Home / Recenzije / Black Mirror ili “Da, ali…” priče

Black Mirror ili “Da, ali…” priče

Ponekad čovjek ustane ujutro, provjeri najnovije vijesti o svijetu koji polako ali sigurno odlazi kvragu, posjeti društvene mreže kako bi pročitao pokoju otrovnu svađu, pa kaže sam sebi: “Znaš što mi treba? Još malo depresije.”

Tada čovjek krene gledati Black Mirror Charliea Brookera.

Serija Black Mirror premijerno je prikazana na britanskom Channel 4 još 2011. godine. Svaka je epizoda samostalna znanstveno fantastična priča koje uglavnom potpisuje njezin autor, britanski komičar i TV voditelj Charlie Brooker. Black Mirror opravdano uspoređuju s klasičnim znanstveno fantastičnim omnibus serijama kao što su Twilight Zone Roda Serlinga ili Outer Limits. Dok su se ove serije 1950ih bavile strahovima poput nuklearnog rata, stranih invazija i toksičnosti paranoje, Black Mirror je dijete 21. stoljeća koje artikulira našu tjeskobu nad internetom koji je u samo dvadesetak godina dramatično promijenio društvo u kojem živimo.

Strah od tehnologije je stara tema u znanstvenoj fantastici. Pronalazimo ju još 1818. u Frankensteinu. Razlog zašto joj se autori vraćaju je što je ova tema vrlo, vrlo, vrlo efikasna u privlačenju i – još važnije – zadržavanju pažnje publike. Brooker je majstor priča o mračnim posljedicama naizgled bezopasnih internet tehnologija i njihovih utjecaja na svakodnevnicu. Pa tako u epizodi The Waldo Moment priglupi, vulgarni lutak pobjeđuje na parlamentarnim izborima samo zato jer je biračima zabavan, dok u epizodi Nosedive gledamo društvo koje vrednuje pojedince njihovom popularnošću na društvenim mrežama.

Već cijelo desetljeće, Black Mirror upozorava na ono što je šira javnost tek odnedavno počela shvaćati: internet više nije bezopasno igralište geekova već sila koja utječe i oblikuje našu stvarnost. Mrak Brookerove vizije me pritom nikada nije privlačio, ma koliko njegova serija bila dobra. Budimo realni: ne treba nam Black Mirror da nam objasni koliko ljudi mogu biti užasni. Ono što nam treba su priče koje će nam pokazati kuda dalje i kako promijeniti svijet na bolje. Sve ostalo je lijeno, samozadovoljno valjanje u mizantropiji.

Kako se najnovija sezona Black Mirror nosi s ovom kritikom?

Četvrta sezona započinje odlično epizodom USS Callister. Robert (Jesse Plemons) je glavni programer popularnog znanstveno-fantastičnog MMO-a koji je, usprkos svom uspjehu, skoro pa bolno nesigurna osoba. Na svom privatnom serveru, Robert se igra kapetana svemirskog broda čija je posada, obdarena umjetnom inteligencijom i modelirana na njegovim kolegama s posla. Tu otkrivamo kako Robert zapravo nije uboga žrtva već derište u tijelu odraslog muškarca koje se sadistički iživljava nad muškarcima koji ga ne poštuju i ženama koje ga ne žele. I dok svojom estetikom USS Callister bespoštedno parodira Star Trek: The Original Series, ova je epizoda prije svega laserski precizna kritika točno određenog profila suvremenog gamera i trolova koji, skriveni u bespućima internetske anonimnosti, napadaju druge i drugačije od sebe.

Black Mirror

Daleko najbolja epizoda ove sezone mi je Arkangel. U priči čiju režiju potpisuje oskarovka Jodie Foster pratimo samohranu majku Marie (Rosemarie DeWitt) koja se, nakon što gotovo izgubi kćer Saru (Aniya Hodge), odlučuje na radikalni potez. Marie daje ugraditi Sari poseban čip s kojim će ju moći pratiti, ma gdje ona bila. A onda sam, umjesto priče o ljudskoj gluposti i užasima tehnologije, dobio iznenađujuće humanu priču o najgorim strahovima roditelja i njihove djece. Jer, iako je Marie dovoljno zrela da prizna samoj sebi koliko je ova tehnologija pogrešna, prvi eksperimenti sa seksom i drogom petnaestogodišnje Sare (koju ovdje tumači Brenna Harding) dovode Marie u napast upotrijebiti tehnologiju koja joj je nadohvat ruke. Arkangel je dirljiva obiteljska tragedija u kojoj je znanstveno fantastična komponenta spretno iskorištena kako bi odrazila već postojeće probleme u odnosu majke i kćeri.

Black Mirror

Naslov treće epizode – Crocodile – aludira na krokodilske suze koje protagonistica priče Mia (Andrea Riseborough) isplače kroz epizodu. Nekoć davno su ona i njezin tadašnji dečko Rob (Andrew Gower) napravili nešto jako, jako loše. Godinama kasnije, Rob želi priznati njihovo zlodjelo policiji no Mia, sada uspješna arhitektica i majka, ima druge planove. Paralelno s tom pričom pratimo Shaziu (Kiran Sonia Sawar), djelatnicu osiguravajućeg društva koja istražuje nesreće snimajući ljudska sjećanja. Crocodile zapravo i nije SF priča jer, iako zanimljiva, tehnologija snimanja sjećanja je zapravo suvišna. Ovo je klasična noir krimi priča o običnoj osobi koju trenutak slabosti odvede put zla – što je, kada razmislim, neloš opis Black Mirror svjetonazora. I dok će groteskni zločini Mie možda i zadovoljiti ciničnog gledatelja, epizoda nudi malo što drugoga osim veličanstvenih krajolika Islanda gdje se radnja odvija.

Black Mirror

Online dating tema je četvrte epizode Hang the DJ. Amy (Georgina Campbell) je simpatična i samopouzdana. Frank (Joe Cole) je smotan ali dobroćudan. Njih dvoje se susreću na slijepom spoju koji im je organizirao kompjuterski Sistem. Ubrzo otkrivamo kako nije sve kao što se čini: u njihovom naizgled idiličnom društvu nema ni djece ni staraca a proizvoljne odluke sveprisutnog Sistema silom provode naoružani borbaši u crnim uniformama. A onda otkrivamo… pa, neću napisati što. Umjesto toga, osvrnuti ću se ovdje na ideju šokantnog preokreta u priči. U pitanju je tehnika pripovijedanja koja zvuči bolje u teoriji nego u praksi. Dobar šokantni preokret će potencijalno zasjeniti ostatak priče ma koliko ona bila dobra. Loš i neuvjerljiv preokret će ju pak nepovratno upropastiti. Još i gore, ako serija poput Black Mirror prečesto pribjegava tom triku, ona time paradoksalno postaje predvidljiva dok publika čeka na neizbježni “Da, ali…” trenutak na koji ću se još vratiti. Uglavnom, bez tih distopijskih tonova, Hang the DJ bi bio simpatični i satirični prikaz izlazaka u doba Tindera i OkCupida.

Black Mirror

Volim priče koje imaju hrabrosti ogoliti svoju radnju do kosti. Premisa epizode Metalhead je skoro pa bolno jednostavna: negdje i nekad u postapokaliptičnoj Britaniji, Belle (Maxine Peake) bježi od robota-ubojice. Čitava je epizoda duga scena potjere u kojoj glavna junakinja pokušava domišljatošću pobijediti nemilosrdnog robota koji izgleda kao križanac psa, buhe i lijesa. Ovu jednostavnu ali napetu priču prati fantastična crno-bijela fotografija Aarona Mortona. Jednom riječju: odlično! I dok je Metalhead očito nadahnut Terminatorom Jamesa Camerona, moja je prva asocijacija bio Duel, TV triler Stevena Spielberga iz 1971. u kojem nedužnog vozača (Dennis Weaver), izgubljenog u američkoj divljini, počne proganjati golemi kamion.

Black Mirror

Koliko god da mi je Metalhead bila dobra epizoda, toliko mi je Black Museum bila razočaravajuća. Ovo je omnibus epizoda u omnibus seriji, načinjena od tri kratke, međusobno povezane priče. Charlie Brooker namjerno parodira svu onu mizantropiju i strah od tehnologije koje mu kritičari zamjeraju. Turistkinja Nish (Letitia Wright) posjećuje morbidni muzej tehnoloških zločina u istoj onoj američkoj divljini kojima luta kamion iz filma Duel. Znojni, ljigavi vlasnik muzeja (odlični Douglas Hodge od čije izvedbe čovjek poželi skočiti pod tuš) pripovijeda joj o ljudima zavedenim tehnološkim čudesima. I Nish i gledatelj njegove priče dočekuju sa sumnjičavim “Da, ali..?” Jer ipak smo u Black Mirror svijetu gdje svaku novu tehnologiju prate užasne nuspojave. Kao parodija Black Mirrora, Black Museum nije zabavna. Kao ozbiljna epizoda je pak previše predvidljiva. Tek u posljednjoj priči, koja se dotiče američkog rasizma, Black Museum postaje zanimljiv, ali to je premalo i prekasno.

Black Mirror

Sve skupa, od šest epizoda ove sezone, tri su mi bile odlične, dvije prosječne a jedna razočaravajuća. Ne žalim se: mislim da je to odličan rezultat. Umjesto toga, postavit ću možda očito pitanje: što je to što, nakon četiri sezone, čini ovu seriju dobrom? Black Mirror se proslavila kod publike i kritike kombinirajući satiru s urođenim strahom od promjene. Međutim, ovaj se pristup već polako pretvara u šablonu. Sam Charlie Brooker to neizravno priznaje tim sarkastičnim “Da, ali…” komentarom svoje junakinje.

Ranije sam spomenuo kako je strah od nove tehnologije tema kojom se efikasno privlači i zadržava pažnju publike. No, ono zbog čega Black Mirror ostaje u sjećanju su protagonisti koji su redom krhki, ranjivi i nesavršeni. Prepoznajući njihovu ljudskost u seriji o užasima internet doba, otvaramo put tomu da prepoznamo ljudskost svih tih nepoznatih i anonimnih korisnika koje svakodnevno čitamo. A upravo to je ono što nam može pomoći otkriti kuda dalje i kako promijeniti svijet na bolje.

Check Also

Zapisi iz prostranstva 3.0 #1: Prostranstvo u kaosu

U današnjoj poplavi kvalitetnih serija teško se odlučiti za favorita, a još je teže kod …

Black Panther – borba za budućnost Wakande

Da nije morao biti solidni superherojski film, Black Panther redatelja Ryana Cooglera (sportska drama Creed) …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Web Statistics