Zvjezdane staze: S one strane (nema ničega)

 

“Zvjezdane staze: S one strane” su na prvo gledanje bile tek podnošljivo iskustvo, a na drugo toliko dosadno da bi dâ posjedujem smartfon lovio pokemone po Cinestaru. Makar zbog toga ispao morrrron!

A početak je čak bio obećavajući. Ozbiljna misija koja se pretvori u Galaxy Quest slapstik, pa potom Kirkova introspekcija, rutina i simpatični detalji života na svemirskom brodu… suvremeno startrekično i solidan petnaestominutni uvod u frišku avanturu. Enterpriseu treba novi izazov s puno većim ulogom jer je sve nekako postalo, kako sam James T. Kirk kaže: “… epizodično.” Sasvim dovoljno da filmski omami i nostalgično razvedri.

Nažalost, nakon toga uz tek pokoji milodar, film postaje turbogenerički svemirski B akcić kojeg na okupu drži tek prepoznatljivo ime (Franšiza!). Da se svemirski tanjur zove “Surprise”, kapetan James B. Dirk, a časnici Shtok, Klones i Juhu’ra ne vidim da bi izgubio išta od svojeg “šarma”, “moderne režije”, ili “retro štiha” kako ga časte. Dapače možda bi bio bolji jer bi producente boljela ona stvar hoće li dobiti oznaku “PG” ili “NC-17” pa bi sve skupa ispala neka svemirska Deadpool zajebancija ili HBO “hot&heavy” pucačina s vrućim gay scenama.

Činjenica je da su ovakvi filmovi u neka druga doba s pravom završavali direktno na VHS-u, a filmaši ih doživljavali kao tek usputnu stepenicu ili, svjesni svojih ograničenja, ostali zauvijek u toj klonirajućoj petlji tabloidnih uradaka samo zato što se žele baviti filmom. Popularno zvani “štanceri”. I nemojte mi tupiti da ja nisam ciljana publika. Ako su to samo klinci koji nemaju pojma što je to Star Trek, onda čemu uopće oživljavanje nečega na čemu su odrasli tate i mame tih istih klinaca?

Elem, u odnosu na “Zvjezdane staze: U tami” osjeća se pomak od cca 2,5 milimetra. Ako Paramount nastavi tim tempom, gledljiv film će biti tamo negdje 129. nastavak, vjerojatno s jednako glupim podnaslovom, “Zvjezdane staze: Mliječni put”.

Na razini fabule prikazani materijal je dostatan za neku ne pretjerano pametnu epizodu. S one strane se (opet) pojavio neki megalomanijak kojem je Federacija kost u grlu. Nije Khan nego je Krall, a kivan je više od sto godina jer su ga ostavili nasukanog u nekoj zabiti pa sada hoće nekim stupidnim “McGuffin” prculjkom razguziti (za početak) najnovije federacijsko čedo – krajnje nepraktičnu, ali vizualno atraktivnu moebius/escherovsku svemirsku stanicu Yorktown. Pitaš se kakve to kapetane i admirale uzgaja Federacija koji se se svako malo okrenu protiv svoje matere? Kirk je valjda neka anomalija, crna ovca ili usvojeno dijete.

Radnja koja proizlazi iz te “originalne” fabule, jednako je “suvisla”. Slijedom predvidljivih i ne baš uvjerljivih okolnosti Enterprise mora boldly go kroz “STRAŠNU” svemirsku maglicu koja nije ništa strašnija od prosječnog asteroidnog polja zašećerena s malo grmljavine ne bi li se našao S druge strane. Ne moram reći da je Enterprise jedini osposobljen za tako nešto, jer, “oh”, kako je drugi brod takvog kalibra tek u “oh” izgradnji (ponovo se pitaš kako ta Federacija uopće opstaje kad ima samo jedan Enterprise). Ne moram reći da prolaz kroz “STRAŠNU” maglicu nije bio ništa strašniji od prvog kakanja na tutu. Enterprise uš’o, malo se drm’o (gledamo čestitarsku obiteljsku fotku ključnih članova posade na mostu) i potom izaš’o. Strašnije da strašnije ne može biti.

No, tek što je NCC-1701 došao s druge strane odmah je dobio po piksi. Posada čak nije stigla na zahod nakon prolaska kroz “STRAŠNU” maglicu.

Naši su se junaci tako izgubivši Enterprise, upareni u grupe za potrebe Peggovog srednjoškolskog humora, našli nasukani na planetu prikladnom za disanje punim plućima (što je totalno retro jel’da? Star Trek nikad nije volio svemirska odijela i planete koje nisu klase “M”). Nemam ništa protiv Peggovog humora, ali osim dvije-tri lajne i tek jedne simpatične i dovoljno pamtljive poskočice, nije ni približno vrckav. Dapače na trenutke djeluje kao samodopadno silovanje upravnog govora. Sve su to kao cool fore, ali lišene sadržaja koji bi različito obojio karaktere. Slijedi nepregledna i na trenutke stupidna tarapana ispresijecana mršavim dijalozima, besmislenim objašnjenjima i nasilno utrpanim referencama kao da je to jedini smisao postojanja filma. Ili kao da će zbog toga biti bolji. Nema tu nekog razgranatog pripovijedanja, zavaravanja, stranputica ili barem smislenih ako već ne genijalnih rješenja. Stvari se smo linearno slažu jedna na drugu bez nekih većih problema i tako sve do odjavne špice.

Film čak ima svoj “Prometej moment” (sjećate se one krajnje debilne scene u kojoj Shaw i Vickers trče dok se iza njih kotrlja brod; e pa ima “Sos” nešto slično).

Čitam kako je nekim recenzentima ovo najbolji film serijala, kako je film u odnosu na zapetljanog prethodnika pravo osvježenje, kako odaje istinsku počast za pedesetogodišnju obljetnicu, kako je mrak i super i to je to. Ajde još mi je jasno za Christian Science Monitor. Jedino je važno da posada funkcionira k’o familija, a kako CSM štuje tradicionalne obiteljske vrijednosti to je dovoljno da film proglase velebnim. Nisu doduše spomenuli Sulu familiju. No i neki meni dragi recenzenti kuju “Sos” u zvijezde pa se pitam nije li netko hakirao moje 3D naočale i ja gledao nešto sasvim drugo?

Jedan od onih mojih milimetarskih pomaka tiče se tek likova. Chris Pine Kirk, Zachary Quinto Spock, Karl Urban Bones, Simon Pegg Scotty, Zoe Saldana Uhura, Anton Yelchin Chekov i Jon Cho Sulu ugodno su se smjestili u kože svojih prethodnika, što je već bilo vidljivo i u prethodnom filmu. Sada kada su trebali pošteno razgibati karaktere, jedino što im scenarij dopušta su tehno-brbljarije ili već spomenute Peggove pošalice. Prvo spada u tradicionalne stilske figure Zvjezdanih staza što mami osmijeh, dok je drugo dobrodošao humor, ali ne baš u svakoj situaciji. Sve što bi trebalo biti samozatajno ili krucijalno za likove ne izaziva kod gledatelja gotovo nikakvu reakciju, samo smijuljenje. Kao da likovi nikada nisu u stvarnoj opasnosti. Nema tu ni arogancije, ni ljutnje, ni sjete, ni egotripa, ni ičega drugog iz širokog spektra emotivnih stanja. Čak i kada se tome približi, karakter se uguši s još jednom nepamtljivom doskočicom ili ispraznom holivudskom tlapnjom. Kao u nekom svemirskom dvosatnom i ne previše smiješnom sitcomu.

Novi lik, heroina u potpeticama zebraste građe i tetovirana kao kabuki lutkica dobrodošla je nadogradnja, ali nije se pomaknula dalje od stereotipnog prirepka. Sofia Boutella Jaylah zamišljena je da bude cool, fajterica s vrhunskim inženjerskim sposobnostima, ali je dobila dubinu prosječne Bandićeve fontane. Kao i obično važna je samo silueta.

Ako izuzmemo sitan hommage originalnom Spocku, “Sos” ne podastire ni neku veliku ideju, nema egzistencijalističkih pitanja, socioloških ili političkih propitivanja pa čak niti misterija nepoznatog (o davno uginuloj civilizaciji čije si proizvode posuđuje Krall ne saznamo gotovo ništa). Nikakve tu protežnosti nema. Sve ono što bi trebao jedan Star Trek cijeniti kao svoju baštinu olako je odbačeno. Jedino čega je pun k’o šipak koštica jest gomila retro citata (i prihvatljivih i bezveznih) koje su autori valjda zamislili da treba loviti k’o pokemone. Da zaključimo, film ipak ne bi trebao biti aplikacija, a to nas dovodi do finala ove recenzije.

Justin Lin, surogat majka nekolicine filmova iz serijala Brzih i žestokih, uspješno je prenio stečeno redateljsko iskustvo na svemirska prostranstva. Sve ono što je radio s Vinom Dieselom radio je da prkosi gravitaciji i time si priskrbio gomilu lajkova gledatelja. “Sos” pak po defaultu može biti lišeno te opake privlačne sile, ali Lin se nije dao smesti. Maestro divlje i besmislene akcije pronašao je način da film popuni površnim razaranjem i stupidnim sekvencama koje slijede isti obrazac i toliko su jednoličnog ritma da umaraju brže od od hvatanja kokoši. Kamerman na drogama i vrtoglavo glavinjanje kroz scenografiju uz predoziranje eksplozijama djeluju u gotovo svakom kadru naprosto umjetno. Tučnjava, pucnjava ili vožnja, sasvim je nevažno, dobiva isti tretman i jednako je nepregledna. Čujem da se to zove “moderna režija”, pa zaključujem da je to sleng ili netspeak za “loša režija”. Divlje i kad treba i kad ne treba i u stalnoj žurbi da se prikaže još jedan niz specijalnih efekata. Pohvalu zaslužuje i montaža sjekirom. Još ću zažalit za Abramsovim lansflareovima. Po treći put, jedino što reinkarnirani serijal ima vrijednog je glazba Michaela Giacchina.

S one strane jedva da ima Z od Zvjezdanih staza, al’ je zato full of S kojeg očigledno ciljana publika željna Brzih i žestokih u svemiru guta k’o kotlete s okusom kokica. Nemam ništa protiv jer o ukusima se ne raspravlja, ali prozivati “Sos” najboljim filmom serijala jednaka je ludost k’o obući Dinamovu majicu i prošetati se splitskom rivom i biti začuđen što odjednom plutaš između dva trajekta.