Wonder Woman je snažna, hrabra i čudesna, ali samo kao ikona, ne i kao filmsko ostvarenje

Wonder Woman, trenutno po zaradi drugi film u ovoj godini, izazvao je pravu malu trakavicu čije će se posljedice vidjeti u bliskoj blokbaster budućnosti. Priča o Čudesnoj Ženi Patty Jenkins prelila se tako preko nasipa uobičajene kritike (volim/mrzim) i poplavila diskurs o filmu, rekao bih gotovo nevjerojatnim nebulozama. To nas je navelo na jedan mali eksperiment, zajednički tekst Danijela i Davorina (D&D) u kojem se stapaju filmska recenzija (D1) i uobičajeno mudrovanje (D2).

Pa prvo recenzija:

Prošli su dani kada su filmovi poput X-Men Bryana Singera bili iznimka a ne pravilo. Nakon dvadeset godina svakoljetnog bombardiranja, superherojski spektakli su mi se počeli stapati u kolosalnu kašu specijalnih efekata, heroja, čudovišta, šaljivih doskočica i ljepotica u nevolji. Wonder Woman redateljice Patty Jenkins iskače od tog prosjeka zahvaljujući dvama elementima: vremenskom periodu kada se film odvija i njegovoj glavnoj junakinji.

Wonder Woman se zbiva u Prvom svjetskom ratu – povijesnom periodu kojeg ne vidimo često na velikim ekranima, naročito ne u filmovima ovog žanra. Pop kultura je više zainteresirana za Drugi svjetski rat koji dolazi s boljim negativcima i epskim završetkom. No osobno, iako kao klinac možda i nisam znao što je to steampunk, svejedno sam bio fasciniran Prvim svjetskim ratom i ružnim, sklepanim precima aviona, podmornica i tenkova.

Za razliku od većine superherojskih filmova, ovaj je o ženi. Sama ta činjenica je objektivno, mjerljivo i neupitno dostatna da izdigne Wonder Woman iz prosjeka svog žanra. Razlog za to je žalosno jednostavan: filmova o superjunakinjama ima jako, jako malo. Na pamet mi padaju samo tri: Catwoman (2004.) s Halle Berry, Elektra (2005.) s Jennifer Garner i – odemo li generaciju unatrag – Supergirl (1984.) s Helen Slater. Iako je Wonder Woman pritom prosječni superherojski spektakl, daleko je bolji od sva ova tri filma zajedno.

Porijeklo Wonder Woman kao lika je skoro pa zanimljivije od njezinih pustolovina. Stvorio ju William Moulton Marston, psiholog koji je pripomogao izmisliti detektor laži i koji je živio u… nazovimo to zanimljivoj zajednici s psihologinjom Elizabeth Holloway Marston i Olive Byrne. Inspiriran njima, Marston je pod pseudonimom Charles Moulton 1941. godine izmislio superjunakinju koja pobjeđuje neprijatelje ljubavlju, podčinjavanjem i “lasom istine”. Erotski je podtekst ranih avantura Wonder Woman pritom bio jedva prikriven što nije prošlo nezamijećeno kada su američki konzervativci pedesetih lansirali opći napad na stripove kao kvaritelje mladeži. Usprkos tome, Wonder Woman se kroz desetljeća nametnula kao DC junakinja ravna Supermanu i Batmanu. No dok smo pustolovine njezinih muških kolega mogli gledati na velikim ekranima u više navrata, najuspješnija ekranizacija Wonder Woman je bila TV serija nastala sredinom sedamdesetih u kojoj ju je utjelovila Lynda Carter.

Kada sam čuo da se snima Wonder Woman film, bio sam skeptičan. Bio sam sumnjičav oko izbora izraelske manekenke i glumice Gal Gadot za naslovnu ulogu jer Hollywood ima stoljetnu praksu angažiranja glumica na temelju izgleda a ne karizme ili glumačke sposobnosti. Također, DC-jev cinematic universe me do sad nije impresionirao. Iako shvaćam potrebu producenata da svoje filmove učine drugačijim od Marvelovih, vjerujem kako je smjer kojim je krenuo Zack Snyder s filmovima Man of Steel i Batman v. Superman: Dawn of Justice pogrešan. Snyder je pogledao fantastičnu Dark Knight trilogiju Christophera Nolana i zaključio kako može i on tako, samo još mračnije. Snyderova je vizija DC svemira ispala ružna, bučna i glupa.

Prve pozitivne recenzije Wonder Woman su me zato ugodno iznenadile i učinile oprezno entuzijastičnim. Kako to već biva s dobrim dijelom ovog žanra, Wonder Woman prikazuje porijeklo naše junakinje. Film započinje na otoku Temiskiri gdje amazonske ratnice predvođene kraljicom Hipolitom (Connie Nielsen) treniraju eto već par tisuća godina za rat koji nikako da stigne. Nakon što se nedaleko otoka sruši avion kojim pilotira američki špijun Steve Trevor (kapetan Kir- pardon, Chris Pine), Hipolitinu kćer Dijanu (Gal Gadot) privuku njegove priče o egzotičnom svijetu onkraj otoka i Ratu koji će okončati sve ratove. Uvjerena kako je Prvi svjetski rat djelo boga rata Aresa, Dijana napušta otok i svjedoči užasima Zapadne fronte. Da li je za rat kriv Ares ili bijeda čovječanstva? Zaslužuju li ljudi pomoć posljednje junakinje grčke mitologije?

Gal Gadot svojom izvedbom neće ući u anale filmske umjetnosti, ali nam uspijeva prenijeti hrabrost, plemenitost i – ponajviše – naivnost junakinje koja nikad nije iskusila naš alanfordovski svijet. Chris Pine je odličan u ulozi pustolovnog heroja koji se, ni kriv ni dužan, nađe u društvu žene koja golim rukama može bacati tenkove. Odnos Stevea Trevora i Wonder Woman pritom nemalo podsjeća na klasične screwball komedije iz 1930-ih.

Većina ostalih likova je, nažalost, prilično jednodimenzionalna. Amazonke poput Antiope (Robin Wright) su redom časne i ponosne. Stranci koje Wonder Woman upoznaje – sufražetkinja Etta Candy (Lucy Dacis), škotski snajperist Charlie (Ewen Bremner) ili marokanski tajni agent Sameer (Saïd Taghmaoui) su uglavnom komični predasi s naznakama privatnih drama. Časna iznimka među sporednim likovima je Elena Anaya kao doktorica Isabel Maru: znanstvenica prezrena zbog svog spola i fizičke deformiranosti a koja nastoji dokazati svoju vrijednost smišljajući oružja za carsku Njemačku.

Wonder Woman dolazi u naš svijet kao ratnica željna dokazivanja u epskim bitkama dobra i zla. Umjesto toga dobiva brutalni, tragični rat u kojem su obje strane i krvnici i žrtve. Suočena s moralnim sivilom Europe u jesen 1918. godine, ona se, kao i svi mi u nekom trenutku svog života, suočava s vrlo jednostavnim izborom: prepustiti se cinizmu u kojem nema mjesta za suosjećanje i požrtvovnost ili se nastaviti boriti za ideale kojima su je učili od malena.

Odluka koju Wonder Woman donosi na kraju filma definira i nju i nas: nju kao superjunakinju, a nas kao ljude vrijedne spašavanja. Velika je stvar i to što Wonder Woman pritom ne predstavlja traženje pomoći kao nekakvu moralnu slabost niti nam prezentira pomaganje drugima kao teret. Upravo je takav pozitivan ton ono što očekujem od eskapističke filmske zabave.

* * *

Solidna recenzija, ali preblaga, previše fina i pristojna za moj ukus. Da je mene dopao taj dio, Wonder Women bi raščerečila dva verbalna pastuha i dvije blagoglagoljive rasne kobile. Ali nije. Meni je preostalo da se osvrnem na “posljedice” koje su osim samog filma izazvali Joss Whedon i James Cameron, (uz neizbježnu pokoju malu primjedbu na film). Ergo, prvi spomenuti je “nastradao” zbog scenarija kojeg je napisao 2006., a drugi jer je provalio glupost.

No idemo redom.

Točka 1: Wonder Woman (film, a ne lik) 

Wonder Women je naprosto loš film i to nema veze jesam li ili nisam ciljana publika. Scenarij je ispodprosječan, likovi negdje između karikature i šablone, negativci po n-ti put podcijenjeni, a režija, uh, nekakav križanac populističkog Nolanovog mračnjaštva i do zla boga neukusnog Snyderovog kiča. Ovakvi filmovi bi trebali imati za ciljanu publiku apsolutnu nulu, a daju dokaz da loš redateljski posao ne ovisi o spolu. Film je pokuju mrvicu bolji od prethodnika iz DC-jeve linije, ali te mrvice treba tražit mikroskopom. Gal Gadot je solidan odabir za lik Wonder Woman premda nije pokazala neko glumačko umijeće (nije da je imala pametne dijaloge). Film ima liniju dvije humora i da, film donosi određenu kritiku društva, međutim tih nekoliko detalja prenapuhani su preko svake mjere, naprežući film u maltene remek-djelo. Zato što su Man of Steel i Batman v Superman bili prava strahota? Ili zato što je to “Wonder Woman”, ili zato što režiju potpisuje žena ili zato što se gledanjem voli vidjeti samo ono što nam paše.

Naravno, govorim o filmu. No ispada da je Wonder Women neka sveta krava, jer ako kažeš da je loš ispada da mrziš sve žene svijeta, da si šovinističko đubre kojem je trn u oku činjenica da je uspješan (superherojski) film koji ima ženu u naslovnoj ulozi i obara rekorde gledanosti, režirala žena.

Kužim želju da se uhvatimo za simbol, kužim što Wonder Woman znači kao lik, prvenstveno kao moćna heroina i nevjerojatno jak uzor, izravan otpor prljavim društvenim predrasudama, no nitko pri zdravoj pameti ne dovodi to u pitanje. Točka loma nastaje kada ta opsesija ikonom postaje dostatnom da se po automatizmu film (kao vizualnu pripovjednu umjetnost) kuje u zvijezde.

U nedostatku kritičnosti, sada će zbog svakojakih plačljivaca koji ostavljaju patetične poruke diljem omrežja i odlaze danima na svaku drugu predstavu, jedna od posljedica biti to da će se superherojski filmovi s junakinjama u glavnoj ulozi raditi po receptu Wonder Woman. I ne samo to, već odjednom, potpuno nevezano uz scenarij, Wonder Woman mora dobiti veću minutažu gdje god se pojavi. Whedon koji je preuzeo dovršetak filma Justice League je zbog “uspjeha” WW morao dodati više “nje” u film, nebitno kako će se to odraziti na strukturu priče. Čitaj, vjerojatno bez veze, ali gledat ćemo više Wonder Woman što automatski znači da će film biti “bolji”, zar ne?

Što nas dovodi do…

Točka 2: Joss Whedon (scenarist, a ne režiser)

Joss Whedon kuži film, kuži strip, ali prije svega kuži priču i likove. I pokazao je to kroz svoj rad nebrojeno puta. O svojoj ljubavi prema stripu i superherojskoj mitologiji pisao je i pričao više nego dovoljno. Dugo je kružio mit o njegovom scenariju za Wonder Woman koji nikada nije dospio na veliko platno. Jedna je to od onih mitoloških priča koju fanovi obožavaju. “Uh, da je to bar snimljeno, joj to bi bila filmčina, jao da je barem…” i tako dalje. Priznajem, i ja volim maštati, ali dovoljno smo odrasli da znamo kako industrija funkcionira i da se računaju realizacije a ne snovi i ideje. Uglavnom, taj scenarij star preko deset godina je nedavno procurio u javnost koja se zbog toga digla na sve četiri. Scenarij (koji sam samo preletio jer me ne zanima previše) prozvan je seksističkim jer je u fokusu više Steve Trevor nego Wonder Woman koju on (kako prenose oni koji su scenarij iščitali minuciozno) maltene svukuda vodi za rukicu i pokazuje joj čuda i nedaće našeg svijeta (radnja je smještena u suvremeno vrijeme). E sad, čitati scenarij i odgledati film je otprilike kao i suditi knjigu po koricama i nasumično pročitanih nekoliko poglavlja. Puno se toga kaže filmskim kadrom što se ne vidi na papiru. Osim toga nije jasno koja je to točno verzija scenarija i koliko je bilo promjena na zahtjev studija. Nije da posebno branim Whedona, ali puno je slučajeva u kojima su stvari na papiru bile jedno, a na platnu drugo. No, halabuka se pretvorila u hajku, citiram, “…sad se otkrilo pravo lice Jossa Whedona..”, da, on je zapravo mizoginist najgore vrste i još k tome noću, kad ne radi filmove okolo hvata nevine djevice, melje ih u brašno i potom sjeda u Boing 737 i kao kemtreilse ih razbacuje atmosferom trujući mozgove, akhm, nevinih djevica.

Kao što ima pregršt kretenoida, očigledno je da postoje i svakojake alapače od kojih su neke na net iscijedile sav svoj frustracijama proizveden talog. Dakle, Whedeon koji se do sada dokazao kao kreator iznimno jakih ženskih likova se zbog scenarija starog deset godina proglašava seksistom i ne znam čime već ne. A i to da je scenarij seksistički čini se ispada samo kada ga se krene uspoređivati s Wonder Woman Patty Jenkins za koju odgovorno tvrdim da je za tri koplja slabija režiserka od Whedona.

Stvari su naravno otišle toliko daleko da je dobar dio te frustrirane mase pokazao određenu “zabrinutost” oko Batgirl pa su krenule  rasprave da se propita odluka je li Whedon zapravo dobar izbor za taj film. Molim?! Pa Batgirl ne bi uopće bila planu da Whedon nije svoju ideju prezentirao WB-u na osnovu koje je film krenuo u pretprodukciju. Mislim, od kuda dolaze te idiotarije?

S obzirom na hiperosjetljivost i političku korektnost, činjenica je da danas nije nimalo teško (sasvim slučajno) nekoga uvrijediti. No siva je zona takvog tumačenja prilično velika kada je riječ o umjetničkom izražavanju. U konačnici, j**** umjetnost koja nije povrijedila nečije osjećaje.

Druga je pak stvar kad ispališ glupost što je…

Točka 3: James Cameron (režiser, a ne muškarac)

James Cameron je u intervjuu danom Guardianu pročačkao mečku kada je Wonder Women nazvano ikonom svedenom na objekt. Rekao je da muški Hollywood opet to radi i da bez obzira što mu se film sviđa, smatra ga korakom unazad. Pojasnio je to tako što heroine u njegovim filmovima nisu objekti, one su patnice, one pokazuju svoju snagu prolazeći kroz veliku muku, a zapravo je ugazio u drek dodavši da nisu “ikone ljepote”. I eto ti ga na.

Zaletio se i ispalio glupost rekavši da ljepotica i heroina ne mogu obitavati u istoj osobi (valjda pod pretpostavkom da žena koja drži do sebe zbog previše vremena provedenog pred ogledalom i u šopingu nema vremena za streljanu ili borilačke sportove). Krivo, u izraelskoj vojsci ima takvih ljepotica da ti pamet stane koje mogu prebiti Klička prije nego što kažeš uskličnik.

Naravno, Patty nije imala težak zadatak u pronalaženju odgovora na Cameronovu glupost. Zašto žene ne bi bile multidimenzionalne i zašto ne bi bile potpuno jednake superjunacima? Zašto bi uvijek morale patiti da bi pokazale snagu? Zašto ne bi naprosto bile snažne same po sebi?

Stvarno vjerujem da muškarci i žene trebaju imati ista prava, iste mogućnosti, istu plaću za jednako odrađen posao. Nije mi jasno zašto se u 21. stoljeću o tome uopće raspravlja. I naravno u tom kontekstu sasvim je jasno što Wonder Woman predstavlja. Međutim, Wonder Woman jest ikona, ona je polubožanstvo i kao takvoj vrlo joj je teško dati ljudska obilježja, a da to ne ispadne karikaturalno. A bez ljudskih obilježja, nema ni ljudske priče vrijedne pripovijedanja.

I možda u tome leži najveći problem Wonder Woman. Ona jest ikona, a čega točno, ovisit će u oku promatrača, odnosno promatračice.