Zaboravi nakon izlaska iz kina – recenzija filma Zaborav

Vizualno atraktivan iako ne i revolucionaran, Zaborav je fabularno skrpan od već viđenih sf motiva, nelogičan, predvidljiv i patetičan. Ono što ga drži u domeni gledljivosti jest solidna režija i relativno dobar ritam, s tek nekoliko kraćih dosadnih dionica. Ukratko, lijepo zapakiran ćumez, bez ičega originalnog i zaboravljiv odmah po izlasku iz kina. Potpuno u duhu naslova, ili kako kaže jedan citat: “Zaborav je možda jedan od najljepših loših filmova ikad snimljenih.”

Joseph Kosinski friški je filmaš koji je upao među veće holivudske igrače režijom novog Trona (Nasljeđe), prema odabiru Stevena Lisbergera, redatelja originalnog Trona iz 1982. Relativno mlad i  neiskusan, Kosinski je odradio priču o virtualnom svijetu antropomorfnih računalnih programa u tipično holivudskom spektru – lijepo i do bola isprazno. I time si osigurao blistavu holivudsku karijeru.

Zaborav je napravljen u gotovo istom ključu. Lijepe, kompjutorski generirane slike i divni panoramski predjeli Islanda moćno su i zavodljivo pretvoreni u postapokaliptičnu Zemlju. Scena djeluje veličanstveno kada se zastor digne, no ono što je na njoj odigrano kada se isti spusti ostavlja okus glupog, nelogičnog i lišeno suvislog sadržaja. Prvenstveno zamišljen kao grafički roman koji nije ugledao svjetlo dana, Zaborav je očigledno naslikan na velikom platnu bez suvisle razrade scenarija. U filmu koji pretendira biti akcijski hard sf, nedopustivo je da logika pušta na sve strane. Bolje rečeno, za koncizno strukturiranu priču koja se mora uklopiti u zadatosti žanrovskih pravila, autori Zaborava nisu marili.

Nakon početnog infodumpa slijede slojevi tehnobaljezganja, prikazi gadgeta i touchscreen sučelja, pa širokokutni pejzaži uništene Zemlje, malo nesuvisle akcije, malo snova, seksa i patetike uz dosta nelogičnosti i tako u krug do odjavne špice. Emocije, spoznaja, junaštvo, žrtva i sve ono što daje ljudsku dimenziju priči svedeno je na nasilno, jeftino i besmisleno utrpavanje. Ideja koja u osnovi nije originalna, ali ovisno o pristupu može biti svježe ili barem korektno prikazana, u Zaboravu se potpuno raspala u provedbi.

Odiseja, Dan nezavisnosti, Demonsko sjeme, Matrix,  Silent Running, Omega Man… samo popis filmova iz čega su uzeti komadići i nesuvislo utrpani u Zaborav bi mogao ići u nedogled, a da literaturu uopće ne spomenemo. Upravo zbog nedostatka bilo kakvog kanona ili pravila, djelo Kosinskog ne funkcionira ni kao pastiš ni kao hommage, a bogami čak ni kao blatantni rip-off. Jedino opravdanje za takav pristup mogu pronaći u činjenici da se odgojila nezainteresirana i glupa filmska publika koja samo želi šugave sumrak-klonove čak i tamo gdje im nije mjesto.