Zapisi iz prostranstva 3.0 #10: Gdje se anđeli boje kročiti

Do sada smo imali priliku vidjeti kako The Expanse mijenja žanrove sa svakom sezonom. Prvo smo imali film noir i avanturu, s primjesama horora. Potom se to pretvorilo u prvoklasnu ratno-političku dramu. A s posljednjom epizodom Dandelion Sky, ušli smo ni manje ni više nego u kuću duhova. A put u nepoznato bio je podjednako zanimljiv i intrigantan kao i ono što smo pronašli u napuštenoj kući. To nešto moglo bi preusmjeriti radnju serije, i otvoriti mogućnosti za nešto potpuno novo. Jer misija serije The Expanse je da konstantno iznenađuje, čak i ako je to iznenađenje napuštena kuća. I protomolekula koja mijenja pravila.

Ima li Boga?

Kad je u priču uveden lik Anne Volovodov, metodističkog pastora, rekli smo da će ona pomoći u obradi teme koju rijetko vidimo u SF-u (bar što se tiče malih i velikih ekrana) – problem religije, filozofije, pogotovo egzistencijalizma. Jer dok su Roci, njegova potjera MCRN Xuesen, i Behemoth prešli na onu stranu Prstena, zemaljski zapovjedni brod u ekspediciji, UNN Thomas Prince, tek se sprema za prelazak. To nam daje rijetku priliku da vidimo Annu u elementu. Sjetimo se, njena uloga do sada je bila uglavnom vezana za pomoć svom prijatelju, i sad već bivšem generalnom sekretaru UN-a. No od samoga početka, Anna je predstavljena kao istraživač, kao osoba koja želi doista preći barijere, i spoznati nepoznato. Upravo je ta želja u prošloj epizodi nadjačala njenu privrženost svojoj obitelji, budući da je Anna odlučila da se ne evakuira s ostalim civilima, već da ostane na brodu. Naravno, dio nje žali za obitelji, ali kao što vidimo u sceni na komandnom mostu Princea, ushit, oduševljenje onime što će se, što bi se moglo dogoditi, je velik. Jer Anna, kao i cjelokupna posada broda, na putu su da budu među prvim Zemljanima (pa i ljudima); prvi istraživači nepoznatog – i možda prvi koji će uspostaviti prvi kontakt s inteligentnim životom.

Posebno zanimljivo je vidjeti različite reakcije članova posade na taj mogući susret, na sam prijelaz, na napuštanje onoga što smatraju sigurnom zonom. Kapetan Koolvord je profesionalac, i za njega je prelazak na drugu stranu vršenje dužnosti. Anna je pak ushitrena, osoba kojoj se ispunjuje životni san. Tilly, još jedan od malobrojnih civila na brodu, je čini se odlučila ostati iz osobnih razloga, vjerojatno povezanih s mogućim profitom. Melba, aka Clarissa Mao, i dalje je vođena željom za osvetom, te prelazi da nastavi svoju misiju, a to je uništenje Roci, i Jamesa Holdena. No nisu svi članovi posade Princea motivirani za prelazak u nepoznato. U prošloj epizodi mogli smo vidjeti (neuspješne) pokušaje dezerterstva, izazvanih strahom od nepoznatoga. Taj strah je i dalje prisutan, pogotovo kod jednog od časnika, također metodista, koji prilazi Anni kao poglavaru svoje vjerske zajednice, te joj postavlja pitanje koje bi vjerojatno postavili mnogi od nas da se nalaze u takvoj situaciji: „Želi li nas Bog uopće ovdje?“ Na njegovu, ali i svoju nesreću, Anna je previše ushićena sudjelovanjem u povijesnom momentu, te ga ignorira. Taj trenutak nepažnje (sebičnosti?), rezultira tragedijom, budući da se časnik, u strahu od tog istog nepoznatog, odlučuje na samoubojstvo. Tragičan slučaj djeluje kao hladan tuš za Annu, koja se podsjeća zašto je uopće došla na brod. U kratkoj, ali emotivnoj sceni komemoracije za nesretnog časnika vidimo Annu ponovno kao faktora stabilnosti, koja savjetuje okupljenima da se brinu jedni za druge, jer je to prijeko potrebno u ovom čudnom i potencijalno opasnom okruženju.

Jer prostor na drugoj strani, kako smo mogli vidjeti u prošloj, ali pogotovo ovoj epizodi, nije samo mjesto gdje djeluju drugačiji zakoni fizike. Mjesto je to na kojemu djeluje „nešto“… budući da je Anna ispravno primijetila da je pojasanska jurilica Y Que i dalje u pogonu, ali okružena poljem koje je izolira, poljem koje je podsjeća na izolaciju infekcije. Ista je situacija s pojasanskim torpedom, ispaljenim na Roci, kao i marsijanskom sondom. Mjesto u kojem se nalaze je kako Koolvord kaže, mjesto gdje se „anđeli boje kročiti“.

Prvi kontakt

A malo tko može zamisliti da u ovom trenu ne anđeo, već čovjek – James Holden – je već napravio taj prvi sudbonosni korak u nepoznato, i to veoma osobno. Zadnja epizoda završila je njegovim izlaskom u ovaj drugačiji svemir, izlazak na koji ga je naveo Istražitelj, koji se i dalje predstavlja u liku Millera – prema „mjestu zločina“, misterioznoj sferi koja se nalazi u centru ovog čudnog prostora. Njegov polagani i surealni put (spust?) prema sferi još je jedan moment egzistencijalizma, budući da se Holden pita ima li uopće slobodnu volju. Je li Holden taj koji ide na sferu, ili je pod utjecajem misterioznog Istražitelja, pojave koju samo on ima mogućnost vidjeti? Ne pomaže to da mu Istražitelj odbija dati odgovor što se uopće nalazi u toj sferi. A još manje pomaže Istražiteljevo objašnjenje Holdenu da je on samo sredstvo koje omogućuje protomolekuli da objasni Holdenu što treba napraviti – i da je poput amebe u nemogućnosti to shvatiti. To je simbioza protomolekule i Holdena, nešto što je malo tko mogao očekivati nakon svih horora koje je protomolekula napravila u proteklim epizodama.

Holdenovo preispitivanje svoje slobodne volje dolazi do kulminacije nakon ulaska u sferu i dolaska do kontrolne sobe (?), gdje shvaća da samo on može aktivirati misteriozni terminal. I upravo tu dolazi do konflikta između Holdena i Istražitelja, zbog opravdanog straha što bi taj terminal uopće mogao aktivirati. Nakon kratke debate, Istražitelj nakratko nestaje, ostavljajući Holdena samog. To je trenutak u kojem shvaćamo da je sfera doista kuća duhova, pusto mjesto koje je izgradila davno nestala civilizacija; mjesto kakvo još nismo imali prilike vidjeti u seriji. Nakon što se Istražitelj vrati, Holden saznaje da je u Istražitelju ostalo više Millera nego što je mislio, budući da je protomolekula očuvala barem dio Millerova sjećanja. Emotivan je to i suptilan trenutak, budući da pokazuje onu ljudskost i vezu koju je Miller uspostavio s Holdenom tik pred smrt. I upravo u trenu kad se Holden uvjerio da je Istražitelj barem dijelom Miller, i u trenu kada će aktivirati terminal pojavili su se marsijanski marinci, među kojima je i Bobbie. Naime čim je Holden krenuo na svoj osobni put prema sferi, za njime su krenuli i marinci, u pokušaju da ga spriječe. Nakon neuspješnog pokušaja Bobbie da spriječi Holdena u aktivaciji terminala, njen zapovjednik se odlučuje na nešto što se može opisati samo kao glupi čin. Protomolekula prvo usporava metke, a nakon bačene granate, protomolekula reagira na prijetnju izravno, rastavljajući zapovjednika (poput Arbogasta), u sastavne dijelove. Ne samo to, kao što je zaustavilo metke i granatu, protomolekula zaustavlja (doslovno) i sve brodove izvan sfere, što rezultira velikim brojem ozlijeđenih (i vjerojatno mrtvih). Dok se marsijanski zapovjednik (ili ono što je od njega ostalo), stapa s ostatkom sfere, Holden iskorištava priliku i aktivira terminal.

Ono što slijedi je kaleidoskop brzih i kratkih scena, koji podsjeća na kultnu scenu iz „2001: Odiseje u Svemiru“. Scena je to koja će biti jasna čitateljima, ali ne nužno i gledateljima. Holden je preplavljen informacijama, vizijama, sjećanjima (?) dok gleda vrijeme kako se vraća unatrag, i kako cijeli solarni sustavi nestaju jedni za drugim dok se portali zatvaraju (odjednom ili usporeno?). Naposljetku, iscrpljen, Holden pada na pod, ostavljajući gledatelje s nizom pitanja. Kao što smo rekli, za ovo sigurno niste bili pripremljeni.

Jer „The Expanse“ je jednostavno odličan SF.

Dodatne observacije:

• • Iako Holden nije obavjestio Amosa i Alexa o svome planu, lijepo je vidjeti da im je ostavio poruku.
  • Scena samoubojstva bila je nelagodna za gledati. Ne samo da je to prikaz ultimativnog akta koji čovjek može počiniti prema sebi. U kombinaciji s prikazom protostrukture na ekranu, koja nagovještava veliku promjenu, u svim pa tako i religijskom aspektu, nije teško zamisliti kakav bi to utjecaj moglo imati na vjernika, budući da takvo otkriće (dokaz o izvanzemaljskom inteligentnom životu) ruši njegov cijeli svijet. Također, fokus kamere na čin, dodatno je doprinio je osjećaju nelagode.
  • Čini se da bi Anna neizravno mogla biti odgovorna za još jedan gubitak života. Što je pomalo ironično, jer upravo je krivnja za samoubojstvo člana njene vjerske zajednice nagnala Annu da savjetuje Tilly da potraži Clarissu. Iako je nagli zastoj možda spasio Tilly.

• Također, malo je čudno zamisliti da bi u ovakvom epohalnom trenutku za čovječanstvo, jedna osoba bila toliko pogonjena željom za osvetom da riskira izlazak u nepoznati svemir i izazove moguću katastrofalnu reakciju… ili možda ne, ako je ta osoba član dinastije Mao.
• Drummer i Ashford u konstantnom su hladnom ratu. Odlazak Naomi, na koji je on sam utjecao, Ashford je iskoristio da javno potkopa autoritet kapetana. Drummer, naravno to nije dobro primila, i sudeći po sceni u masivnom brodskom hangaru, koliko će trebati njihov hladni rat zatopli? Jer Tycho i SVP se nisu voljeli ni ranije, a sada u ovako skučenom prostoru, nabijenom tenzijama, potencijal za konflikt može se samo povećati.
• Pogotovo zanimljiva, i veoma emotivna priča jest ona koju je Julie podijelia s Millerom, o anđelima koji vode djecu u smrt držeći ih za ruku, da ih ne bude strah. I upravo je to bio razlog zašto je Miller držao Julie za ruku dok se i on sam pripremao za smrt na Erosu.
• Naomi i dalje nije na Rocinanteu, ali sada bi mogla biti u ozbiljnim problemima nakon što je sfera uzrokovala nagli zastoj.
• Scena zaustavljanja odlično je izvedena. Možemo i sami zamisliti što bi se dogodilo kad se tijela koja se gibaju jako velikim brzinama (i nakon što su usporili brodovi su putovali brzinom od 18,000 km/h), naglo zaustave. Posljedice bi mogle biti tragične.