Home / Recenzije / Knjige / Hiperprostorna kontrašpijunaža – recenzija romana Zemlja špijuna

Hiperprostorna kontrašpijunaža – recenzija romana Zemlja špijuna

Zemlja špijuna (Spook Country)
Autor: William Gibson
Godina izdanja: 2012. (2007. original)
Nakladnik: Algoritam
Uvez: meki
Broj stranica: 313
Prevoditeljica: Andrea Bagović
Jezik originala: engleski

Willliam Gibson se voli ili mrzi. Oni koji mu se vraćaju razvili su ukus za njegov suhi stil, neočekivane i briljantne opservacije, maštovito uvrnute likove, zaplete od kojih se zavrti u glavi. Čitajući njegova djela, ponekad se stječe dojam da Gibson u ladici pisaćeg stola ima kristalnu kuglu u kojoj vidi fragmente budućnosti suvremenog društva (‘predviđanje’ postojanja globalne internetske mreže i hakiranja samo je najbanalniji primjer).

U Zemlji Špijuna evidentna je ista ruka, dijelom iznenađujuće površna da bi iznenada nasumce zumirala poneki detalj oštrinom povećala. Oni koji ne vole stil, predbaciti će mu neizbalansiranost, no ljubitelji će lako zamisliti Gibsonov monotoni glas kako čita retke, poput tijeka misli, tečno i bez šavova pomirujući ono što se najbolje može opisati kao laki sindrom pripovjedačkog ADD-a . A što bi drugo bilo primjereno za opis svijeta koji nikada ne leži u jednoj ravni i kojeg nijedan protagonist, uključujući i pripovjedača, nikada ne pojmi u cijelosti već mu horizonti, potencijali i značenja uvijek ostaju visjeti u zraku. Težnja kanonima realizma bila bi dijametralno suprotna nastojanjima opisa onoga što se tek naslućuje. Zemaljska kugla i globalno selo jednostavno nije dovoljno veliko igralište za Gibsonove likove, čak niti kada su protagonistima stavljene na raspolaganje igračke i sredstva najmoćnijih i najbogatijih. Ovdje ne dostaje niti virtualna stvarnost, već se čitatelju insinuiraju mnogobrojni slojevi međuljudskih odnosa, upitni identiteti, tajnoviti susreti, nepostojanje slučajnosti, nadnaravno. Uostalom, postoji li razlika između narko-halucinacija, okultnih prikazanja i virtualne stvarnosti?

Gibson rijetko kada slovka objašnjenja, nema milosti prema neopreznima, površnima i neusredotočenima, njegov je stil napad na svim frontama – onima koji izgube fokus kada ga on odluči zamutiti bolje je da se brzo trgnu već u sljedećoj rečenici jer možda otkriva više nego cijelo prethodno poglavlje.

Priča se razvija u više rakursa koji se prate simultano, u kratkim facetama, dok ih rasplet radnje ne poveže u smislenu cjelinu. Nasljeđe globalizacije pokazuje svoju šarolikost, tehnologija svoj vrhunac a unutarnja i vanjska politika SAD-a svoju mračnu stranu u priči koja je istovremeno špijunsko štivo, svjedočanstvo slijepe lojalnosti, katalog vrhunske umjetnosti, otmjena i dokona dosada superbogatih i jedna velika praktična šala sa velikim ulozima. Zemlja Špijuna je susret različitih svjetova i njihova kolizija na više razina u koju svaki od protagonista ulazi sa vlastitom agendom i vlastitom pričom. Ono što je ozbiljna zamjerka ovoj priči je motivacija likova. Za neke malo, za druge još manje uvjerljiva, trebala bi služiti kao pokretač radnje no u tome uspijeva tek neuvjerljivo.

Pisana 2007. godine, smještena u moderno doba na Sjevernoamerički kontinent sa njegovim nasljeđem, potka radnje je pod sjenom događaja pokrenutih u New Yorku 11.9.2001. godine. Gibson kroz fabulu otvoreno daje ciničan i nelaskav portret američke politike i malo manje upadljivo oslikava društvo u kojemu je nagomilano bogatstvo u toliko oštrom kontrastu sa siromašnom većinom da su te dvije strate društva posve bez vezivnog tkiva, jedna za drugu potpune apstrakcije, jednako nepostojeće poput virtualnih stvarnosti.

Ovo je štivo za moderne erudite koji se vole igrati idejama, čitati neklasične špijunske romane, koji  gaje ljubav prema tehnologiji i naginju ili bar nisu cijepljeni od teorija zavjere, sa mrvicama iz moderne političke znanosti, umjetnosti, informatike, razvoja društvenih medija, kontrašpijunaže. Onima koji usvoje stil, samo čitanje će biti nagrada, neovisno o ishodu i raspletu.

Mjesta radnje su izuzetno urbana sjedišta (NY, LA, Vancouver) koja se mogu promatrati kao čvorovi, kompleksni paketi podataka u mreži, dovoljno složeni i dovoljno sofisticirani da posluže kao pozornica za paučinaste igre protagonista. Iza kulisa građanskog društva Gibson oslikava izrugivanje papirnate demokracije, demonstrira moć novca. Formalni državni simboli i materijalni dokazi bogatstva od čelika, betona, platine, mikročipova i baruta su tek nezgrapne i smiješne opstrukcije za nepostojeće ljude, nepostojeće časopise, nepostojeće agencije, nepostojeća umjetnička djela, nepostojeće kontejnere sa nepostojećim teretom, nepostojeće zločine, nepostojeće živote i nepostojeće smrti.

Može li se nešto nepostojeće uništiti? Može li se posjedovati umjetničko djelo koje je vezano uz određene koordinate u prostoru i vidljivo samo uz poseban medij?  Može li se trošiti novac tvrtki koje postoje samo na papiru? Može li se komunicirati na jeziku koji službeno ne postoji? Ili uhvatiti čovjeka koji nema identiteta? Što ako je to ‘nepostojeće’ stvarnije od ulica gradova, arogantnih nebodera, privatnih aviona , ljudi koje susrećemo i hrane koju jedemo?

Pauci svoje mreže grade od prozirnih niti iz dobrih razloga.

Check Also

The Boys, ili kako sam zamrzio superheroje

Vaš životni san je postati superheroj i cijeli svoj život posvetili ste tome. Od malena …

Carnival Row: kako vratiti punk u steampunk

Ako nećete politiku u svoju pop-kulturnu butigu, nemojte gledati Carnival Row. Serija je to koja …

Web Statistics