Recenzija romana “Annihilation” Jeffa VanderMeera

Priroda preuzima pa uzvraća udarac

Prvi susret s Jeff VanderMeerom prošao je vrlo ugodno, zadovoljavajuće i poprilično obećavajuće. Prva knjiga Southern Reach trilogije Annihilation može se čitati i kao zaseban roman i to dobar roman, koji u sebi krije ono što me kao pisca i čovjeka očarava i što svim svojim bićem pokušavam očuvati, a to je planet, okoliš i borba prirode s čovjekom. Ovdje doslovno priroda uzvraća udarac i to na majstorski način.

Radnja “Istrebljenja”(knjiga nije prevedena na bilo koji od čitljivih jezika onima koji ne znaju engleski pa je moj prijevod naziva knjige slobodan, kao i naziv AreaX) počinje unutar neobične Zone X, o kojoj jako malo saznajemo kroz roman, ali sasvim dovoljno da nas Jeff gura naprijed kroz priču i da čitamo s užitkom i strepnjom što bi se moglo sljedeće dogoditi. Kako se dogodila ZonaX, ne znamo, znamo samo da u zoni ne obitavaju ljudska bića, nekada jesu ali sada su iseljeni; pored toga životinjski i biljni svijet cvate nepoznatim, nepredviđenim, opasnim uzorcima, a sve unutar Zone doima se živo, svjesno kao da je dio jednog ogromnog nevidljivog entiteta. Tako se pripremite na nekoliko jezivih horor scena, na klaustrofobiju, zatočeništvo i depresiju, na osvrtanje iza ramena i na nezgodno virkanje u mrak dok hodate sami mračnom ulicom, jer upravo to Annihilation čini jednom od najbizarnijih knjiga koje sam ikada čitao.

Eventualnost prelazi u stvarnost i obratno

Pratimo četiri lika, od koji je cijela fabula stavlja na leđa biologinji i kroz njeno viđenje ekspedicije kroz Zonu X polako shvaćamo da stvari nisu onakve kakve se čine i da postoji puno šira slika svega što nas okružuje. Likovi nemaju imena, i ponašaju se kao prazni avatari umočeni u svu nevjerojatnost Zone X, no, kako knjiga odmiče počinjemo se bojati i samih likova i toga što bi s likovima moglo biti. Više se ne zna tko je pozitivac, tko negativac, i ima li uopće smisla trošiti vrijeme promišljajući o tome jer, iako zvuči ludo, imate osjećaj da vas misteriozna vladina organizacija Southern Reach, prati na svakom koraku i kako je baš ona odgovorna što je Jeff napisao tako jezovito mističan roman. Hvatate sebe kako listate brže nego obično i kako vam oči doslovno lete na dno stranice kako bi prije mozga saznale što se događa, ako se uopće što događa, i kao nijemi promatrač u nevjerici gledate tranziciju ljudi u nešto neobjašnjivo, nedokučivo, nešto zaista X, i tada vam u kutu sobe nešto klizne kroz periferni vid i proklinjete sebe što ne čitate Alan Ford već ovaj žanrovski biser. Sve što je ikada bilo normalno u Zoni X prestaje biti. A kako izgleda kada Zona preuzme stvari u svoje ruke…

Ipak nedostižna braća Strugacki

Roman koketira s horor-sf-om i vrlo moćno korača usporedno s Piknikom pored puta braće Strugacki (Stalker, ekranizacija romana ruskog genijalnog dvojca u režiji legendarnog Andreja Tarkovskog 1979. godine), samo što je ovo puno pitkiji roman i to je ono jedino što nedostaje, barem meni, da roman bude istinsko remek djelo. Naime, fali tu malo europejštine, previše je stvari amerikanizirano i pisano za možebitnu ekranizaciju (nepregledni opisi uzimaju maha na nekoliko strana pa se skreće fokus s važnijih stvari ), ali sam kraj vraća vjeru u sljedeću knjigu Authority, a zadnjih desetak stranica VanderMera stavlja uz bok šačice istinskih SF autora koji zaista žele promijeniti svijet.

Atmosfera je ono što nosi roman u potpunosti prema najprestižnijim nagradama žanra, i ako ne dobije barem jednu od nagrada onda je nešto zaista trulo u državi Danskoj – no, kako i sami znamo, nagrade ionako imaju malo veze sa zdravim mozgom, više s politikom i interesima (pročitati Benzonovu kolumnu u Sirius B br. 15). Dinamika romana je ujednačena i nema brzih, naglih skokova; nema deus ex machinae, a sam završetak je vrlo filozofičan, kontemplirajući i zaista dolazi kao nešto prirodno(iako je sve u romanu potpuno neprirodno, ili čak nije) nakon pročitane cijele priče.

Jezovit, brz, mističan i poučan SF roman pisan ritmom i stilom stare škole. Ono što je također dobro za reći – pisan je laganim engleskim, što će reći da nema tu dubioza kao kod Mievillea ili nekoga tko engleski rastavlja na sastavne dijelove – pa i oni koji nisu skroz sigurni u svoje poznavanje engleskog jezika, mislim da će bez problema pročitati Annihilation.

Dobitnica romana Mehanički anđeo iz prethodnog kruga je: Melita Horvat. Čestitamo!