Život umjetnika – nadrealne vizije Davida Lyncha

The Art Life je iznimno dobar dokumentarac. I kao svaki dobar dokumentarni film, nakon gledanja otvara svježu perspektivu, sasvim novi pogled, u ovom slučaju, na opus Davida Lyncha jednog od najznačajnijih američkih filmaša. Prvenstveno autor, umjetnik, a tek onda redatelj, meni se čini da je Lynch svoj filmski opus izgradio prvenstveno eksperimentirajući s vlastitim snovima i noćnim morama. Zato se načelno slažem s britanskim kritičarem Paulom Taylorom kada kaže da se Lyncheve filmove “… treba iskusiti, a ne objašnjavati”.

Ne spadam u neke velike fanove Lyncha, ali niti jedan njegov film nad kojim je imao apsolutnu slobodu nisam doživio kao oblik dodvoravanja, prenemaganja ili podilaženja trendovima. Njegovi filmovi su njegova brija, a ta nadrealistična amerikana je kao i svaki drugi oblik nadrealizma, vrlo osobna, u ovom slučaju vrlo linčevska. Dinu namjerno ne spominjem jer ekranizacija Herbertove knjige prepuna je kompromisa i Lyncha je tu tek u tragovima.

Premda prilično zatvoren i misteriozan, Lynch je bio otvoren u The Art Life. Mladi redatelj Jon Ngyuen ga je krajnje nenametljivo, vrlo jednostavno i intimno dohvatio. Prvom nadrealistu koji je postao popularan dao je prostor da ispriča svoju priču. Scenama u Lynchevom studiju gdje slika, obrađuje drvo ili se zabavlja sa svojom malom kćeri Lulom, ispresjecanim kratkim kućnim filmovima, animacijama, slikama i fotografijama, Nguyen je zajedno sa suredateljima Rickom Barnesom i Olivijom Neergaard-Holm napravio, možda bi bolji opis zapravio bio, oslikao portet Davida Lyncha.

Naime, Lynch je svoje veliko životno prosvjetljenje doživo kada je prvi puta vidio slikarski studio, onaj američkog realista Bushnella Keelera što je okitio opaskom: “The art life before your eyes”. Potpuno se nakon toga predao slikarstvu. Slikao je danonoćno, kada god je mogao. Kaže da je znao da je to što radi pljuga, ali da je morao to sagorjeti u sebi, samo slikati do iznemoglosti da vidi ima li što vrijedno izvaditi iz sebe.

Kao klinac uvijek je nešto gradio, izrađivao, zahvaljujući ocu koji je bio znanstvenik pri Ministarstvu poljoprivrede, a majku je pohvalio što njemu, bratu i sestri nikada nije kupila bojanku. Time je definitivno poticala njegovu kreativnost.

The Art Life ne otkriva ništa senzacionalno novo ili nepoznato o Lynchu, ali kada njegove životne sekvence čujete ispričane melankoličnim sporim govorom često isprekidanim povlačenjem dima cigarete, zvuče krajnje misteriozno, neobično, drugačije, kao da dolaze iz nekog drugog svemira. Tada shvatite da su zapravo uobičajene, ali prelomljene kroz intimnu prizmu jednog umjetnika koji se bori sa svojom imaginacijom, strahovima i egzistencijalnim problemima. U jednom je trenutku došao do životne formule: “Pušiš, piješ kavu i slikaš. I to je to, dobro, ubaciš tu i tamo malo cure, ali samo malo.”

Dokumentarac završava, kako sam Lynch kaže najvećom prekretnicom u njegovom životu, dobivanjem stipendije Američkog filmskog instituta. “Ne mogu zamisliti kakav bi mi bio život da toga nije bilo”, kaže. Trebalo mu je gotovo pet godina da snimi svoj prvi dugometražni film zahvaljujući stipendiji, donacijama prijatelja i posuđivanjem para od oca. No Eraserhead je, usprkos početnom neuspjehu, postao kultni klasik, a Lynchu otvorio vrata filmske industrije kojoj u velikoj mjeri nije dozvolio da ga ukalupi. Stoga, ako i niste neki fan Lyncha ali volite film, The Art Life obavezno pogledajte. Tko zna možda ćete nakon toga postati.