Home / Recenzije / Film / Ghost in the Shell (2017.) – Prazna ljuštura?

Ghost in the Shell (2017.) – Prazna ljuštura?

 

07052017_ghost_in_the_shell_2017_post_1

Upozorenje: recenzija sadrži potpuno subjektivno mišljenje; pristupite na vlastitu odgovornost!

Šalu na stranu; “Ghost in the Shell” nije lako recenzirati. Rečenica je to koja možda ne ohrabruje, no i više nego prigodno ilustrira pomalo kontroverznu auru koja okružuje film te sve njemu blisko. Kultna manga ove godine prvi je put osvanula u formi igranog filma, a   internet je apsolutno podivljao. Treba biti iskren; američkoj verziji Ghost in the Shell nije bilo lako od samog početka. Privlačan predložak pretvorio se u teret pomalo neočekivanih razmjera. Ta tvrdnja, međutim, uopće ne zadire u pitanje iskorištenog potencijala i same kvalitete američke adaptacije; o tome ćemo uskoro. Prvenstveno time mislim da se source material pokazaoteškim zalogajem filmašima; osobito u  pretendiranom obliku box office blockbustera. Razlozi tome?

Duh u oklopu, u svojoj zapravo najpoznatijoj inačici Oshiievog dugometražnog animea iz 1995., uistinu ima kultan status. No ima li na razini koncepta “ono”potrebno da zaintrigira mase? Razmislimo malo. Harry Potter i Gospodar prstenova su i prije osvajanja velikog platna bili priznata, od širokih masa obljubljena, književna djela neupitnog kulturnog položaja. Svjetovi spomenutih “franšiza” očarali su staro i mlado; emitirajući magnetsku privlačnost te naprosto vrišteći za potencijalnim filmskim adaptacijama. Nedavni Star Trek dugometražni reboot kod mlađih se generacija pak mogao, u slučaju nužde, osloniti na svoje nasljeđe “pop kulturnog plemstva”. Ghost in the Shell je popularan; to je uistinu nedvojbena činjenica. Međutim, barem na zapadu, više živi u obliku neke plutajuće referentne točke unutar kolektivne svijesti. Mogli bismo reći “stvari šaputanja i preporuke”. Znam koliko to suludo zvuči; ali izdržite još malo jer ću pojasniti. Mi “zagriženiji” žanrovski poznavatelji pri produkciji inačice namijenjene širokoj kino distribuciji nismo ciljana skupina. Uostalom; zasigurno ne jedina ciljana publika. Pitajte slobodno o “Duhu” poznanike kojima tematski “žanrovska” filmska zabava i nije strano područje. Velika je vjerojatnost da prije trenutne adaptacije nisu pogledali hvaljeni “original”. Anime se na zapadu još uvijek nezasluženo doživljava kao ćudljiva adolescentska zabava; svojevrsni mentalni nastavak kulerskih kung fu filmova starije generacije. Nije pomogla ni činjenica da Duh u oklopu i unutar svijeta azijske animacije pretendira zrelijim gledaocima te nema globalnu marketinšku privlačnost primjerice jednog “One Piecea” , “Naruta” te sličnih sadržaja; koji također posjeduju stanovitu tematsku dubinu, no moguće ih je prilagoditi i plasirati mlađem uzrastu.

Kod “Duha” se u suštini radi o teškoj temi preispitivanja vlastite osobnosti. Određenom filozofskom defragmentiranju “života” te postojanja pod maskom trilerskog, police procedure, zapleta. Suptilno ocrtani okoliš mračnog “originala” odlično predstavlja prevladavajuće motive; a narativna nit služi kao hiperbola “glavne ideje”. To ne znači da je radnja “crtića” lišena akcije i “filmskih” momenata; dapače. To samo znači da je originalni Ghost in the Shell kompleksan. Oshii površinskim zahvatima pristupa primjerice pitanjima morala, rasizma, vlasti te mnogim drugima. Čini to pametno i nenapadno, prosto zahtijevajući od gledatelja interpretaciju. Upravo je to jedan od razloga zašto je Duh u oklopu postao miljenik ozbiljnije “žanrovske” publike i izvan animeom zaluđenog Japana. Ipak; imam osjećaj da bi prosječni kino gledatelj rađe odabrao uobičajeno blještavilo lasera i magije. I tu dolazimo do prvih problema; promašenog formata i promašene potencijalne publike.

U vrijeme kada smo sa svih strana okruženi kvalitetnim “žanrovskim” tv sadržajem prava je žalost što avanture Motoko Kusanagi ne gledamo u epizodnom formatu. Vizualno atraktivna serija bila bi primjerenija ideji te istinskom “duhu” predloška; prvenstveno jer bi bilo moguće zadržati razinu donekle kompleksnijeg pristupa temi. “Ghost” je pionir svog “žanra”, moderni klasik; no da li je moguće njegovu premisu “eksploatirati” unutar “90 minutnog” mainstreama bez ustupaka? Ima li prilagođeni proizvod imalo smisla ako je glavna snaga originala atmosfera i naracija koja odudara od šablone?

Ustupaka, jasno, ima. Za odabranu formu (relativno) kratkog “eye candy” kino hita ih definitivno mora i biti. E sada; ako zbrojimo sve navedeno dobili smo djelo, pomalo nespretno odabranog formata, gdje atmosfera originala pati radi povećanja ukupnog marketinškog potencijala. Ok; film nije toliko kvalitetan, ali u marketing je uloženo jako puno novaca. Toliko puno da bi razina tzv. spomenute “okvirne referentne točke” zapravo trebala biti i više nego dovoljna za nasumični odlazak u kino. Gdje je onda sve pošlo krivo?

Obožavatelji animea, barem oni aktivni na forumima, film su dočekali iznimno negativno; “na nož”. I prije premijere postao je zanimljiv primjer kontroverze temeljem “whitewashinga”. Odabir Scarlett Johansson za ulogu “Motoko” oštro je kritiziran te zapravo prenapuhan. Radi se o američkoj verziji i odabir zapadu prepoznatljivih glumačkih imena je logičan; bez obzira što je “bojnica” u animeu, opet logično, japanka. Veliki sam ljubitelj azijskog filma, no ovu kritiku smatram krajnje bizarnom. Tvorcima adaptacije jednostavno mora biti ostavljena stanovita sloboda. Sloboda koja je, čini se, u ovom slučaju bila nedopušteni luksuz. Internet komentari bili su toksični od početka produkcije. Najmanja promjena bila je tabu, a one su se, iz razloga već navedenih, pokazale nužnima. Usred takvog neprijateljskog okruženja usljedile su prve mlake recenzije te film već sada možemo nazvati financijskim “flopom”. Hardcore fan baza je bijesna, a oni neutralni su ili odbijeni ili zbunjeni “nesuvislim” rezultatom. Mlađem uzrastu kino polaznika film, također, ne pristaje.

No kakav je Ghost in the Shell zapravo?

Vjerovali ili ne; dobar.

Ali i loš.

Ovisi što očekujete od njega. Nije ni blizu ikakvom remekdjelu; ali nije ni potpuni podbačaj. Svijet je vizualno čudo; zasigurno glavna snaga čitavog iskustva. Uistinu je živ i dostojan svog cyberpunk nasljeđa. Glumačka postava obiluje jakim imenima. Legendarni Takeshi Kitano pojavljuje se u ulozi koja mu karakterno veoma pristaje; dok je Oskarovka Juliette Binoche blijedom izvedbom neprimjetnog lika potpuno razočarala. Johansson je okej; što god internet rekao. Možda u trenutcima željeni “kiborgovski” nedostatak emocija previše nadomješta himbenim i prenaglašenim mrštenjem, ali drugih pretjeranih zamjerki nemam. Za soundtrack je pak bio zadužen hvaljeni Clint Mansell te je pozadinski industrial prigodan i pogođen.

07052017_ghost_in_the_shell_2017_post_2

Kiborg agentica Kusanagi i u novoj verziji lovi odmetnutog hackera Puppet Mastera. Zaplet vjerojatno znate, ali svejedno neću dalje spoilati. Film vjerno prati radnju, no mali neočekivani “rukavci” iznenađuju modifikacijama formule. Batou svoje prepoznatljive oči “dobije” naknadno, a jednu od boljih scena definitvno predstavlja pokušaj nasilne eliminacije “odjela devet”. Problemu whitewashinga tvorci su lukavo doskočili dodijelivši “oklopu” Scarlett Johansson zapadnjačku personu Mire Killian. Ovo očigledno potrebno opravdavanje pred javnošću otvara neočekivane mogućnosti širenja priče. Potraga protagonistice za svojim istinskim identitetom značajan je dio filma. Izvedba samih inovacija u globalu je ipak pomalo šarolika.

A takav je i čitav film; pomalo šarolik. “Duh” je očigledno “amerikaniziran”; u najgorem mogućem značenju te riječi. Primjer banalizacije je i intrigantni negativac originala. Profinjeni simbol teme i njoj pripadajuće filozofije zamijenjen je fokusom na zloću već generičnih “meta” korporacija i vlasti. Sličnih primjera ne nedostaje, a simplifikacija postaje prešutno pravilo čitavog iskustva. Ne zvuči pretjerano dobro ako uzmemo u obzir da je sve vezano za film pod posebnim povećalom. Već sama činjenica da su premjestili Kawaiev kultni glazbeni intro na kraj filma (end credits) mnogim je fanovima zavrtila glavom. Namjerna, možda i pomalo huncutska, odluka tvoraca lijepo ilustrira snagu i stigmu očekivanja s kojima se film bori.

To bi mogao biti i zaključak. Očekivanja realno postoje, ona su visoka i imaju snagu pokopati film. A on se jednostavno ne može odlučiti što želi biti; homage, banalna preslika ili korak “franšize” u novom komercijalnijem smjeru. Na kraju smo dobili osrednji “tradicionalni” akcić koji je razljutio neke, a zbunio mnoge. Dovoljno taman za dva sata vizualno stimulativne i zaboravljive zabave. Zabave ipak nedostojne predloška. Bilo bi zanimljivo vidjeti buduće filmske nastavke, no oni su zbog poražavajućih novčanih rezultata trenutno upitni.

Kako god; Ghost in the Shell igrana verzija je tu.

Napokon ili nažalost? Vi slobodno odlučite; ja sam film već zaboravio.

Ocjena: 6/10 gorko-slatkih filmskih zalogaja

07052017_ghost_in_the_shell_2017_post_3

Check Also

Prvi pogled na fantastični duo koji predvodi seriju “Good Omens”

Započelo je snimanje Amazonove mini serije “Good Omens” koja će se bazirati na istoimenom popularnom …

Harry Dean Stanton: glumac, glazbenik, legenda

Harry Dean Stanton je bio američki glumac i glazbenik, čija se vrlo plodonosna karijera protezala …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

Web Statistics