Home / Recenzije / Osmosis: seciranje osjećaja i ljudskih odnosa

Osmosis: seciranje osjećaja i ljudskih odnosa

U vrijeme kada našim životima sve više upravljaju algoritmi, od predložaka za gledanje TV kanala, do biranja odjeće, hrane postali smo žrtve skupine podataka koje se brzo i vješto analiziraju i određuju naše preferencije umjesto nas. Može li tehnologija doista obraditi sve detalje naše svijesti i stvoriti formulu za nešto tako ezoterično, kao što je to vlastiti ukus?

U francuskoj SF seriji Osmosis, Netflixove produkcije, i tvorca Audreyja Fouchéa, ljudi žive u neposrednoj budućnosti u kojoj tehnologija koja određuje naš ukus nije samo norma, već se vjeruje da je u stanju pronaći našu srodnu dušu.

Radnja se odvija u sterilnom i minimalistički uređenom prostoru Osmosisa, tehnološke tvrtke koja je na pragu lansiranja najnovijeg dostignuća u tehnologiji pronalaženja partnera. Kapsula koja sadrži nanorobote popije se, proširi tijelom i migrira u mozak. U mogućnosti je generirati sliku osobe koja se smatra za srodnu dušu svakome tko je popije.

Tvrtku vode brat Paul Vanhove (Hugo Becker), tehnološki genij i njegova sestra Esther (Agathe Boniter), programerka koja većinu vremena provodi u razgovoru s umjetnom inteligencijom Martinom, ili upuštajući se u virtualni seks a računalnim programima.

Osmosis

Osmosis je u beta fazi testiranja, i trinaest kandidata odlučilo je postati pokusnim kunićima. Također postoji i tvrtka koja je rival, The Perfect Match koja svjetonazorski vuče na današnju Tinder aplikaciju. Dok Perfect Match sužava izbor na nekoliko korisnika, ali još uvijek dozvoljava određenu razinu slobodne volje pri odabiru idealnog partnera, Osmosis pristupa na drugačiji način. On je za sve one ljude kojima je dosta jednosmjernih veza i koji su uvjereni da je virtualna stvarnost uništila naše osjećaje. Danas, oni vjeruju da više nemaju izbora stoga konzumiraju i odlaze, dok je ono što zapravo žele intimnost, strast a to im Osmosis nudi. S jednom osobom, zauvijek.

Kao i svaka tehnologija u razvitku ima svoje probleme. Što ako ste cijeli život zapeli upareni s krivom osobom? Što ako vas upari s nekim tko je zapravo protiv vas ili vas suštinski ne voli? Što ako jedna osoba nakon uparivanja ipak odluči da želi maknuti implantat ili ga isključiti kako bi se uvjerila da se tehnologija ne poigrava njezinim umom?

S mnoštvom podzapleta, kao što su pokušaj obnavljanja neuronske mreže majci koja je godinama u komi, ljubavni problemi između Paula i perspektivne plesačice Joséphine (Philypa Phoenix) koja je odlučila skinuti implantat, gej para koji misli da je u savršenom odnosu dok se jedan od njih, Lucas (Stephane Pitti) ne vrati bivšem za kojeg tehnologija misli da mu je srodna duša iako je taj odnos destruktivan, politički nadobudne djevojke Ane (Luna Silva) koja se na kraju zaljubljuje u sve ono što treba izdati, prijatelje koji to nisu već počinju krasti i prodavati informacije…siguran sam da ćete s pažnjom ostati prikovani za stolice.

Futuristički pristup vrlo je jednostavno ocrtan u ravnim linijama, minimalizmu interijera i eksterijera. Kostimografiji jednostavnih, prigušenih boja bez jakih naglasaka. Radnja je fluidna i teče, dok se kadrovi suptilno izmjenjuju. Prikaz noćnih klubova je odličan, sve su to uglavnom underground Faradayjevi kavezi u kojima svatko dobije naočale za vlastitu virtualnu stvarnost. Odlično je prikazana ta alijenacija društva u kojoj je svatko jedinka za sebe, a opet žudi da bude s nekim. Lako se apsorbira njihov način razmišljanja jer nam nije ni dalek ni stran. Smiješno kako ispada da nije nikad problem u tehnologiji, čak i tisućama godina u budućnost problem će uvijek biti u nama.

Fascinira vizualno dočarana povezanost među partnerima. Teško je prenijeti osjećaje na tv ekrane kao i filmsko platno. Odlična gluma staloženih i primarno odmjerenih glumaca, te likovi koji su dobro okarakterizirani. Zapažena je odlična gluma Yuming Hey koja tumači asistenticu Billie i koja je za potrebe snimanja obrijala glavu. Treba istaknuti i mladog glumca Manoela Duponta koji glumi Nielsa, seks ovisnika koji pokušava ubiti partnerice. Doista fascinantno odrađena uloga psihički nestabilne osobe. Scenaristički zaplet u zapletu, još je jedna odlika duboko razrađene tematike.

Osmosis

Znači li pronaći srodnu dušu nužno i ostati s njom? Tko ima primat nad odabirom kad su osjećaji u pitanju: čovjek ili tehnologija? Može li se temeljem reakcije na nečiju blizinu odrediti i vijek trajanja takvog odnosa? Jesu li osobe koje su pronašle srodnu osobu zapravo sretne? Poigrava li se tehnologija s nama?

Vjerojatno nastala kao produkt kritike današnjih aplikacija za pronalazak potencijalnih partnera pogodila je srž, i otvara pitanja na koja nema očitih odgovora. Iako nas navodi da mislimo da se govori o problemu budućnosti, naveliko se to odnosi na problem današnjice.

Serija Osmosis uvodi nas u svijet ljudskih odnosa, našeg odnosa naspram poimanja ljubavi i prisnosti, i ispituje mogućnost može li tehnologija birati umjesto nas. Sve su to problemi s kojima se susrećemo i danas, pa neka nam je na utjehu, da ni buduće generacije i tehnološki razvoj neće tako lako riješiti taj gordijski čvor.

Check Also

Zombieland: Double Tap – postapokalipsa kao dječje igralište

Volim kukati kako Hollywood snima previše nepotrebnih nastavaka i remakeova a puno premalo zanimljivih i …

The Rook: napeta špijunska igra

Nadnaravni špijunski serijal The Rook, koncipiran u osam nastavaka, dramska je adaptacija kabelske televizije Starz …

Web Statistics