Home / Fahrenheit 451 / “Bijeli vlak na nebu moga grada”, nova zbirka priča Veronike Santo

“Bijeli vlak na nebu moga grada”, nova zbirka priča Veronike Santo

 

14102014_Santo_BijeliVlak_postU biblioteci Machu Pichu Ogranka Matice hrvatske Bizovac, kao peta knjiga, objavljena je zbirka priča naše iznimne autorice koja živi u Rimu, Veronike Santo. Starijim ljubiteljima žanra zasigurno je poznata sa stranica Siriusa (tada pod imenom Vera Ivosić-Santo). Nakon gašenja toga časopisa, Santo nastavlja objavljivati u Beogradu u publikacijama Znak Sagite i Tamni Vilajet. Iako je imala pauzu u pisanju, vraća se 2006, a već 2007 . u prvom broju Ubiqa objavljena joj je priča Ekstaza – Otomansko carstvo, 13 stoljeće. Prva autorska zbirka, Vrt pramčanih figura Veroniki Santo je izašla u izdanju Društva za znanstvenu fantastiku Sfera.

Zbirka Bijeli vlak na nebu moga grada sadrži deset priča (uz predgovor i pogovor dr. sc. Tomislava Šakića), a o kakvoj je spisateljici riječ najbolje govori predgovor Milene Benini koji prenosimo u potpunosti uz dozvolu nakladnika:

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: intuitivno, emotivno, s istančanim osjećajem za svaku pojedinu riječ. Osjećaj je, općenito, jedna od ključnih riječi kad se govori o Veronikinim pripovijetkama. Bez obzira pratimo li tihu sjetu balkanskih izbjeglica, tupu razočaranost besmrtnika čije je jedino društvo riba, ili sivi ennui sterilnog društva budućnosti, nit emocija u ovim je pričama uvijek prisutna, pravi fil rouge koji sve Veronikine svjetove i likove povezuje u prepoznatljivo literarno tkanje.

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: simbolično, meditativno, u profinjenim slikama koje ostaju sa čitateljima dugo nakon zatvaranja knjige. Svaka njena pripovijetka, poput pjesme u prozi, gradi zaseban, cjelovit svijet. On može biti gotovo posve preklopljen s današnjicom ili vrlo udaljen od nje, svejedno je. Ni Veronikin Zagreb nije samo Zagreb, ni njen Rim nije samo Rim. Uvijek, i prije nego što naiđemo na element koji će priču izdići iz banalne mimetike, u načinu kako su postojeće i nepostojeće vedute opisane prepoznajemo pjesničku slobodu, imaginativnu izmaglicu koja prepoznatljive krajolike transformira u snoviđenja.

Veronika Santo piše prozu onako kako drugi pišu poeziju: promišljeno, ritmično, redajući svoje riječi onako kako su drevni majstori redali kamenčiće finih mozaika, izokrećući običan šljunak da bi ga pretvorila u neočekivano, melodično, u poetično. A to se može samo kroz savršeno poznavanje materije: svaka mediteranska zraka sunca (a u Veronike ih je doista mnogo), svaki krik galeba i stopa antičkim ulicama toliko su u njenim pričama proživljeni da, kad nam priča korake odvede u krhotine drugih prostora i/ili vremena, vjerujemo i njima, zaneseni u sjetnu melodiju ispletenu poput ribarske mreže Veronikinim čarobnim rečenicama.

I, na kraju, za slučaj da još nije jasno: Veronika Santo piše prozu kudikamo bolje no što mnogi drugi pišu poeziju.

Check Also

Dobitnici nagrade Locus za 2019. godinu

Svake godine u Seattleu, na Locus Weekendu, dodjeljuje se jedna od najprestižnijih žanrovskih književnih nagrada …

Dobri predznaci: Terry Pratchett i Neil Gaiman

Dobri predznaci već su odavno kultna knjiga, a svatko tko ju je pročitao zna i …

Web Statistics