam priznao da je u nekom trenutku došao do točke kad nije znao što dalje, no prebrodio je to zahvaljujući korisnim sugestijama prijatelja. Za Bacigalupija stvari najčešće završavaju dramatično, nije dovoljno da jedan segment potone, ne zadovoljava se tako dugo dok sve ne ode kvragu. A Krung Theo budućnosti je vrlo krhki sustav. Promatranjem ili analizom postupaka likova, bilo Tajlanđana, kineskih emigranata/žutokartaša ili drugih stranaca, možemo vidjeti da Bacigalupi ne osuđuje niti kritizira, on je više u ulozi promatrača i pripovjedača. Sam čitatelj prema iznesenim postupcima i unutarnjim monolozima likova može stvoriti svoju vlastitu sliku, a onda prema vlastitom nahođenju osuđivati ili pohvaliti pojedine postupke. Bacigalupijev svijet je okrutan i ružan, budite spremni na sve, no znajte da je čovjek osim najgorih stvari sposoban napraviti i najljepše činove dobrote i žrtve.

Vjerojatno prvo pitanje što vam padne na pamet kod držanja ove knjige u ruci je kakav je to naslov? Kakva ili što je to djevojka na navijanje iliti wind-up girl? Kiborg, čovjek ili mašina? Genetski modificirani izdanak ljudske loze, primjerak neumitne evolucije ljudske rase? Ona je pripadnik Novih ljudi, kreirana prvobitno kao konkubina japanskim moćnicima, za njihovo zadovoljstvo i pružanje intelektualnih usluga. Krase je istrzani pokreti tipični za lutke na navijanje, a ja si to nekako predočavam kao varijaciju istrzanih, natprirodnih pokreta raznih djevojaka/duhova iz kineskih hororaca. Emiko, odnosno Djevojka na navijanje zapravo je živi spremnik akumulirane energije poput uvojne opruge, koja samo čeka da prsne, poput prenapuhanog balona ili zauzdavajućih brana koje štite Krung Thep. Je li ona novi korak u evoluciji ljudske rase ili nagovještaj kraja iste? Poput biljnih vrsta, cibiskoze ili otpornih gljivica, mora li se i ljudska vrsta promijeniti ukoliko želi preživjeti? Nadam se da ćete odgovore naći čitajući ovu knjigu… I pritom se dobro zabaviti.

Check Also

The Host – Godzilla koja to nije htjela biti

Kad se otkrio naslov Bongovog posljednjeg uratka u izradi – Parasite – moramo priznati da …

Captain’s log #4: (Ne)ispunjena obećanja

Star Trek: Picard je možda konačno otpravio našeg titularnoj junaka i njegov maleni tim na …

Web Statistics