Home / Fahrenheit 451 / Pripremite se za Kalibanov rat, drugu knjigu megapopularnog serijala “Prostranstvo”

Pripremite se za Kalibanov rat, drugu knjigu megapopularnog serijala “Prostranstvo”

Kalibanov ratAko ste ljubitelj dobrog SF-a, onda zasigurno znate za Prostranstvo, književni serijal od čak devet knjiga, autora James S. A. Coreyja (pseudonim Daniela Abrahama i Tyja Francka). Moguće je da ste pročitali bar neke ili sve od sedam objavljenih knjiga („Leviathan Wakes“, „Caliban’s War“, „Abaddon’s Gate“, „Cibola Burn“, „Nemesis Games“, „Babylon Ashes“ i „Persepolis Rising“), i da sa nestrpljenjem očekujete osmu, (za koju se još ne zna ime, ali se zna da je izlazak planiran za 2018.) Također, vrlo je vjerojatno da ste već pogledali dvije sezone istoimene serije, te s nestrpljenjem očekujete treću, koju će SyFy prikazati početkom iduće godine. Jer „Prostranstvo“ je uistinu odličan SF, mješavina svemirske avanture, političkog trilera, noir-drame, horora, i daška humora. Prva knjiga, „Buđenje Levijatana“ ove ambiciozne space opere, izašla je prošle godine i u hrvatskom prijevodu, u nakladi Hangar 7. A ove godine, taman za Interliber, pripremljen je i nastavak SF poslastice, Kalibanov rat.

Za razliku od „Buđenja Levijatana“ koji je prvenstveno bio mješavina avanture i noira, „Kalibanov rat“ je prvorazredni politički triler. Godinu dana nakon događaja iz prvoga romana, vanzemaljska protomolekula izaziva kaos u Sunčevom sustavu. Nakon incidenta na Ganimedu, žitnici sustava, Zemlja, Mars i Pojas nalaze se pred ratom. Konflikt može spriječiti samo jedini preživjeli svjedok masakra, marsijanska narednica Bobbie Draper, kojoj ne vjeruje nitko osim Chrisjen Avasarale, visoke dužnosnice UN-a, žene velikog političkog akumena i nevjerojatno britkog jezika. Istovremeno, James Holden i posada broda Rocinante pokušavaju pomoći briljatnom botaničaru Praxidike Mengu da pronađe svoju izgubljenu kćerku, nestalu u kaosu nakon napada. Dok se naši junaci utrkuju sa vremenom da riješe misterij u koji su uključeni i misteriozni signali sa Venere, prije nego što čovječanstvo zadesi totalni rat; misteriozna sila vuče konce u pozadini, spremajući otkriće koje će promijeniti sve.

Valja napomenuti da će za gledatelje serije ova knjiga dijelom biti spoiler, budući da je druga sezona završila na polovici knjige. No toplo vam preporučujemo da nabavite svoj primjerak, jer Coreyjev stil je užitak za čitati, a ovako kvalitetan SF se ne viđa često.

Izvadak iz knjige:

PROLOG: MEI

“Mei?” rekla je gospođica Carrie. “Molim te, spremi svoj pribor za crtanje. Majka ti je ovdje.”
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što je Mei shvatila što joj učiteljica govori, ne zato što Mei nije znala te riječi – imala je četiri godine i više nije bila malo dijete – nego zato što se nisu uklapale u svijet kakav je poznavala. Njezina majka nije mogla doći po nju. Mama je napustila Ganimed i otišla živjeti na postaju Ceres jer je, kako je to njezin tata izjavio, htjela malo biti sama. Zatim joj je srce zakucalo brže i pomislila je, Vratila se.
“Mama?”
S mjesta gdje je Mei sjedila za svojim malim štafelajem, koljeno gospođice Carrie zaklanjalo joj je pogled na vrata garderobe. Meine ruke bile su ljepljive od boja za crtanje prstima, crvena, plava i zelena izmiješane na njezinim dlanovima. Pomaknula se prema naprijed i zgrabila gospođicu Carrie za nogu, da je pomakne u stranu ali i da lakše ustane.
“Mei!” viknula je gospođica Carrie.
Mei je pogledala boju razmazanu po hlačama gospođice Carrie i kontroliranu ljutnju na ženinom širokom, tamnom licu.
“Žao mi je, gospođice Carrie.”
“Nema veze”, rekla je učiteljica napetim glasom koji je značio da zapravo ima veze, ali da neće kazniti Mei. “Molim te, idi i operi ruke pa se vrati i spremi pribor za crtanje na mjesto. Skinut ću ti ovo pa možeš dati majci. To je pesek?”
“To je svemirsko čudovište.”
“Jako lijepo svemirsko čudovište. Idi operi ruke, molim te, dušice.”
Mei je kimnula glavom i otrčala u kupaonicu, dok joj je pregača lepršala oko nje poput krpe ulovljene u ventilacijskom cjevovodu.
“I ne diraj taj zid!”
“Oprostite, gospođice Carrie.”
“Nema veze. Samo ga očisti kad opereš ruke.”
Pustila je vodu do kraja, tako da su mrlje i zavijutci brzo nestajali s kože. Nemarno je obrisala ruke ne pazeći hoće li pokapati oko sebe. Činilo se kao da se gravitacija pomakla, da je vuče prema vratima i predsoblju umjesto dolje prema podu. Dok je Mei ribala glavninu tragova sa zida i treskala posudicama s bojom spremajući ih u kutiju pa kutiju na policu, druga su je djeca gledala, uzbuđena jer je Mei bila uzbuđena. Svukla je pregaču preko glave ne čekajući da joj gospođica Carrie pomogne i utrpala je u kantu za reciklažu.
U predsoblju je gospođica Carrie stajala s još dvoje odraslih, od kojih nijedno nije bilo mama. Jedna je bila Mei nepoznata žena koja je, ljubazno se smiješeći, u ruci pažljivo držala sliku svemirskog čudovišta. Drugi je bio doktor Strickland.
“Ne, jako je dobra kad treba ići na zahod”, govorila je gospođica Carrie. “Naravno, tu i tamo joj pobjegne.”
“Ma, dogodi se”, rekla je ona žena.
“Mei!” rekao je doktor Strickland, sagnuvši se tako da je jedva bio viši od nje. “Kako je moja najdraža curica?”
“Gdje je –” počela je, ali prije nego što je stigla reći mama, doktor Strickland ju je podigao u naručje. Bio je veći od tate i mirisao je na sol. Nagnuo ju je unatrag i škakljao je po rebrima, a ona se smijala tako jako da nije mogla ništa reći.
“Mnogo vam hvala”, rekla je žena.
“Drago mi je što smo se upoznale”, rekla je gospođica Carrie rukujući se sa ženom. “Zaista nam je drago što je Mei u našem razredu.”
Doktor Strickland je nastavio škakljati Mei sve dok iza njih nije završio ciklus zatvaranja vrata za Montessori. Tada je Mei došla do daha.
“Gdje je mama?”
“Čeka nas”, rekao je doktor Strickland. “Vodimo te ravno k njoj.”

* * *

Noviji Ganimedovi hodnici bili su široki i raskošni, pa su pročistači zraka jedva imali posla. Oštri listovi zlatne palme uzdizali su se i izlijevali iz desetaka hidroponskih sadilica. Široki žuto-zeleni prugasti listovi đavoljeg bršljana slijevali su se niz zidove. Ispod obje te biljke tamnozeleni primitivni listovi svekrvina jezika gurali su se u vis. LED-ice punog spektra sjale su nijansom bijelog zlata. Tata je rekao da tako izgleda Sunčevo svjetlo na Zemlji, a Mei si je taj planet zamišljala kao golemu složenu mrežu biljaka i hodnika sa Suncem koje se u crtama širi nad njima širi po blistavo plavom nebeskom svodu, a mogli ste se penjati preko zidova i završiti bilo gdje.
Mei je naslonila glavu na rame doktora Stricklanda, gledajući preko njegovih leđa, i izgovarala ime svake biljke kraj koje su prošli. Sanseveria trifasciata. Epipremum aureum. Tata se uvijek glasno smijao kad bi točno rekla ime biljke. Kad je to radila sama, tijelo joj je bilo smirenije.
“Još?” upitala je žena. Bila je lijepa, ali se Mei nije svidio njezin glas.
“Ne”, rekao je doktor Strickland. “Mei je zadnja.”
“Chysalidocarpus lutenscens”, rekla je Mei.
“Dobro”, rekla je žena i ponovila nježnije: “Dobro.”
Što su bili bliže površini, hodnici su postajali sve uži. Stariji prolazi izgledali su prljavije iako u njima zapravo nije bilo prljavštine. Jednostavno su bili korišteniji. Kad su došli na Ganimed, Meini djed i baka živjeli su u prostorijama i laboratorijima blizu površine. Tada nije bilo ničeg dubljeg. Tamo je zrak čudno mirisao i pročistači su stalno morali raditi, brujeći i lupkajući.
Dvoje odraslih nije međusobno razgovaralo, ali bi se doktor Strickland svako toliko sjetio da je Mei ondje i postavio joj neko pitanje: koji je njezin najdraži crtani na programu? Tko joj je najbolji prijatelj u školi? Što je toga dana ručala? Mei je očekivala da će početi postavljati i druga pitanja, ona koja je uvijek postavljao, pa je pripremila odgovore.
Da li te grebe u grlu? Ne.
Jesi bila znojna kad si se probudila? Nisam.
Je li ovaj tjedan bilo krvi u kakici? Nije.
Pila si lijek dva puta na dan? Jesam.
Ali ovog puta, doktor Strickland nije ju pitao ništa od toga. Hodnici kojima su prolazili bili su sve stariji i sve uži dok na kraju ona žena nije morala hodati iza njih da bi ljudi koji su im dolazili u susret mogli proći. Žena je još u ruci držala Meinu sliku, smotanu u tuljac da se papir ne izgužva.
Doktor Strickland stao je kraj nekih vrata na kojima nije bilo nikakve oznake, premjestio Mei na drugi bok i izvadio ručni terminal iz džepa na hlačama. Utipkao je nešto u program koji Mei nikad prije nije vidjela i vrata su prošla kroz ciklus otvaranja uz oštar prasak iz brtvi, kao u starim filmovima. Hodnik kojim su prolazili bio je pun starudije i starih metalnih kutija.
“Ovo nije bolnica”, rekla je Mei.
“Ovo je posebna bolnica”, rekao je doktor Strickland. “Mislim da nikad prije nisi bila ovdje, ili jesi?”
Mei nije izgledalo kao bolnica. Izgledalo joj je kao jedna od onih napuštenih cijevi o kojima je tata ponekad pričao. Prostori zaostali iz vremena kad su tek sagradili Ganimed koji se danas koriste samo kao skladište. Ipak, na kraju ove cijevi bila je zračna komora, a kad su prošli kroz nju, počelo je malo više podsjećati na bolnicu. U svakom slučaju bilo je čišće i osjećao se miris ozona, kao u ćelijama za dekontaminaciju.
“Mei! Bok, Mei!”
Bio je to jedan stariji dječak. Sandro. Imao je gotovo pet godina. Mei mu je mahnula dok ju je doktor Strickland nosio kraj njega. Vidjevši da su ondje i stariji dječaci Mei se osjećala bolje. Ako su oni ovdje, onda je vjerojatno sve u redu, premda žena koja je hodala kraj doktora Stricklanda nije njezina mama. Što ju je podsjetilo…
“Gdje je mama?”
“Vidjet ćemo mamu za nekoliko minuta”, rekao je doktor Strickland. “Moramo prvo obaviti nekoliko sitnica.”
“Ne”, rekla je Mei. “Neću tako.”
Odnio ju je u sobu koja je malo podsjećala na sobu za pregled, samo što na zidovima nisu bili nacrtani lavovi i stolovi nisu bili u obliku nasmijanih vodenkonja. Doktor Strickland ju je smjestio na čelični stol za pregled i pogladio je po glavi. Mei je prekrižila ruke i namrštila se.
“Hoću mamu”, rekla je Mei i počela nestrpljivo gunđati, kao što bi gunđao tata.
“Pa, pričekaj ovdje, a ja ću vidjeti što mogu učiniti s tim u vezi”, rekao je doktor Strickland smješkajući se. “Umea?”
“Mislim da smo spremni. Provjeri s operativnom, ukrcaj i otpustimo ga.”
“Idem im javiti. Ti ostani ovdje.”
Žena je kimnula, a doktor Strickland je izašao kroz ista vrata. Žena je spustila pogled na nju, bez najmanjeg smiješka na zgodnom licu. Mei se ona nije svidjela.
“Hoću svoju sliku”, rekla je Mei. “To nije za tebe. To je za mamu.”
Žena je pogledala sliku u svojoj ruci kao da je zaboravila da je ima. Razmotala ju je.
“To je mamino svemirsko čudovište”, rekla je Mei. Ovog puta se žena nasmiješila. Ispružila je sliku, a Mei joj je sliku iščupala iz ruke. Pritom je malo zgužvala papir, ali nije ju bilo briga. Ponovo je prekrižila ruke i namrštila se gunđajući.
“Ti voliš svemirska čudovišta, dijete?” upitala je žena.
“Hoću svoju mamu.”
Žena je zakoračila bliže. Mirisala je po umjetnom cvijeću i imala je tanke prste. Spustila je Mei na pod.
“Dođi, malena”, rekla je. “Nešto ću ti pokazati.”
Žena je otišla a Mei se na časak nećkala. Nije joj se sviđala ta žena, ali još joj se manje sviđalo biti sama. Slijedila ju je. Žena je otišla niz kratak prolaz, ukucala šifru za otključavanje u velika metalna vrata, kao u starinskim zračnim komorama i, kad su se vrata otvorila, prošla kroz njih. Mei ju je slijedila. Nova je prostorija bila hladna. Mei se nije svidjela. Ovdje je bio stol za pregled, velika staklena kutija poput one u kojoj su držali ribe u akvariju, samo što je ova iznutra bila suha, a stvorenje koje je unutra sjedilo nije bilo riba. Žena je pokazala Mei da dođe bliže i, kad je Mei prišla, oštro kucnula po staklu.
Stvor koji je bilo unutra pogledao je u smjeru zvuka. Bio je to čovjek, ali bio je gol i koža mu nije izgledala kao koža. Oči su mu sjale plavo kao da mu u glavi gori vatra. I nešto s njegovim rukama nije bilo kako treba.
Ispružio je ruku prema staklu, a Mei je počela vrištati.

Check Also

Kazuo Ishiguro je ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Nobelovu nagradu za književnost 2017. godine osvojio je britanski pisac Kazuo Ishiguro. U obrazloženju Švedske …

Dobitnici ovogodišnje nagrade Britanskog društva za fantastiku (BFS)

Na konvenciji FantasyCon 2017. u nedjelju 01. listopada proglašeni su dobitnici nagrade Britanskog društva za …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Web Statistics