Home / Recenzije / Film / Jurski svijet: Pad kraljevstva – Kraj jedne ere

Jurski svijet: Pad kraljevstva – Kraj jedne ere

Jurski park, franšiza je koja malo ljudi može ostaviti ravnodušnima. Po mnogima to je esencija Holywooda u 90-ima, i sinonim za redatelja Stevena Spielberga koji je snimio film koji je za mnoge, uključujući i pisca ovih redaka postao neraskidiv s djetinjstvom. Pa koliko nas je, nakon što su pogledali „Jurski park“, željelo postati paleontolozi, i koliko nas je nabavilo sve moguće vezano za dinosaure u tim godinama. „Jurski park“, dakle, esencija je djetinjstva 90-ih, i film koji je ostavio neizbrisiv utisak na veliki broj gledatelja. Stoga ne treba čuditi da su nakon ogromnog uspjeha prvog filma, slijedila dva nastavka: Izgubljeni svijet i Jurski park III. Mlaki odaziv za treći film, rezultirao je dugim zastojem, koji je konačno prekinut 2015. godine s izlaskom Jurskog svijeta. U režiji Colina Trevorrowa, dobili smo priliku konačno vidjeti ispunjenu viziju Johna Hammonda, potpuno funkcionalni Park, koji smo iščekivali još od 1993. Doduše, to ne bi bila franšiza, da nešto nije pošlo po krivu, i kao što smo vidjeli Park otvoren, vrlo brzo smo ga vidjeli s ključem u bravi. Možda zbog tako dugog vremena čekanja, možda zbog razmjerno solidnog scenarija, a definitivno zbog mogućnosti da ponovno vidimo dinosaure – te prehistorijske zvijeri – kako koračaju velikim ekranima, film je nadmašio sva očekivanja na box officeu, te je nova trilogija bila zagarantirana. No pitanje je bilo, nakon četiri filma smještena na otoku (i manjim dijelom u gradu), koji je idući korak? Najnoviji film, Jurski svijet: Pad kraljevstva, ponudio nam je odgovor, smjer kojeg mnogi nisu očekivali, i koji bi mogao iz korijena promjeniti franšizu. Jer ovo je film koji je završio jednu eru, i time polarizirao i kritiku i gledateljstvo. Pa o čemu se radi, i što nam je redatelj J. A. Bayona (The Orphanage, The Impossible, A Monster Calls) pripremio?

Sjećaš li se trenutka kad si prvi put vidio dinosaura?

Ovo pitanje, koje je Claire Dearing (Bryce Dallas Howard) u jednoj sceni iz filma, uputila svom prijatelju i kolegi Owenu Gradyu (Chris Pratt), možda je i rečenica koja najbolje opisuje ne samo film već i stanje franšize. Jer što danas gledateljima znače dinosauri? Od točno 15 minuta prisutnosti dinosaura u scenama „Jurskog parka“, do sveprisutnosti, pa čak i preuzimanja glavnih uloga u „Jurskom svijetu“, ova prehistorijska čudovišta koja su nam kao djeci ispunjavala maštu, su izgubili onu prvotnu magiju, i postali akcijski heroji, dok su se filmovi franšize postupno pretvorili u ljetne popcorn blockbustere. Ovakav slijed događaja nesumnjivo bi imao ironičan prizvuk za čovjeka s kojim je sve počelo, Michaela Chrichtona, čiji je roman „Jurski park“ imao puno mračniju, horor tematiku od Spielbergove adaptacije, koja je upozoravala na opasnosti genetskog inženjeringa, monopol privatnih kompanija i ljudsku pohlepu. Upravo ta tematika, pokušaj čovjekovog ovladavanja prirodom bez obzira na posljedice, poslužio je Bayoni za stvaranje jednog prepoznatljivog, a opet drugačijeg iskustva, budući da je „Pad kraljevstva“ film najbliži ne samom prvom filmu, već i Chrichtonovom izvorniku. Ovo se vidi i u kontekstu scene u kojoj je postavljeno naslovno pitanje, budući da su Claire i Owen zatočeni u tamnici gotičke vile, okruženi dinosaurima, dok se nekoliko katova iznad njih odvija aukcija, gdje su prehistorijski giganti koji su nas fascinirali kao djecu, sada svedeni na puke brojeve, a jedan ankilosaur postiže cijenu mnogo manju od profesionalnog nogometaša.

Isla Nublar, 120 milja zapadno od Kostarike

Iako je zamišljen kao kraj jedne ere „Pad kraljevstva“ ne može zaboraviti prošlost. To vidimo i na lokaciji cold opena. „Isla Nublar, 120 milja zapadno od Kostarike“, opis je dobro poznat svakom fanu franšize, mjesto gdje je sve počelo. No povezanost uvodne scene (koja je vjerojatno najbolja uvodna scena u filmu ove godine) a originalom tu ne prestaje. Smještena u noć, u ruševinama Parka, tijekom tropske oluje; scena napada tiranosaura rexa evocira na sad već kultnu scenu napada tiranosaura iz prvog filma. Sama radnja, operacija izvlačenja kosti Indominusa rexa iz lagune, daje dašak novog, te nas podsjećaja na finale „Jurskog svijeta“, u kojemu je hibrid simbolički završio u Mosasaur laguni. Bitno je primjetiti i ulogu simbolike, budući da je kost koju je plaćenički tim izvukao upravo jedno od hibridovih rebara, što će kasnije odigrati važnu ulogu. Također, ova scena je prva naznaka smjera u kojem film ide, budući da na kraju mosasaur uspjeva izaći u ocean.

Nakon ovog podsjetnika na prvi film, kao i na prethodnika, započinje prava radnja. Naime, tri godine nakon propasti Parka, dinosauri su ostavljeni da žive neometani na otoku. Još jednom Bayona koristi priliku, ovaj put da evocira finale drugog filma franšize, „Izgubljenog svijeta“. No s twistom. Jer ovaj dinosaurski raj u opasnosti je da zauvijek nestane, budući da se na otoku probudio ugasli vulkan. Ideja da cijela generacija živi u svijetu gdje dinosauri nisu mitska bića, već prave životinje, pruža priliku za postavljanje zanimljive etičke dileme, koja ima paralele s ugroženim životinjskim vrstama iz naše stvarnosti. Da li dopustiti njihovo izumiranje, ili ih spasiti, budući da ih je upravo čovjek i stvorio? Ali nam i daje priliku za povratak Iana Malcolma (Jeff Goldblum), koji još jednom upozorava na opasnost igre s prirodom – dinosaure je čovjek stvorio, i kao takve treba ih pustiti da izumru. Jeff Goldblum je uvijek dobrodošao, i film bi definitivno profitirao od njegovog češćeg prisutstva.

Nakon što američka vlada odbija plan spašavanja, Claire, nekadašnja upraviteljica Parka, a sada borac za prava dinosaura prima poziv ekscentričnog milijardera i filantropa Benjamina Lockwooda (James Cromwell) koji organizira spasilačku ekspediciju na Nublar. Lockwoodov dom, masivna vila-muzej prepuna fosila i eksponata dinosaura daje nam naznake milijardereve motivacije. Ali kao što Claire otkriva (a maketa Jurskog parka ne tako suptilno pokazuje) razlog je puno dublji i seže u prapovijest Parka. Naime, Hammondov projekt kloniranja dinosaura ne bi nikad uspio bez izdašne pomoći Lockwooda, njegova financijskog partnera. Ovo je možda i jedan od najvećih retcona u franšizi, ali se uklapa u radnju filma, budući da su se dvoje kreatora Parka, zbog nečega iznenadno razišli. Razlog bar u ovom trenu ostaje misterij, ali je dovoljan da Lockwood iskoristi spas dinosaura koje je pomogao oživiti, kao priliku za iskupljenje. Tome valja pridodati i njegovu unuku Maisie (Isabella Sermon), koja poput duha luta hodnicima i dvoranama masivnog zdanja. I ona je opsjednuta dinosaurima, a interes, mada na puno manje emocionalnoj bazi pokazuje i Lockwoodova desna ruka, Eli Mills (Rafe Spall) koji obavještava Claire o pravom prioritetu misije – lociranju i spašavanju velociraptora Blue, jedne od najinteligentnijih životinja na planetu.

Spomen Blue daje nam priliku da se Claire i Owen, koji su se u međuvremenu razišli, ponovno sretnu, jer samo Owen može komunicirati s velociraptorom. Iako isprva Owen odbija pomoći svojoj bivšoj partnerici, iz kratke ali emotivne scene inicijalnog treninga mlade Blue, možemo vidjeti da je veza između Owena i velociraptora snažna, da je Blue uistinu posebna, te se Owen naposljetku pridružuje ekspediciji na Nublar. Osim njega i Claire, tu su i njeni najbliži suradnici, veterinarka Zia Rodriguez (Daniella Pineda) i IT stručnjak Franklin Web (Justice Smith).

Što nas konačno vraća na Isla Nublar. Dok su scene na kopnu bile sporije i kontemplativne, te polagano gradile radnju, scene na Nublaru sušti su kontrast. I tu imamo nekoliko kontemplativnih trenutaka, upakiranih u zadnji nostalgia tour po otoku osuđenom na propast. Ovo pruža priliku Bayoni da nas još jednom podsjeti na djetinjstvo, na film s kojim je sve počelo, ali i na prethodnika – trenutak možda najbolje prikazan u hodu veličanstvenog brahiosaura uz ruševine glavne aleje Parka – trenutak koji vraća onu magiju iz originala. Tu je još i easter egg, prevrnuti Ford Explorer, kraj kojeg Owen i nalazi Blue. No, ne treba dugo da u dobroj Nublar tradiciji, sve krene u krivo. Nakon što vođa ekspedicije i arhetip „bijelog lovca“, koji skuplja zube dinosaura kao suvenir – plaćenik Wheatley (Ted Levine) – uspava Owena, i natjera Ziu da se pobrine za ranjenu Blue, postaje jasno da je Mills izigrao Claire, ali i Lockwooda, te da je pravi razlog za ekspediciju sebičnije naravi nego što smo mislili. Ovaj reveal će iznenaditi rijetke, no nema vremena za detaljno promišljanje jer od tog trena, događaji se počinju odvijati velikom brzinom (možda i prebrzo, i mišljenja sam da bi desetak dodatnih minuta na otoku, prije nego što otpočne akcija, bilo od pomoći). Slijedi nadmudrivanje Claire i Franklina s baryonixom unutar klaustrofobičnog prostora zaključanog bunkera, uz dodatak lave budući da je prigodno krenula i erupcija vulkana. Akcija kulminira u frenetičnoj vožnji gyrosphere, usred paničnog stampeda dinosaura, te završava u veoma emotivnoj sceni na rubu litice, i naposljetku padom gyrosphere u ocean, dok se oko njih utapaju prehistorijski giganti. Sve ovo je predstavljeno u koktelu vizualne raskoši, budući da scene vrve odličnim vizualnim efektima i jarkim, toplim bojama (i popraćeno dinamičnom muzikom u režiji Michaela Giachinna). Ovome valja pridodati i odličnu scenu snimljenu u jednom kadru, gdje Owen pomaže Claire i Franklinu da izađu iz tonuće gyrosphere, koja je doista snimana u podvodnom (i opasnom) okruženju. No scena koja će se urezati u pamćenje svim fanovima franšize, a pogotovo onima koji su imali priliku vidjeti prvi film na velikim platnima – pièce de résistance – je scena koju naši heroji imaju priliku vidjeti nakon što se napokon dokopaju broda arke (prigodno nazvanog Arcadia) – prikaz veličanstvenog brahiosaura kako nestaje u vulkanskoj magli, u refleksiji scene (sve do zrcalne poze), iz prvog filma. Bayona još jednom kombinira staro i novo, što će mnoge od nas natjerati da izvade maramice. Pogotovo jer je ovo finalni pozdrav s Isla Nublar.

Pandorina kutija

Nakon eksplozivnog, ali i tragičnog kraja otoka, situacija se nakratko smiruje, što nam daje priliku da vidimo četvorku ponovno na okupu, kao i neke zaista kolegijalne trenutke dok se angažiraju u misiji spašavanja ranjene Blue. No ni tu ne manjka dinamike, jer Blue treba hitnu transfuziju krvi, i naravno jedini prihvatljivi donor je nitko drugi nego tiranosaur. Owen i Claire odlaze izvaditi krv gigantskom reptilu, što daje priliku da vidimo neke od zaista odličnih animatroničkih efekata nakon što se tiranosaur probudi, ali i klimavu logiku (zar nitko od posade nije čuo riku i komešanje dinosaura?). Misija je uspješna i Blue je spašen, taman na vrijeme, jer konačno stižemo na kopno, gdje „Pad kraljevstva“ ima priliku da nam pokaže ono novo, što još nismo imali priliku vidjeti u franšizi, kao i taj „dodir“ Bayone.

Jer za razliku od avanture i disaster-filma na otoku, radnja na kopnu evocira gotički horor, smješten u labirintu masivne vile koju smo imali prilike vidjeti u nešto drugačijem kontekstu na početku filma. To više nije isto mjesto. Dan je zamijenila noć, a osjećaj jeze i nemira pojačava kiša. Također, situacija se promijenila i unutar zidova. Mills je eliminirao svog mentora Lockwooda (u pomalo nelogičnoj sceni) nakon što je ovaj razotkrio pravi plan, dok je mala Maisie koja jedina zna što se dogodilo u bijegu. Radnja trećeg akta podijeljena je u dva dijela. Centralna scena sada je aukcija koja u kojoj svita sumnjivih i beskrupuloznih bogataša, mafijaša i industrijalaca licitira za preživjele dinosaure, dok Owen i Claire nakon bjega iz zatvora, zajedno s Maisie pokušavaju spriječiti da dinosauri padnu u krive ruke. Zvijezda aukcije novi je hibrid, kreacija dr. Henrya Wua (B. D. Wong) (čiji ultimativni cilj je i dalje nejasan): Indoraptor. Upravo ovaj dinosaur ubojica je razlog zašto je ekspedicija na Nublar uopće organizirana, budući da prototip (praktički sociopat) treba gene Blue da ga se može kontrolirati. Tu paralele ne prestaju. Sjećate li se onog rebra iz cold opena. E pa upravo to rebro ženke Indominusa, pomoglo je u kreaciji prvog mužjaka (i dinosaura i hibrida) – moćna Biblijska analogija.

Drugi dio radnje započinje nakon što Owen (uz pomoć malog stigmoloha) sabotira aukciju, što nas nakon zabavne scene u kojoj mali dinosaur naganja beskrupulozne bogataše po aukcijskoj dvorani, dovodi i do velikog otkrivanja nakon što Owen, Claire i Maisie nalete na Millsa. Jer Maisie nije Lockwoodova unuka, već klon njegove kćeri. Da, dobro ste pročitali, upravo je to otkriće bio razlog zašto je Lockwood morao napustiti projekt, i zašto mu Hammond nikad nije oprostio. No iako je ovo zamišljeno kao veliko razotkrivanje, zbog konteksta scene, kao i brzog tempa događaja u trećem aktu, ovaj trenutak nema težinu kakva mu je namijenjena.

Drugi dio trećeg akta fokusiran je upravo na oslobođenog Indoraptora, koji nakon što eliminira Wheatleya (koji mu je u pohlepi za trofejom nehotično omogućio bijeg), započinje igru mačke i miša, s našim herojima, po labirintskim hodnicima vile. To daje priliku Bayoni da pokaže što može, neke zaista impresivne scene, uključujući „čudovište u dječjoj sobi“, ili scenu na krovu vile s punim mjesecom u pozadini. Nakon frenetične jurnjave, konačno, Indoraptor je svladan i to upravo uz pomoć Blue. No to ne znači da je sve riješeno. Jer nakon što nam je pružio dozu horora, Bayona nas još jednom dovodi pred etičku dilemu koja se provlači cijelim filmom ali kulminira upravo u vili. Naime, tijekom sabotaže aukcije, oštećeni su spremnici plina, i dinosauri koji se još nalaze u tamnici, u opasnosti su da uginu. To dovodi Claire pred tešku odluku da ih žrtvuje, jer rizik puštanja na slobodu je prevelik. I kada se čini da je gotovo, da je sudbina zatočenih dinosaura zapečaćena, vrata otvara nitko drugi nego Maisie. Njeno objašnjenje zvuči iskreno, pa i logično: „oni su isti ko i ja“. Maisie tako postaje moralna vertikala filma. Njen nesebični akt, ne samo da nam daje priliku da vidimo prikladan kraj Millsa, koji završava kao obrok tiranosaura već i otvara potpuno novi put kojim bi franšiza mogla krenuti. Jer više nismo na otoku, a kao što možemo vidjeti u završnom kolažu, dinosauri su pušteni da nesmetano hodaju Zemljom. Još jednom se valja prisjetiti Chrictonova romana, jer iako bi oslobođeni dinosauri mogli imati određeni utjecaj na ekosistem, što možemo vidjeti s mosasaurom iz cold opena koji je malo preblizu surferima, ili susretom dvoje „kraljeva“, tiranosaura i lava u ZOO-u, Maisien čin nije zapečatio sudbinu čovječanstva. Pravi problem su i dalje ljudi, beskrupulozni milijarderi koji su pobjegli sa životinjama s aukcije, ili Wu, koji je spasio većinu embrija. Kako Malcolm još jednom na kraju upozorava, upravo bi ljudska nepažnja, i glupost mogla rezultirati našom propašću. Pandorina kutija je otvorena, a kakve će biti posljedice, vidjeti ćemo u već najavljenom, trećem filmu.

Promjena paradigme

„Jurski svijet: Pad kraljevstva“ teško je objektivno ocijeniti. Pogotovo ako ste poput recenzenta, fan franšize. Kao što je rečeno na početku, Bayona i scenaristički par Trevorrow-Connolly imali su posao nastaviti trilogiju, ali i pružiti nešto originalno. U tome se uspjeli, pogotovo što se tiče trećeg akta i njegova tona. Film je također obradio jednu od tema koje je u današnje vrijeme vrlo aktualna – problematiku odnosa prema ugroženim vrstama, što je ovdje preneseno na dinosaure, koji nemojmo zaboraviti unutar lorea franšize žive s ljudima već 25 godina. Također, film je, i to najviše zaslugama Bayone, jedno vizualno impresivno iskustvo, od jezive mračne atmosfere na Nublaru, spektakularnih jarko obojenih scena tijekom erupcije, pa do prigušenog kolorita u jezivoj atmosferi gotičke vile. Dinosauri su također užitak za gledati, i osim odličnog CGI-ja, prisutna je i animatronika, čiji se nedostatak osjetio u prethodniku. Čak i sam Indoraptor, osim jedne pomalo komične scene, izaziva strahopoštovanje. To je okrutna i prijeteća životinja, koja odiše inteligencijom, što se i vidi u načinu njegove interakcije s okolinom, pogotovo u sceni u dječjoj sobi. Gluma je također poboljšanje u odnosu na original, iako kemija između Owena i Claire, ma kako scenaristi pokušavali to istaknuti, jednostavno ne funkcionira.

I tu dolazimo do najvećeg problema filma, problema koji dijeli sa svojim prethodnikom. „Pad kraljevstva“ želi biti više nego što mu to scenarij omogućuje. Dijelom je to rezultat neiskusnih scenarista, koji si ne bi smjeli dopustiti osnovne pogreške poput tako male cijene dinosaura, pogreške koje bi tako lako bilo izbjeći. Kao ni nelogične momente poput trenutka kad je Lockwood pozvao Millsa da se sam prijavi policiji. Dijelom je problem u nedorađenim likovima, i onima heroja, ali pogotovo negativaca, koji su još jednom svedeni na jednodimenzionalne zlikovce, i čija je jedina svrha da završe u raljama predatora. A dijelom je to rezultat nedostatka vremena, jer bi film definitivno profitirao od dodatnih 20-30 minuta, što bi pomoglo u razvoju pojedinih likova. Jer to je možda i najveći problem filma. Moglo je i bolje.

No unatoč ovim slabostima, „Jurski svijet: Pad kraljevstva“, zabavno je, intrigantno, na trenutke napeto, i vizualno predivno ostvarenje, film koji ima više srca nego što bi to gledatelji očekivali. Svjestan je da se ne može mjeriti s prvim filmom; ali rekao bi da je ovo drugi najbolji film franšize. Film koji je ponudio neke zanimljive ideje, i iako ih nije uspio u potpunosti realizirati, dovoljan je da usmjeri franžizu u novom smjeru i istraži Chrichtonove strahove – posljedice koje bi zbog ljudske gluposti i pohlepe, oživjeli prehistorijski giganti mogli imati na hijerarhiju na planetu.

“Dobrodošli u Jurski svijet.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Jedan komentar

  1. Nekako mi je bio loš.

Check Also

Nova strana Treka u prvoj mini epizodi Runaway

Kada je CBS najavio novi format još neviđen u Star Trek franšizi, seriju samostalnih mini …

Predator: Lov je deevoluirao

Od originalnog McTiernanovog Predatora sa Schwarzeneggerom u naponu snage prošlo je više od 30 godina. …

Web Statistics