Za SFeraKon vas očekuju Samantha Shannon i roman Samostan narančina stabla

Britanska autorica Samantha Shannon debitirala je 2013. romanom Sezona kostiju, prvom od planiranih sedam dijelova istoimenog serijala smještenog u blisku distopijsku budućnost. Objavljivanjem opsežnog djela Samostan narančina stabla 2019. godine, smještenog u svijet epske fantastike, svrstala se u ponajbolje suvremene autorice žanrovske proze. Inicijalno, Samostan narančina stabla zamišljen je kao samostalni roman, ali njegova popularnost dovela je do širenja tog svijeta, pa je tako nedavno objavljen i prednastavak pod naslovom A Day of Fallen Night, koji i sam niže vrlo pozitivne recenzije. Oba romana tako čine serijal Korijeni kaosa, kojem će se sasvim sigurno pridružiti još barem jedan dio, i to ni manje ni više nego još jedan prednastavak. Tako da vas ništa ne priječi da odmah kupite vaš primjerak “Samostana” jer riječ je o potpuno zaokruženoj priči. Trenutno se roman u izdanju Hangara 7 nalazi u pretprodaji, pa iskoristite priliku koja na našem webshopu traje do 11. svibnja, jer već od 12. svibnja možete i pokupiti svoj primjerak na SFeraKonu na koji stiže i sama autorica, da vas pobliže upozna sa svojim pisanjem, i da vam naravno i potpiše vaš primjerak.

A što se kvalitete tiče, Samostan narančina stabla ne nosi ocijenu 4.23 na Goodreadsu bez razloga, i to na temelju čak 142,431 mišljenja. Kad vam uz to kažemo da vas na stranicama ovog opsežnog djela očekuju spektakularne bitke, dvorske intrige, gusari, fantastična stvorenja, magija koja oduzima dah i, naravno, zmajevi… da li vam uopće treba nešto više prije nego se odlučite za čitanje? U slučaju da vam ipak treba, ovdje je prvo poglavlje.

1.

ISTOK

Stranac je iz mora izašao nalik vodenduhu, bosonog i obučen tek u ožiljke sa svog putovanja. Poput pijanca gazio je kroz sumaglicu koja se za Seiiki uhvatila poput paukove svile.

Priče iz starina kazivale su kako su vodendusi bili osuđeni na život u tišini. Kako su im se jezici smežurali skupa s kožom, i da im je jedini pokrivač preko kostiju bila tek morska trava. Kako bi znali vrebati u plićacima, čekajući neoprezne ne bi li ih povukli u srce Bezdana.

Tané se tih priča nije bojala otkako je bila mala. Sad se pred njom presijavao njen bodež, zavijen poput osmijeha, a pogled je uperila prema obliku u noći.

Kad je on zazove, ona se trgne.

Oblaci su pustili mjesečinu koju su bili skrivali. Dovoljno da ga ona vidi kakav je. I da on vidi nju.

Nije ovo bio nikakav duh. Bio je to došljak. Pogledala ga je, i sada joj je bio urezan u sjećanje.

Bio je opečen suncem, kose boje slame i namočene brade. Krijumčari su ga zasigurno ostavili vodama na milost i nemilost te mu rekli da ostatak puta pliva. Bilo je jasno da ne govori njezin jezik, ali ona je razumjela dovoljno njegova da zna kako moli za pomoć. Kako želi vidjeti vojskovođu Seiikija.

Srce joj je bilo šaka grmljavine. Nije se usuđivala govoriti, jer pokazati mu da poznaje njegov jezik značilo je skovati među njima sponu i izdati samu sebe. Izdati činjenicu da je on svjedok njezinu zločinu jednako koliko ona njegovu.

Trebala bi biti u osami. Sigurna iza zidova Južne kuće, spremna ustati se, pročišćena, za najvažniji dan svog života. Sada je bila zaprljana. Nepovratno onečišćena. Sve zbog toga što je još jedanput željela zaroniti u more prije Dana izabiranja. Govorkalo se da veliki Kwiriki povlašćuje one dovoljno odvažne da se tijekom osame iskradu u potrazi za valovima. Umjesto toga poslao je ovu mȍru.

Cijeli ju je život pratila blagodat.

Ovo joj je bila kazna.

Bodežom je došljaka držala na udaljenosti. Oči u oči sa smrću, počeo se tresti.

Um joj je postao vrtlog mogućnosti, svaka gora od prethodne. Kad bi došljaka predala nadležnima, morala bi otkriti i da je prekršila osamu.

Izabiranje se možda se ne bi odvilo. Časni guverner Rta Hisan – ove pokrajine Seiikija – nikada ne bi pustio bogove na mjesto zatrovano crvenom bolešću. Mogli bi potrajati i tjedni prije nego što grad proglase sigurnim, a dotad bi bilo odlučeno da je dolazak stranca loš predznak i da će tek sljedećoj generaciji učenika, ne njenoj, morati pružiti priliku da postanu jahači. Ostala bi bez svega.

Nije ga mogla prijaviti. Ali nije ga mogla ni ostaviti. Ako zaista ima crvenu bolest, ugrozit će čitav otok ako ga pusti da lunja neprovjeren.

Postojao je samo jedan izbor.

* * *

Oko lica mu je omotala vrpcu tkanine kako ne bi izdisao bolest. Ruke su joj se tresle. Kad je bilo gotovo, odvela ga je s crnoga pijeska plaže gore u grad, držeći ga se onoliko blizu koliko se usuđivala, s oštricom pritisnutom na njegova leđa.

Rt Hisan bio je besana luka. Usmjeravala je stranca kroz njezine noćne tržnice, uz svetišta od izrezbarena naplavljenog drvlja, ispod nizova plavih i bijelih lanterna obješenih za Dan izabiranja. U sve je to njen zarobljenik zurio u tišini. Mrak mu je prikrivao naličje, ali ga svejedno lupne ravnom stranom bodeža po glavi ne bi li se prignuo. Sve to vrijeme, držala ga je koliko je mogla daleko od drugih.

Imala je ideju kako ga izolirati.

Za rt se prianjao umjetni otok. Zvao se Orisima, i u mještanima je budio svojevrsnu radoznalost. Trgovačka je stanica bila tako izgrađena da može smjestiti nekolicinu trgovaca i učenjaka iz Slobodne Države Mentendon. Skupa s Jezerčanima, koji su bili na drugoj strani rta, jedino su Menti imali odobrenu dozvolu za nastavak trgovanja u Seiikiju nakon što se otok zatvorio prema svijetu.

Orisima.

Tamo će odvesti došljaka.

Bakljama obasjani most do trgovačke stanice čuvali su naoružani stražari. Tek je nekolicini Seiičana bio dopušten pristup, a ona nije bila jedna od njih. Jedini drugi put preko ograde bila su vrata iskrcavališta, koja su se samo jednom godišnje otvarala radi zaprime robe s mentskih brodova.

Tané povede stranca niz kanal. Nije ga sama mogla ušuljati u Orisimu, ali je poznavala ženu koja jest. Ženu koja će znati točno gdje ga sakriti u trgovačkoj stanici.

* * *

Prošlo je podosta otkako je Niclays Roos posljednji put primio gosta.

Mjerio si je malu porciju vina – kap svojega ništavnog doplatka – kad mu je netko pokucao na vrata. Vino mu je bilo jedno od par preostalih sitnih zadovoljstava u svijetu, i bio se uživio u udisanje njegove arome, naslađujući se tim zlatnim trenutkom pred kušanje.

Onda ga prekinu. Naravno. Udahnuvši, iščupao se na noge, gunđajući zbog naglog pulsiranja u gležnju. Giht je uvijek bio tu kako bi ga rasrdio.

Još jednom kucanje.

“O, daj umukni već jednom”, promrmlja.

Kiša je bubnjala po krovu dok je tapkao za štapom. Kiša šljivara, Seiičani su je zvali u ovo doba godine, kad zrak naliježe gust i mokar dok oblaci i voće bubre u krošnjama. Šepao je preko prostiraka, psujući ispod glasa, i sitno odškrinuo vrata.

Vani je u tami stajala žena. Tamna joj je kosa padala do struka, i nosila je na sebi halju s uzorkom solnog cvijeća. Sama je kiša nije mogla ovoliko natopiti.

“Dobra vam večer, učeni doktore Roose”, rekla je.

Niclays digne obrve. “Izuzetno me odbijaju posjetitelji u ovo doba. Ili bilo koje doba.” Trebao se nakloniti, ali nije imao razloga impresionirati ovu strankinju. “Otkud ti moje ime?”

“Rečeno mi je.” Nikakvo drugo objašnjenje nije uslijedilo. “Imam sa sobom jednog vašeg zemljaka. Ostat će večeras s vama, a sutra ću ga u suton pokupiti.”

“Jednog mojeg zemljaka.”

Posjetiteljica malko okrene glavu. Silueta se odvoji od obližnjega drveta.

“Krijumčari su ga doveli u Seiiki”, žena je rekla. “Sutra ga vodim časnom guverneru.”

Kada je lik izišao na svjetlost njegove kuće, Niclays se sledio.

Zlatokosi muškarac, smočen do kože isto kao žena, stajao mu je na pragu. Muškarac kojega nikad nije vidio u Orisimi.

Dvadeset je osoba živjelo u trgovačkoj stanici. Svakoj je znao i lica i imena. A ni jedan mentski brod neće stići s pridošlicama do samoga kraja sezone.

Ovih se dvoje nekako uvuklo neopaženo.

“Ne.” Niclays je zurio. “Sveca mu, ženo, pokušavaš li ti to mene upetljati u nekakvu krijumčarsku operaciju?” Prtljao je po vratima. “Ne mogu skriti prijestupnika. Kad bi netko samo saznao…”

“Jedna noć.”

“Jedna noć, godina – glave će nam odrezati s ramena u svakom slučaju. Laku noć vam želim.”

Dok je zatvarao vrata, žena gurne lakat u otvor.

“Ako ovo učinite,” rekla je, sada tako blizu Niclaysu da joj je mogao osjetiti dah, “bit ćete nagrađeni srebrom. S onoliko srebra koliko možete ponijeti sa sobom.”

Niclays Roos se kolebao.

Srebro jest bilo privlačno. Jednu je previše pijanih kartaških igara bio odigrao sa stražarima i dugovao im više nego što je bilo vjerojatno da će zaraditi za života. Do sada se izvlačio iz njihovih prijetnji s obećanjima o draguljima na sljedećoj mentskoj dostavi, no dobro je znao da, kada dođe, na plovilu neće biti ni jednog prokletog dragulja. Ne za njegovu malenkost.

Mladić u njemu požurivao ga je da prihvati ponudu, ako ništa onda radi uzbuđenja. Prije nego što se stariji, mudriji dio njega mogao umiješati, žena se odmakla.

“Vratit ću se sutra navečer”, rekla je. “Nemojte dopustiti da ga vide.”

“Čekaj”, bijesno je protisnuo za njom. “Tko si ti?”

Već je bila nestala. Pogledavši niz ulicu i zarežavši u frustraciji, Niclays povuče uplašenoga muškarca u kuću.

Ovo je bila ludost. Kad bi mu susjedi shvatili da pruža sklonište uljezu, odvukli bi ga pred veoma ljutitog vojskovođu, koji nije bio poznat po svojoj milosti.

A opet, Niclays je bio tu gdje jest.

Zaključao je vrata. Unatoč vrućini, pridošlica je drhtao na prostirkama. Maslinasta mu je koža bila opečena preko obraza, plave mu oči krvave od soli. Barem da se smiri, Niclays potraži deku koju je donio iz Mentendona te je pruži muškarcu, koji je uzme bez riječi. S pravom je izgledao prestravljeno.

“Odakle dolaziš?” Niclays upita kratko.

“Žao mi je”, gost šapne. “Ne razumijem. Pričate li seiičkim?”

Inyški. Toga jezika već dugo nije čuo.

“To”, odgovorio je Niclays, “nije bio seiički. To je bio mentski. Pretpostavio sam da si njihov.”

“Ne, gospodine. Ja sam iz Ascalona”, krotko izgovori. “Mogu li zamoliti za vaše ime, kad već imam vama zahvaliti za sklonište?”

Tipični Inyšanin. Uljudan prije svega. “Roos”, Niclays izusti. “Doktor Niclays Roos. Majstor kirurg. Osoba čiji život trenutno ugrožavaš svojom prisutnošću.”

Mladi je muškarac zurio u njega.

“Doktor…” Progutao je. “Doktor Niclays Roos?”

“Čestitke, momče. Morska ti voda nije oštetila uši.”

Njegov gost uvuče drhtav uzdah. “Doktore Roose,” rekao je, “ovo je božanska providnost. Činjenica da me Vitezica od Zajedništva dovela k vama, od svih ljudi…”

“Meni.” Niclays se namršti. “Jesmo li se mi upoznali?”

Protegne sjećanje do svoga vremena u Inysu, no bio je siguran da nije nikada položio oči na ovu osobu. Osim ako je bio pijan za to vrijeme. Često je bivao pijan u Inysu.

“Ne, gospodine, ali mi je prijatelj spomenuo vaše ime.” Muškarac potapša lice rukavom. “Bio sam siguran da ću nestati na moru, no vidjevši vas vratio sam se u život. Hvala Svecu.”

“Tvoj svetac ovdje nema moći”, Niclays promrmlja. “U redu, sad, kojim se imenom služiš?”

“Sulyard. Gospar Triam Sulyard, gospodine, vama na usluzi. Bio sam štitonoša u gazdinstvu Njezina Veličanstva, Sabran Berethnet, kraljice Inysa.”

Niclays stisne čeljusti. To mu je ime potpaljivalo usijani bijes u nutrini.

“Štitonoša.” Sjeo je. “Je li te se Sabran zasitila kako se zasiti svih svojih podanika?”

Sulyard se nakostriješi. “Ako mi uvrijedite kraljicu, ja ću…”

“Što ćeš ti?” Niclays ga pogleda preko rubova naočala. “Možda bih te trebao zvati Triam Glupard. Imaš li ikakvu ideju o tome što ovdje rade uljezima? Je li te Sabran poslala da umreš veoma otegnutom smrću?”

“Njezino Veličanstvo ne zna da sam ovdje.”

Zanimljivo. Niclays mu natoči pehar vina. “Evo”, rekao mu je nevoljko. “Do dna.”

Sulyard ispije.

“Sada, gospare Sulyarde, ovo je bitno”, Niclays nastavi. “Koliko te je ljudi vidjelo?”

“Prisilili su me da plivam do obale. Najprije sam došao do uvale. Pijesak je bio crn.” Sulyard je drhtao. “Neka me žena pronašla i pod prijetnjom noža uvela u grad. Ostavila me samoga u staji… a onda je došla druga žena i natjerala me da je pratim. Odvela me do mora i skupa smo plivali do lukobrana. Na samom su kraju bila vrata.”

“I bila su otvorena?”

“Da.”

Žena je zasigurno poznavala nekoga od stražara. Sigurno je tražila da ostave vrata pristajališta otvorena.

Sulyard protrlja oči. Vrijeme koje je proveo na moru iscrpilo ga je, ali je Niclays sada mogao vidjeli da je bio tek momčić, možda čak bez punih dvadeset godina.

“Doktore Roose,” rekao je, “došao sam ovamo radi zadatka krajnje važnosti. Moram razgovarati s…”

“Tu ću te zaustaviti, gospare Sulyarde”, Niclays ga prekine. “Ni najmanje me ne zanima razlog iz kojeg si ovdje.”

“Ali…”

“Koji su ti god razlozi, došao si ovamo to obaviti bez ovlasti ikakva autoriteta, što je ludost. Ako te glavni časnik pronađe i odvuče na ispitivanje, želim da u svoj iskrenosti mogu reći kako nemam ni najmanjeg pojma zašto si mi se pojavio na stepenicama usred noći misleći da ćeš biti dobrodošao u Seiikiju.”

Sulyard trepne. “Glavni časnik?”

“Seiički dužnosnik zadužen za ovo plutajuće smetlište, iako se čini da za sebe misli kako je manje božanstvo. Znaš li barem što je ovo mjesto?”

“Orisima, posljednja zapadnjačka trgovačka stanica na Istoku. Njezino mi je postojanje pružilo nadu da će me vojskovođa pristati vidjeti.”

“Uvjeravam te”, Niclays je rekao, “da ni pod kojim okolnostima Pitosu Nadama neće primiti prijestupnika na svom dvoru. Ono što hoće učiniti, dođe li do njega riječ o tebi, jest smaknuti te.”

Sulyard ne reče ništa.

Niclays nakratko pomisli reći svojem gostu da njegova spasiteljica namjerava doći natrag po njega, možda kako bi upozorila vlasti na njegovu prisutnost. Odlučio je ipak šutjeti. Sulyard se možda uspaniči i pokuša pobjeći, a nije bilo mjesta na koje je mogao otići.

Sutra. Sutra ga više neće biti.

U tom trenutku Niclays začuje zvukove izvana. Koraci su batinali po drvenim stepenicama drugih nastamba. Utroba mu ustreperi.

“Sakrij se”, rekao je i uhvatio svoj štap.

Sulyard se sagne iza paravana. Niclays otvori vrata drhtavim rukama.

Stoljećima ranije, Prvi Vojskovođa Seiikija potpisao je Veliki edikt i zatvorio otok prema svima osim prema Jezerčanima i Mentima kako bi zaštitio svoj narod od drakonske kuge. Čak i nakon što se kuga povukla, separacija je izdržala. Svaki čovjek izvana koji stigne bez ovlaštenja bit će smaknut. Kao i onaj tko mu pomogne.

Na ulicama nije bilo znaka stražarima, ali se skupilo nekoliko njegovih susjeda. Niclays im se pridruži.

“Što se za Galianovo ime događa?” pitao je kuhara, koji je zurio u neku točku nad njihovim glavama, usta dovoljno razjapljenih da može hvatati leptire. “Savjetujem ti da ne koristiš taj osobiti izraz lica u budućnosti, Harolte. Ljudi bi mogli pomisliti da si slaboumnik.”

“Gle, Roose”, kuhar dahne. “Gle!”

“Ovo bolje da je…”

Glas mu zamre kad ugleda.

Golema je glava stršala ponad ograde Orisime. Pripadala je stvorenju rođenu od dragoga kamenja i mora.

S njegovih se krljušti pušio oblak – krljušti od mjesečeve stijene, tako sjajnih da su naizgled zračile iznutra. Sa svake je sjala kora od rose nalik draguljima. Svako je oko bila plamena zvijezda, a svaki rog od žive, usijan pod blijedim Mjesecom. Stvorenje je lebdjelo preko mosta gracioznošću vrpce te se otisnulo u nebesa, lako i tiho poput papirnata zmaja.

Zmaj. Čak i dok se on uspinjao iznad Rta Hisan, drugi su se dizali iz vode, ostavljajući za sobom hladnu izmaglicu. Niclays pritisne ruku na bubnjajuća prsa.

“Što pak sad”, promrmljao je, “oni tu rade?”

Prijevod: Luka Pejić.