Home / Elita / Interaktivna umjetnost #5: “Kentucky Route Zero”

Interaktivna umjetnost #5: “Kentucky Route Zero”

 

25092016_krz_1
“Kentucky Route Zero”, ilitiga Lost Mulholland Peaks

Dok se po noći vozim praznom cestom, razmišljam o najboljim video igrama koje sam ikada odigrao. No iz nekog razloga ne mogu se u potpunosti opustiti. Moj kamion pjevuši svoju laganu mehaničku pjesmu koju inače smatram ugodnom a čija me prisutnost odjednom uznemiruje. Sve što je inače normalno sada kao da ne pripada.

A možda sam zapravo ja taj koji ne pripada. Moj pas je pokraj mene, ali trenutno spava tvrdim snom kojeg njegova vrsta inače ne poznaje. Možda je sve ovo zapravo njegov san… Ja i moj kamion i stari namještaj koji prenosimo, možda je sve to samo zbirka segmenata njegovih sjećanja.

To bi objasnilo ništavilo koje se nalazi oko nas. Farovi mog kamiona plešu po praznoj cesti, ali sve ostalo, ono što ne uspijevaju dohvatiti, ostaje u potpunom mraku.

Ta samoća, mučno spojena sa sve glasnijim i glasnijim zujanjem počinje me izlučivati i moja ruka konačno posegne za radijem. Dugo sam ga ignorirao, nisam htio probuditi psa, ali sada moram jer inače nikako neću moći dokazati sam sebi da zbilja postojim.

Nisam mislio da posao vozača kamiona može biti toliko egzistencijalno problematičan.

Na radiju čujem samo frekvencije i na trenutak se bojim da je upravo to dokaz teorije o psećem snu. Svaki čas, moj pas će se probuditi i ja, ovaj ja, koji vozi kamion, nestati će u njegovom hiperaktivno raspadajućem sjećanju.

Odjednom se sa zvučnika začuje glazba i moja crijeva se konačno smire. Naglo pojavljivanje novog izvora zvuka nije probudilo mog psa. Postoji mnogo razloga zbog kojih ne želim da se to dogodi.

Tek tada, kad sam konačno opet opušten, čujem da je riječ o klaviru. Tiha glazba, tužna, zvuči jednako usamljeno kao i svijet kojega upravo ukrašava svojim notama. Tu glazbu uskoro prekrije melankolični ženski glas, dubok ali ugodan. Francuski jezik. Ne razumijem riječi, ali zbog toga kao da mogu u njima tražiti neka svoja značenja. Vjerujem da bi mi to bilo dovoljno da me razum otprati do kraja puta. Žao mi je što pjesme imaju tendenciju završiti.

Možda ova neće. Možda će, baš kao i ovo putovanje, trajati zauvijek.

Dok slušam njezine melodije, znam da je ono previše kompleksno da bi bilo dio psećeg sna. Samo što se i dalje ne osjećam kao da sam ja zbilja ja. Ovo je nešto drugo. Samo nisam siguran što…

A onda… Buđenje.

25092016_krz_3
Zato jer kad se nešto pojavi na praznoj, mračnoj cesti najbolje je izaći i vidjeti o čemu je riječ.

Kentucky Route Zero mogao bih usporediti s dvije stvari – sa snovima i Davidom Lynchem. Tome je tako jer ona ostaje prekrasno čudna do samog kraja i baš kad počnete misliti da shvaćate ono što vas okružuje, ono se transformira, postaje još drugačija i uvlači vas sve dublje i dublje do točke da više nećete ni sami biti sigurni igrate li zapravo igru ili sanjate. To će još više doći do izražaja ako ovu igru proživljavate u ispravnom ambijentu – po noći, u mraku, bez ikakvog pritoka informacija iz stvarnog svijeta.

Kao fan čudnog, shvatio sam da mnogi zapravo ne znaju to odraditi ispravno. Slušao sam podcastove koji su se reklamirali kao ‘čudni’, a koji su zatim ispali samo normalni horori. Problem je taj što kreatori često žele čudno učiniti potpuno drugačijim od onoga što mi proživljavamo zbog čega nastane prevelika razlika zbog koje se ne možemo potpuno uživjeti u ono što vidimo.

Čudna suptilnost je tako izgubljena i kreatori zaboravljaju da je većina riječi ‘nadrealno‘ – ‘realno’.

Radnja ove igre je na prvu jednostavna. Vozač jedne trgovine antiknih predmeta treba napraviti svoju posljednju dostavu na njemu nepoznatoj adresi u Kentuckyu. Nakon što se izgubi, on se zaustavlja na benzinskoj pumpi u obliku konjske glave. Tamo dobiva upute koje mu govore da za pronaći adresu koju traži mora se uputiti na Rutu 0 na kojoj stvari počinju biti čudne.

25092016_krz_2
Jedan KFC bucket, molim.

Kentucky Route Zero se uspješno vrti oko imaginarne granice čudnog pa zato čak i kad se pojavi nešto apsolutno neobično, likovi na to ne reagiraju kao da je riječ o nečemu što ne pripada. Njima, sve što se događa je samo dio svijeta kojega se ni ne bi trebalo u potpunosti shvatiti, a ono što im uzima pozornost su drugi ljudi i njihove priče i upravo zbog toga cijela ova priča ispada više ljudska od mnogih koje se toliko trude to postići da ispadaju samo plitko i umjetno.

Pošto igra ima mnoge reference na Gabriela Garciu Marqueza, očigledno je da im je magijski realizam bila podloga za rad, što je nešto što u igrama ne vidim dovoljno često.

Gameplay ove igre je minimalan, ali interakcija koja se pruža igraču definitivno nije ograničavajuća. Efekt je zapravo potpuno drugačiji od standardnog ‘igrač=protagonist’ pristupa pa iako igrač na početku upravlja protagonistom, uskoro se uviđa da je njegova kontrola zapravo puno veća od toga. Igrač tako postaje redatelj, on upravlja raznim likovima i istovremeno stvara svoju priču.

Jedan od primjera toga pojkavljuje se odmah na početku igre kad NPC upita lika/igrača koje je ime njegovog psa. Ponuđena su tri odabira: ‘Homer’, ‘Blue’ ili ‘It has no name’, a ovisno o tome neće se odrediti tek ime, već i spol psa, što kasnije neće samo značiti varijablu imena koja će se stalno vraćati, već i razne promijene u dijalogu.

Ovo je prvi odabir koji igrač može napraviti, ali ne i posljednji. Na taj način, izabirući drugačije putove, igrač može stvoriti svoju varijantu ove priče. Da, scenarij je uvijek isti, ali put zato može biti dovoljno drugačiji da se stvori određeni osjećaj slobode kojega malo koja igra stvarno pruža.

25092016_krz_4
Ovako izgleda normalni izlazak u Kentuckyu.

Kad se sve to uzme u obzir, dobiva se još jedna igra koja baš i nije namijenjena gejmerima. Pod time smatram ljude koji se žele zabaviti igrajući i pritom ne razmišljajući previše. Ovo je ipak sličnije gledanju predstave, ili možda čitanju knjige pošto igra, izuzev jedne pamtljive scene koja uključuje pjevanje, nema nikakvih glasova i od igrača se očekuje da pročita poveće količine (često neshvatljivog) teksta. Kako onda preporučiti ovu igru? Kome?

Vjerujem da će proći dugo vremena prije nego se razvije specifična grupa igrača koja će tražiti ovakvu vrstu fikcije. Možda bi se to najbrže moglo postići mijenjanjem termina cijelog medija. Jer igre impliciraju jedno, a ovdje se pruža nešto sasvim drugo.

Da, sve je to u konačnici samo zabava… Ali neki put, fikcija, umjetnost, može promijeniti naš način razmišljanja. Ona nam može pokazati stvari koje inače ne bismo mogli vidjeti, naučiti nas nečemu novom i, konačno, motivirati nas da i sami stvaramo.

25092016_krz_5
Kao da sve već nije dovoljno čudno, KRZ je jedna od rijetkih igara gdje likovi koriste kišobrane.

Kentucky Route Zero napravljen je u vrijeme kada je ovakav projekt previše igra da bi ga se shvatilo ozbiljno i premalo igra da bi privuklo dovoljan broj ljudi da postane išta više od ‘samo još jednog indie projekta’. No definitivno je početak nečeg… Nečeg što će, nadam se, uskoro zaživjeti.

I s tom željom, pas se konačno budi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Check Also

Stigao je prvi trailer za igru Harry Potter: Hogwarts Mystery

Studio za mobilne igre Jam City i Warner Bros. Interactive Entertainment su danas objavili prvi …

Sutra izlazi „Viktor“, steampunk video igra hrvatskog studija „Studio Spektar“

  Da ste prije deset godina rekli da će najbolja video igra današnjice izaći iz …

Web Statistics