Začudni svjetovi Ursule K. Le Guin

Ursula K. Le Guin rođena je 1929. godine u Berkeleyju u Californiji. Otac, Alfred Lous Kroeber bio je antropolog, a majka, Theodora Kroeber, diplomirana psihologinja bila je i uspješna spisateljica. Le Guin je odrasla sa svojom trojicom starije braće u kući punoj knjiga. Premda ju je zanimalo sve što se moglo naći na policama njezinih roditelja, čini se da ju je znanstvena fantastika ipak najviše privlačila. Redovito je s braćom čitala tada popularne SF časopise. Pokazivala je velik interes za mitove i legende, naročito one o autohtonom stanovništvu Amerike o kojima je često pričao njezin otac. Vrlo rano iskazala je i interes za pisanje, napisavši svoju prvu fantasy priču kad joj je bilo devet godina. S jedanaest prvi je puta poslala jedan svoj rad u časopis. Bio je to Astounding Science Fiction pod uredničkom palicom legendarnog Johna Campbella. Priča joj je odbijena i Le Guin, premda je i dalje nastavila pisati, sljedećih deset godina niti jedan od svojih tekstova nije više slala magazinima. Diplomirala je francuski jezik i književnost te započela doktorski studij osvojivši i Fulbrightovu stipendiju za boravak u Francuskoj od 1953. do 1954. Prilikom putovanja na prekooceanskom brodu Queen Mary 1953. upoznala je povjesničara Charlesa Le Guina, udala se i kako sama kaže „bio je to kraj mojeg doktorata“.

Dok je njezin muž završavao svoj doktorat, Le Guin je predavala francuski jezik i radila kao sekretarica. Iste godine kad im se rodila druga kćer, Charles Le Guin je dobio mjesto profesora povijesti na sveučilištu u Portlandu gdje su se preselili i ostali tamo živjeti ostatak života.

Iako je od malih nogu počela pisati, njezina književna karijera započinje 1959. godine kada joj je objavljena pjesma Folksong from the Montayna Province. Dvije godine kasnije objavit će priču An die Musik u The Western Humanities Review (Vol. XV, No. 3). Jedna mala digresija, načelno se njezinom prvom objavljenom pričom uglavnom navodi April in Paris koja je izašla u časopisu Fantastic u rujnu 1962. godine iako je An die Musik izašla prije.

Oba rada, Folksong from the Montayna Province i An die Musik spadaju u njezin izmišljeni svijet Orsiniju. Taj naziv, kao i njezino ime Ursula izvedeni su od latinske umanjenice za medvjedicu – ursula. Jednom je rekla da kako je Orsinia njezina zemlja, i treba nositi njezino ime.

U desetljeću između 1951. i 1961. godine napisala je pet romana o Orsiniji, izmaštanoj zemlji smještenoj negdje u Središnjoj Europi. Romani su joj redom odbijani s izlikom da su nerazumljivi, neprohodni ili nepristupačni. Drugim riječima, nisu se uklapali u uobičajene i predvidljive obrasce koji su dominirali žanrovskom fantastikom toga vremena.

Smještena van svijeta Orsinije, jedna od Le Guininih najpoznatijih kratkih priča je Oni koji odlaze iz Omelasa. Priča zamišlja daleku zemlju, ali hipotetsko društvo Omelasa zamislivo je i na Zemlji koju poznajemo. Le Guinina premisa (posuđena od Williama Jamesa) je sljedeća: Da li je sretno, pravedno, mirno društvo vrijedno cijene patnje jedne osobe? Ako niste čitali priču sada je imate priliku pročitati u novom hrvatskom prijevodu. Prvo će se naći u 49. broju časopisa Sirius B, a zatim i u ilustriranoj zbirci priča The Wind’s Twelve Quarters koja stiže krajem ove ili početkom iduće godine.

Evo što Ursula Le Guin kaže o stanju u američkoj znanstvenoj fantastici kada je započela objavljivati i kako se razvijalo njezino pismo u šezdesetim godinama prošlog stoljeća u jeku buđenja ženskog autorstva u dominantnome muškom žanru:

Nakon niza odbijenica za romane Le Guin se okrenula znanstvenoj fantastici i 1961. godine u časopisu Fantastic Science Fiction objavila kratku priču April in Paris. U sljedećih nekoliko godina objavila ih je još desetak. Koju godinu kasnije pokazat će se značajnijom godina 1964. kada je u časopisu Amazing Stories objavila priču The Dowry of Angyar kojom započinje dugogodišnji rad na djelima koja spadaju u Hainiški ciklus. Iste godine u Astoundingu joj izlazi priča The Rule of Names, a u magazinu Fantastic The Word of Unbiding, kratka djela iz kojih će izrasti svijet Zemljomorja.

Konačno, 1966. godine joj kod tada uspješnog izdavača Ace Books gdje su urednikovali Donald A. Wollheim i Terry Carr izlazi roman Rocannon’s World (preveden 1987. kod Partizanske knjige kao Rokanonov svet). Prvi u Hainiškom ciklusu, a uslijedit će još dva, Planet of Exile iste godine i City of Illusion 1967. godine, Rocannon’s World privukao je pažnju svojom literarnom kakvoćom i antropološkim pristupom što nije bilo uobičajena žanrovska praksa toga doba. Sva tri romana tvore originalnu Hainišku trilogiju koja je ukazivala na odmak od tradicionalne znanstvene fantastike Zlatnog doba, a koji je dolazio primarno iz britanskih SF krugova. Bio je to Novi val Ballarda, Aldissa, Moorcocka, Brunnera, ali i Ellisona, Delanyja, Zeleznyja, Joanne Russ, James Tiptree Jr., kao i Ursule K. Le Guin.

Kada je Le Guin trebala objaviti priču Nine Lives u magazinu Playboy, uredništvo je pitalo može li priču objaviti tako da joj ne ispiše puno ime kao autorice. Pristala je i priča je potpisana s U. K. Le Guin i objavljena u Playboyu od mjeseca studenog 1969. godine. Le Guin je kasnije u svojim tekstovima komentirala da joj je to bio jedini put da je iskusila tipičnu predrasudu toga vremena (iako je „pobuna“ 1968. bila u punome jeku). „Činilo se bedastim i grotesknim da sam u potpunosti propustila uočiti da je bilo i jako važno“, napisala je u jednom od svojih tekstova.

Što uz Ursulu Le Guin imaju za reći Neil Gaiman, Annalee Newitz, Samuel R. Delany o tome kako su se počele rušiti ustaljene granice unutar američkog SF-a šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća:

Kao i za svijet tako i za Le Guin, 1968. godina bila je prekretnica. Mali izdavač Parnassus objavio je te godine Čarobnjaka iz Zemljomorja. Evo što je Le Guin napisala puno kasnije u pogovoru za jedno uzdanje: „Kad je Čarobnjak iz Zemljomorja izašao, takve knjige još nije bilo. Bila je originalna, nešto novo. No bila je ujedno dovoljno konvencionalna da ne prestraši kritičare. Dobro je prihvaćena. Pomogla je u tome i nagrada Boston Globe ‒ Horn Book. A to što fantastika nije ‘za’ određenu dobnu skupinu, nego je književnost dostupna svima koji čitaju ‒ pomoglo je i to. Moj čarobnjak nikad nije dospio na liste uspješnica, ali uporno je pronalazio čitatelje, godinu za godinom. Knjiga se nikad nije prestala tiskati.”

Razlog zašto Čarobnjak nije snažnije odjeknuo u tradicionalnome fantasy “okruženju za odrasle” bio je jer ga se svrstavalo u knjige za djecu što je odmah izazivalo određeni prizvuk nečega „nezanimljivog“. I zapravo su kritičari dječje književnosti ti koji su dijelili laude romanu. Naročito pozitivan odjek roman je doživio u Velikoj Britaniji objavljivanjem 1971. godine. Teka kasnije se Čarobnjak iz Zemljomorja probio u redove u kojima je dominirao Tolkien. Jedan od prvih teoretičara koji je u Čarobnjaku vidio ozbiljnu književnost svrstavši ga uz bok C. S. Lewisu i djelima Dostojevskog bio je Tom Shippey, britanski teoretičar i profesor srednjovjekovne engleske književnosti.

Prije nego što će napisati sljedeća dva nastavka Atuanske grobnice i Krajnju obalu koji će zajedno s Čarobnjakom Zemljomorja činiti Trilogiju o Zemljomorju, Le Guin će objaviti roman Lijeva ruka tame koji će je lansirati među zvijezde. Roman će iz temelja prodrmati uopćenost žanrovske literature i ukazati da SF itekako može nadrasti svoje trivijalne okvire i biti ozbiljna književnost spoznajnog očuđenja. Roman će osvojiti obje važne žanrovske nagrade, Huga i Nebulu, a utjecajni američki kritičar i profesor napisat će da je Le Guin ta koja je fantastiku lansirala u visoku književnost, a ne Tolkien.

Zanimljivo je da Le Guin često naglašava kako se nije namjeravala upuštati u nastavak Čarobnjaka iz Zemljomorja. Ljudi joj ne vjeruju, no ona tvrdi da je tako, no nakon što je objavila Lijevu ruku tame, pitala se što dalje? Kako sama kaže, pogledala je što ima u svojim mislima i tamo je bio Ged (glavni lik Čarobnjaka iz Zemljomorja) u svijetu bezbrojnih otoka, Atuanske grobnice, prsten Erreth-Akbeov. Finalni poticaj za pisanje Atuanskih grobnica bilo je obiteljsko putovanje u jugoistočni Oregon, pustim planinskim predjelom gorja i prostranim zaravnima okruga Harney.

Atuanske grobnice izašle su prvo u zimskom broju časopisa Worlds of Fantasy 1970. godine da bi ih nakladnik Atheneum Book objavio samostalno 1971. Uslijedila je Krajnja obala, treća knjiga, 1972. U konačnici je cijela trilogija dobila vrlo pozitivne kritike, postala jedan od kultnih klasika fantastičnog žanra, a Le Guin zajedno s njezinim SF opusom svrstalo u jednu od najvažnijih spisateljica koja je za sebe uvijek tvrdila da je američka autorica koja se ne srami „svoje“ fantastike, dapače jasno ističe svoju literarnu pripadnost.

Nakon prve tri knjige, Le Guin se vratila svijetu Zemljomorja tek nakon osamnaest godina objavljivanjem romana Tehanu. Prema vlastitim riječima, trebala je nanovo promisliti o novom načinu u pristupu pisanja:

Objavljivanjem kratkog romana Svijet se kaže šuma 1973. godine, što je bilo rezultat njezine ljutnje zbog američkog djelovanja u Vijetnamu te potom, godinu dana kasnije, vjerojatno jednog od najznačajnijih SF djela, romana Ljudi bez ičega, Ursula K. Le Guin je, kako kaže Michael Chabon „zasigurno postala najveća američka autorica svoje generacije“.

Premda je pisala primarno ono što se danas naziva „spekulativna fikcija“ (pojam prema kojem nije bila blagonaklona tvrdivši da ona piše fantasy i znanstvenu fantastiku), pisala je i realističnu prozu (neki bi rekli stvarnosnu), poeziju, kritike, eseje i opažanja te je zapravo vrlo teško jednostrano odrediti njezin književni rad. A prevodila je i s francuskog i španjolskog jezika. Utjecaj koji je ostavila iza sebe gotovo je nemjerljiv. Bio to Harry Potter, Zvjezdani ratovi, Eragon ili Moana ono što se tamo nalazi prokrčila je Le Guin svojim ustrajnim zadiranjem u brojne društvene predrasude kada su u pitanju spol i seksualnost ili moral i nejednakost. Teško da se danas može naći ijedan ozbiljniji autor SF-a ili spisateljica fantasyja (vrijedi i obrnuto) koji ili koja na ovaj ili onaj način nisu dotaknuti magijom riječi jedne i jedinstvene Ursule K. Le Guin koja je umrla 22. siječnja 2018. u 88 godini života.

Za sam kraj pogledajte video s dodjele Nacionalne književne nagrade Ursuli K. Le Guin, zasigurno najznačajnijoj spisateljici književne fantastike koja je u svom govoru naglasila važnost književnog umijeća i umjetnosti koja mora biti iznad zarade, a da se knjige ne mogu niti smiju tretirati kao roba:

Male-Dominated Genre downloaded from PBS LearningMedia, https://www.pbslearningmedia.org/resource/uklg19-ela-feminism-video/ursula-le-guin/. Pushing Boundaries downloaded from PBS LearningMedia, https://www.pbslearningmedia.org/resource/uklg19-ela-feminism-video/ursula-le-guin/. Rethinking Women in Science Fiction downloaded from PBS LearningMedia, https://www.pbslearningmedia.org/resource/uklg19-ela-feminism-video/ursula-le-guin/. Rights to use this asset do not expire. Asset Copyright: A production of Arwen Curry in association with the Center for Independent Documentary and Thirteen’s American Masters © 2019. All rights reserved. Media Credits: This program was produced by Arwen Curry who is solely responsible for its content. A production of Arwen Curry is association with the Center for Independent Documentary and Thirteen’s American Masters © 2019. All rights reserved. Photograph of Ursula K. Le Guin by Marian Wood Kolisch. Copyright © by Marian Wood Kolisch.