Zombieland: Double Tap – postapokalipsa kao dječje igralište

Volim kukati kako Hollywood snima previše nepotrebnih nastavaka i remakeova a puno premalo zanimljivih i svježih priča. Ali još istog nije uvijek nužno loša stvar. Zombieland: Double Tap je odličan dokaz toga.

Iako su zombiji raspadajuće crkotine, oni su vrlo živahni dio pop kulture. Robert Kirkman i Tony Moore su od 2003. do 2019. radili postapokaliptični strip The Walking Dead. Serija bazirana na tom stripu tetura televizijskim kanalima evo sad već deset godina ne pokazujući znakove raspadanja. Knjiga World War Z Maxa Brooksa adaptirana je u film koji je 2013. zaradio preko pola milijarde dolara. Dalo bi se raspravljati zašto baš zombiji i zašto baš sada, ali to su stvari koje su analizirale daleko pametnije i načitanije glave od moje.

Scenaristi Rhett Reese i Paul Wernick su još 2005. godine zamislili crnohumornu seriju o posljednjim ljudima u zombi apokalipsi. Kada njihova ideja nije zaživjela na televiziji, razradili su ju u scenarij filma čije se režije prihvatio Ruben Fleischer (Venom). Zombieland je stigao u kina 2009. godine i postao solidni hit: s budžetom od 23 milijuna dolara, film je zaradio preko 100 milijuna u kinima. S vremenom je Zombieland postao američki pandan britanskoj zombi komediji Shaun of the Dead Edgara Wrighta, snimljenoj iste godine. Osobno su mi oba filma dobra, svaki na svoj način. Nastavak je bio samo pitanje vremena.

U prvom Zombieland filmu pratimo Columbusa (Jesse Eisenberg), usamljenog lutalicu po ruševinama zombificirane Amerike u potrazi za drugim preživjelima. On prvo upoznaje južnjačku seljačinu Tallahasseeja (Woody Harrelson) a potom i sestre Wichitu (Emma Stone) i Little Rock (Abigail Breslin). Do kraja filma, njih četvero formira improviziranu post-nuklearnu, postapokaliptičnu obitelj.

Zombieland: Double Tap započinje neodređeno vrijeme nakon prvog filma. Četvero likova pronašli su svoj dom u Bijeloj kući. Columbus i Wichita su zajedno, ali njihova veza je pomalo učmala. Tallahassee se očinski brine za Little Rock, no ona želi promjenu. Točnije, želi postati samostalna i odrasti. Jednog dana Wichita i Little Rock kriomice napuste dom i upute se u nepoznatom smjeru u blindiranoj predsjedničkoj limuzini. I tu počinju problemi.

Mogao bih dalje pisati o radnji filma, ali čemu? Kao i njegov prethodnik, Zombieland: Double Tap nije toliko o konkretnoj priči koliko o fantaziji postapokaliptičnog luna parka. Da, živi mrtvaci su pobili najveći dio čovječanstva i to je jako tužno. Ali za malobrojne preživjele, čitav je svijet postao dječje igralište u kojoj mogu raditi što hoće dok god imaju vatreno oružje pri ruci. Sebično i djetinjasto? Svakako! Ali ima nečeg duhovitog i osvježavajućeg u ovom pristupu nakon desetljeća mračnih zombi horor priča o raspadu civilizacije i ljudskosti.

Iako je između ova dva filma prošlo deset godina, to se uopće ne bi reklo. Dobar dio razloga za to je apsurdno talentirana glumačka postava. Četvero glavnih glumaca zajedno imaju sedam nominacija za Oscara i jednog osvojenog (Emma Stone za ulogu u mjuziklu La La Land). Ovo su redom karizmatični glumci praktički stvoreni za uloge koje tumače. Eisenberg je vrlo zabavan kao neurotični Columbus koji je preživio smak svijeta zahvaljujući opsežnom popisu pravila koja kompulzivno slijedi. Harrelsonov Tallahassee mu je odličan kontrast: macho južnjačka seljačina s prohtjevima i samokontrolom djeteta. Wichita Emme Stone je ispod svog dubokog sarkazma daleko zrelija od svojih muških suputnika. Zombieland: Double Tap prepoznaje međusobnu kemiju svojih glumaca i kao da im pušta da improviziraju komične dijaloge, ostavljajući u filmu samo najbolje provale.

Glumačkoj se postavi u ovom filmu pridružuje Rosario Dawson (Marvel’s Daredevil) kao super kul vlasnica motela posvećenog Elvisu Presleyju. Tu je i Zoey Deutch (Vampire Academy) koja krade skoro svaku scenu kao Madison, praznoglava šminkerica koja bi bila savršeni internet influencer da svijet nije propao prije lansiranja Instagrama. U jednom od najboljih scena filma pojavljuju se Thomas Middleditch (Silicon Valley) i Luke Wilson (Idiocracy) kao pljunute kopije likova koje tumače Eisenberg i Harrelson.

Vjerujem kako su upravo glumci glavni razlog uspjeha ove franšize. Naime, nakon uspjeha Zombielanda, Rhett Reese i Paul Wernick su se ponovno prihvatili adaptacije ove ideje u TV seriju. Nisu imali uspjeha. Fox i Sony planirali su 2011. snimiti seriju za CBS ali projekt nikada nije zaživio. Dvije godine kasnije za Amazon je snimljena pilot epizoda Zombieland serije koju je režirao Eli Craig (Tucker & Dale vs Evil). Ali i Amazon je odlučio preskočiti ovu ideju.

Zombieland: Double Tap me nije ničim iznenadio ali me nije niti razočarao. Ovako napisano, ovo vjerojatno zvuči kao prilično slaba preporuka. Zbog toga se moram opet vratiti prvom filmu. Za Zombieland sam saznao igrom slučaja i pogledao ga iz čiste radoznalosti. Film me pridobio već u svom prologu i oduševio uvodnom špicom. To što deset godina kasnije mogu pogledati njegov nastavak i potom napustiti kino zadovoljan je velika stvar. Teško je snimiti zabavan film. Još je teže snimiti jednako zabavan nastavak. A upravo je to ono što su Ruben Fleischer, Rhett Reese, Paul Wernick i njihova vrlo raspoložena glumačka postava uspjeli napraviti sa Zombieland: Double Tap.