Home / Recenzije / For All Mankind: prošlost je budućnost

For All Mankind: prošlost je budućnost

Znanstvenu se fantastiku nerijetko (i pogrešno) percipira kao žanr fokusiran na prirodne znanosti i na spekulacije o budućnosti. Alternativna povijest okreće se pak prošlosti kakva je bila i kakva je mogla ili trebala biti. Kao nekom tko je studirao društvene znanosti, ovaj me podžanr znanstvene fantastike fascinira. Kada je dobra, alternativna povijest je fantazija o tom kako bi svijet bio bolji samo da su povijesne ličnosti znale što i mi. Kada je jako dobra, ona odražava izazove s kojima se suočavamo kao pojedinci i društvo.

For All Mankind

For All Mankind započinje 1969. godine neposredno pred lansiranje Apolla 11. Uto stiže šokantna vijest kako je sovjetski kozmonaut Aleksej Leonov upravo sletio na Mjesec u ime „marksističko-lenjinističkog načina života“. Dok američki astronauti u pijanom vikendu prolaze kroz svih pet faza žalovanja odjednom, Wernher von Braun (Colm FeoreThe Umbrella Academy) mora objasniti vladi zašto NASA zaostaje za Sovjetima. A zato jer SAD ne vole gubiti, svemirska utrka ne kulminira spuštanjem na Mjesec, već se zahuktava. Do 1970. godine, NASA već traži led na Mjesecu i planira izgradnju prve stalne baze.

Iako započinje koncem 1960ih, Appleova serija For All Mankind je vrlo aktualna. To i ne čudi jer ju je osmislio Ronald D. Moore koji je 2003. uzeo šund seriju Battlestar Galactica i pretvorio ju u priču o traumi, paranoji i strahovima Amerike nakon napada na World Trade Center. Udaljavajući se od stvarne povijesti, Moore nam ju zapravo vrlo efektno dočarava. Odličan primjer toga je već u prvoj epizodi kada NASA, u žurbi da dostigne Sovjete, ugrozi život posadi Apolla 11. Pedeset godina nakon stvarne misije, u novoj je stvarnosti serije spuštanje Amerikanaca na Mjesec ponovno dramatično.

Dobar dio radnje promatramo iz perspektive izmišljenog astronauta Edwarda Baldwina (Joel Kinnaman). Baldwin je sve ono što bi astronaut 1960ih trebao biti: veteran, muž, otac i vrhunski profesionalac. Kinnaman iza sebe ima prilično zvučnu filmografiju: glumio je u serijama Altered Carbon i filmovima poput Suicide Squad i RoboCop. Nisam siguran zašto jer mi je osobno prilično dosadan i drven. No možda je to i ideja. Njegov je lik odličan surogat za publiku kroz čije oči promatramo kako svima poznata povijest polako skreće u novom smjeru.

For All Mankind

Daleko mi je zanimljiviji lik poput Molly Cobb koju tumači Sonya Walger (FlashForward). Njezin je lik baziran na Jerrie Cobb, avijatičarki koja je 1950ih s nizom drugih žena uspješno prošla sve testove koje je NASA razvila za muške astronaute. Iako je Jerrie Cobb agitirala za uključenje žena u astronautski program, fizičarka Sally Ride poletjela je u svemir tek 1983. Ali For All Mankind nije naša stvarnost. Nakon što Sovjeti pošalju ženu na Mjesec, američka se javnost počinje pitati zašto nema ženskih astronauta. U želji da poveća svoju popularnost, Richard Nixon podrži njihovo vrbovanje. Cinična i rezignirana Molly ponovno briljira u svim testovima ali sumnja kako će ju ikada zaista poslati u svemir.

Molly Cobb je samo jedan od likova kroz koje serija istražuje svoju drugu veliku temu – borbu za građanska prava. For All Mankind zbiva se u vrijeme borbe protiv segregacije i kampanje za ratifikaciju ustavnog amandmana o jednakosti spolova. Iako ulazak žena u svemirskih program počinje kao prazna gesta, ubrzo postaje puno više od toga. Otpor pritom dolazi s neočekivanih strana. Edwardova supruga Karen Baldwin (Shantel VanSanten The Flash, The Final Destination) ozbiljno je posvećena braku i muževoj karijeri. Vrbovanje žena za astronautski program Karen doživljava kao uvredu, smatrajući kako to ugrožava i obezvređuje njezin i Edwardov trud. Čak i kad sazna kako će njezina prijateljica Tracy Stevens (Sarah JonesAlcatraz) i sama pristupiti programu, Karen ima duboko podijeljene osjećaje o tome. Serija pritom nikad ne obezvrjeđuje njezinu perspektivu i odbija ju prikazati kao negativca ili žrtvu.

For All Mankind nam demonstrira kako napredak nije rezultat puke plemenitosti već i prkosa, rizika, žrtve i kompromisa. Svemirski se program pritom prezentira kao lijek za društvene bolesti, pozitivan primjer društva kakvom trebamo težiti. Koja divna, naivna fantazija! Generacije su odrastale na takvim slikama svemirske utopije čija je jedina svrha bila privući publiku i zaraditi. Čak i kada je bila iskrena, ta vizija budućnosti se nerijetko mjerila kroz količinu stvari. Ako bacimo dovoljno puno novaca na dovoljno puno znanosti, ljudi će postati bolji, zar ne? Ali budućnost je stigla i, umjesto serije Star Trek, donijela nam smećem prekrivene ulice filma Blade Runner. Nije ni čudo da su se autori ove serije morali vraćati pola stoljeća u prošlost! Samo tako mogli su pronaći trenutak kada se istraživanje svemira činilo kao budućnost a ne kao gubitak novaca i vremena.

A opet, baš zato što živimo u možda najgoroj mogućoj stvarnosti, svaka zraka optimizma u znanstvenoj fantastici na televiziji ili u kinu vrijedi spomena. Distopija i apokalipsi imamo i previše. Filmovi poput Arrival, The Martian i Interstellar ili serije poput For All Mankind su daleko rjeđi. To su priče koje apeliraju na ono najbolje u nama. To su priče o trijumfu suradnje i znanja nad hladnim mrakom entropije. Nisam siguran vjerujem li u viziju svemirskog programa kakvu nam predstavlja For All Mankind. No znam kako bih itekako volio da je istinita.

Check Also

Zapisi iz Prostranstva 4.0 #4: Zamračivanje

SF se kao žanr, uz manje iznimke, volio baviti trenutkom korijenitih promjena, krizama – momentom …

The Witcher: zaslužuje li Bijeli vuk vaš novčić?

The Witcher je zanimljiv fenomen u fantasy žanru. Većina fanova (ako ne računamo one s …

Web Statistics