Recenzija sf filma “RoboCop” Joséa Padilhe

15022014_RoboCop_reenzija
Poplave rebutiranja i franšiziranja, uz trenutno pojačan fokus na ‘animiranje’ strip junaka, dominiraju danas žanrovskim rukavcem Hollywooda. Tko god gaji posebne simpatije prema ikonografiji Industrije snova ne bi se trebao žaliti jer gotovo u dvotjednom ritmu na repertoare kina dolaze dvosatne pokretne sličice obojane (s)fantastikom. Kvantiteta: palac gore, kvaliteta: u prosjeku jedna zvjezdica.

Velika većina holivudskih blokbastera je jedva probavljiva, čak i onda kada se radi o nečem originalnom. A onako čisto zbog osobne statističarske parade, evo da nabrojim na što sam sve u proteklih godinu-dvije izgubio vrijeme: Elysium, Zaborav, Hobit 1 i 2, After Earth, Total Recall, Čovjek od čelika, Enderova igra, Pacific Rim, Riddick, World War Z, Zvjezdane staze, Prometej… Da bilo je nešto podnošljivih iznimki, ali gubitnički niz se nastavlja s novim RoboCopom.

Ako spustim ljestvicu očekivanja gotovo ispod praga, u zonu infrakorektnosti, i dalje sam na gubitku s RoboCopom jer film pokušava biti previše toga, ostaviti puno tragova, prenijeti poruke za što tvorci nisu imali ni mozga ni muda ili su sami sebi vezali ruke kompromisnim užetom koje su im ‘ustupili’ producenti.

Verhoevenova vizija iz 1987. bila je jasna. Distopijski pogled reganovske Amerike s upečatljivim, grafičkim detaljima nasilja, zapakirana u prepoznatljive idiome stapanja čovjeka i stroja (totalno osamdesete!). Medijski cirkus realiziran kroz montirane vijesti i tv izvještaje prije su Verhoevenova snalažljivost da izbjegne filmsku oznaku X (danas NC-17) i dobije R, nego izrugivanje američkom informativnom sustavu, ali hej, dobro je ispalo.

José Padilha (redatelj) i Joshua Zetumer (scenarist) su se s novim oživljavanjem RoboCopa u potpunosti izgubili. Pretvaraju ga u jeftinu akcijsku obiteljsku dramu i pri tom pamfletiraju američku vanjsku politiku, pristrane medije, korupciju, korporativnu i inu politiku, ekonomiju, javni interes… pokušavajući zadovoljiti tinejdžersku publiku korištenjem ‘dokazanih’ formula. Naravno, u takvim uvjetima, lišenim osobne vizije i barem jednog jasnog razloga za stvaranje filma osim rebutiranja, rebrandiranja i franšiziranja, struktura se brzo raspada, film postaje aritmičan, anemičan i predvidljiv, akcija biva svrha samoj sebi, odnosi među likovima šablonizirani, humor nategnut, radnja nabubri nelogičnostima, a u svakom sljedećem kadru viri patetika iz prikrajka i bazdi k’o neoprani lik u autobusu.

Svako važno pitanje koje su autori filma potegnuli ostalo je na pustim konstatacijama. Da, dronovi se koriste na Bliskom istoku u borbi protiv terorizma. I? Da mediji su pristrani. I? Tko im je publika? Osim što lik infoporn medijske zvijezde kojeg Samuel L. Jackson tumači lamata u hologramskom bazenu informacija, ne zna se težina njegove riječi. Da, mediji su šou i nisu objektivni. I? Korporacije su zle i žele samo zarađivati, a direktori su oličenja Zla. Dobro, i? Koje su konzekvence toga i gdje je moralna ili bilo kakva druga poruka? Policija je korumpirana. Ma što je tu novo?

U vihoru svega toga je policajac koji zbog prčkanja gdje ne treba, stradava od eksplozije i postaje kiborg. Tek jedna scena u filmu ima zadovoljavajuću težinu i to kada se Murphy po prvi puta vidi ogoljen od svojih titanijskih ekstremiteta. Lice i otvorena lubanja, desna šaka i pluća u prozirnome tanku sve je što je ostalo od njega. Toga užasava, no scena osim što je mogla biti kratka, jasna i iznimno pametna filozofska primopredaja misli između njega i njegova doktora/tvorca o odnosu čovjeka i stroja, ispala je banalno pokazivanje specijalnih efekata zaključeno željom Murphyja da ga obitelj nikada takvog ne vidi.

Osim što je zakazao kao društveno-politički ili znanstveno-spoznajni komentar RoboCop nije bolji ni kao obiteljska tragedija i/ili osuda korporativne ideologije vođene isključivo profitom. Odnos žene i muža ili oca i sina prije tragedije je sasvim običan (što samo po sebi nije mana), no nakon toga je plitak i bez težine. Niti jedan od likova (uključivo i RoboCopa) ne prenosi gledatelju težinu situacije niti dublju emociju. To se prenosi i na blijed odnos s policijskim partnerom. Gotovo svi likovi su mlitavi identiteti umjesto da budu karakteri.
Korporacija je prikazana gotovo montipajtonovski kroz doskočice i prenemaganja. CEO korporacije (Michael Keaton) bi trebao biti nekakva kombinacija današnjih predodžbi šoumena IT industrije (Jobs, Zuckerberg?), ali više ostavlja dojam nekakvog pajaca koji je je hype, koji kuži spiku, a zapravo je neuvjerljivi bezveznjak za kojeg je teško povjerovati da je stvorio visoko-tehnološku kompaniju. U konačnici njegovi su motivi bezbojni jer se ne osjeća što ga pokreće, pa djeluje besmisleno za razliku od beskrupuloznog Dicka Jonesa (Ronnyja Coxa) iz originalnog filma.

Ostaje tek koliko-toliko lijepo upakirana ali i isprazna akcija, koja jedva da proizlazi iz konteksta i tek nekoliko, premda jeftinih, ali simpatičnih iskrica (RoboCop je Made in China ‘Tin Man’, i “Konačno si prave boje”, kaže mu njegov partner kada ga vidi u crnom izdanju). Da, i ostaje originalna verzija koju obavezno pogledati nakon ovog lošeg reboota.

Check Also

Star Trek: Lower Decks 4.0 – Izvrsna avantura na donjim palubama

Iz sezone u sezonu Star Trek: Lower Decks, animirana humoristična serija smještena na donje palube …

Star Wars: Ahsoka – Putovanje na mjestu

Teško je napisati recenziju za seriju Star Wars: Ahsoka. S jedne strane, ovo je prvi …

16 comments

  1. ok, naletio sam nedavno na ovaj site,…i preletio malo neke recenzije (Prometej :D, itd.). Začudo, uglavnom se slažem s napisanim (dok ne naletim na suprotno), ali mislim da si(/ste) malo preoštri glede Robocopa. Gledao sam original u kinu kao klinac i sad nedavno na tv-u,…još mi je u sjećanju onaj osjećaj uzbuđenja kad sam izašao iz kina, ali moram priznat da ga je u mekim segmentima malo vrijeme pregazilo. Inače sam ljubitelj Verhovena i njegovog naturalizma (?!), ali mislim da je ovdje riječ o sasvim solidnom remakeu za ovo doba. U poplavi supehero fantastike, došao je kao osvježenje. ok možda nema onaj mračni, distopijski ugođaj, niti krvi kao original, ali dao je dovoljno materijala i konteksta za razmišljat. btw. osim već spomenute scene kada se prvi put vidi razgolićen, istaknuo bih i uvodnu scenu s klincem kao prilično žestoku.

  2. Davorin Horak

    Nije nelogično. Baš zato što sam zahtjevniji, morao sam spustiti kriterije da bi mogao nastaviti gledati jer inače ne bi bilo filma za mene, sve bi mi bilo viđeno, neoriginalno i već napravljeno. Gledao bi samo zahtjevne i art stvari recimo von Triera ili Bele Tarra.

  3. Evo, npr. ovi se ne slažu s tobom, misle da je film čak vrlo dobar (ocjena 4,5 od 5):

    http://www.sfx.co.uk/2014/02/05/robocop-review-2/

  4. Hahah… Davorin, ovaj odgovor ti je čisto zlato! 😀

  5. Pošteno napisana kritika. Pismena i argumentirana.
    Toga nema danas u novinama. Sve sami plaćenici.

  6. Imam ja za Prometej – Charlize Theron 🙂

  7. “Elysium, Zaborav, Hobit 1 i 2, After Earth, Total Recall, Čovjek od čelika, Enderova igra, Pacific Rim, Riddick, World War Z, Zvjezdane staze, Prometej”

    Od nabrojenog, sasvim su dobri i valjaju Oblivion, Hobiti, Pacific Rim, Zvjezdane staze i Prometej. Dakle, ne pretjeruj… 🙂

    • Davorin Horak

      U Oblivionu jedino valja ‘vikendica’ na nebu s prozirnim bazenom, u Hobbitima odluka da Gandalfa i dalje glumi Ian McKellen, u Pacific Rimu jaeger s tri ruke, u Zvjezdanim stazama glazba, a za Prometeja nemam ništa.

      • Ih, ti bi htio da su ti svi filmovi “dobri” kao kad si gledao Star Wars ili Blade Runnera… prije 30 godina. Ne ide 🙂

        • Davorin Horak

          Ne, daleko od toga da su mi u vrijeme Star Warsa i Blade Runnera svi filmovi bili dobri. I tada sam se nagledao smeća. Činjenica je da sam u međuvremenu postao zahtjevniji jer sam skupio iskustva, ali sam isto tako spustio svoje kriterije. Zaključak je da je dobar film, naprosto dobar film bez obzira kada napravljen. Evo, Terminator 2 je nastao devet godina poslije Blade Runnera i dobar mi je film.

          • “Činjenica je da sam u međuvremenu postao zahtjevniji jer sam skupio iskustva, ali sam isto tako spustio svoje kriterije.”

            —Ovo je malo nelogično. Postao si zahtjevniji, ali si spustio kriterije? Ne, nego baš zato što si iskusniji i zahtjevniji, i kriteriji su ti postali oštriji. Evo, i ja sam iskusan… ali nikad nisam bio naročito zahtjevan i kriteriji su mi oduvijek bili niski 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics