Vivarium: pazi što želiš, možda ti se želja i ispuni

Normalan život najveći je horor. To bi bio dobar opis satiričnog SF horora Vivarium o mladom paru koji u potrazi za savršenim domom u predgrađu, biva zarobljen u planskom naselju iz pakla. Drugi dugometražni horor redatelja Lorcana Finnegana nenamjerno je stigao u vrijeme u kojem se i mnogi od nas ovako osjećaju – pomalo uplašenima, pomalo nezadovoljnima i izoliranima. Karantena nije dobra po psihu nikog od nas, no kad smo već fizički tu gdje trenutno moramo biti, istražimo u svom umu i neke druge vrste zarobljenosti kojima se ovaj film bavi. Ima ih, možda ćete se u nekima i prepoznati.

Nije zlato sve što sja

Bioteka.hr definira vivarij kao “prostor koji je obično zatvoren, a služi za držanje i uzgajanje živih životinja ili biljaka. Obično služi za promatranje ili istraživanje, ali i za držanje određenih vrsta kućnih ljubimaca.” Sad vam je vjerojatno jasno na što naš film aludira.

Nikad nisam voljela gledati životinje u kavezima, a ovih dana se i sama pomalo osjećam kao da sam u zoološkom vrtu, i to u malom neudobnom kavezu. U doba stvarnosti u kojoj se nalazimo, Vivarium dolazi kao preuveličavanje naših osobnih strahova. Živimo li u kreiranoj stvarnosti, te u kolikoj smo doista kontroli nad našim željama i djelima? Mogu li nas doista usrećiti stvari koje želimo u životu? Vivarium nam tu neće ponuditi jasne odgovore, odnosno nadamo se da njegovi odgovori nisu i naši, ali ćete dobiti zanimljivu društvenu satiru o tome što bismo trebali željeti od sebe. Koliko smo primorani slijediti nekakva apsurdna pravila kako bismo imali takozvani “dobar život”?

Je li nešto što je “dobro za mene” uistinu dobro – za mene?

Prva stvar na listi prioriteta mladog para u Vivariumu je vlastiti dom i život malo udaljen od gradske vreve i stresa. Upgrade je to, i povećanje kvalitete života, jer nitko ne želi živjeti i s dečkom i mamom u istom, malom prostoru. Žele imati dva auta, samostalan život u pristojnoj nekretnini – biti malo respektabilni za promjenu. Ulaze u agenciju za nekretnine gdje im ekscentrični agent (Jonathan Aris) starog prodajnog kova pokušava uvaliti savršeno osmišljen život u novoizgrađenom naselju. Nekakav zastarjeli američki san obiteljskog života.

Put prema paklu popločen je dobrim namjerama

Otrcane marketinške fore ipak pale i par kreće u obilazak potencijalnog novog životnog prostora. Nova kuća je otprilike sve što nisu željeli, no agent je uvjeren da je sve u naselju Yonder skrojeno za njih baš kako treba biti. Čak su dobili i sobu za malo dijete, (već se zna i njegov spol). Mladi par shvaća da ovo nije nešto što im treba, no u tom trenutku je već prekasno – ostaju zarobljeni u ovom novom artificijalnom okruženju. Kako pobjeći od mainstream viđenja “ljudskog života”?

Neki novi horor klinci

Vivarium nije festival krvi i straha. Toliko je sterilan i dosadan, da je to ono što vas u filmu najviše plaši. Odrasli život kako ga vide naši stari. Zaboravljaju oni da smo u nekim drugim sad vremenima i da je u redu htjeti sam krojiti svoju sudbinu.

Film je okupio mješovitu glumačku postavu, koju rado vidimo na ekranu i koja voli eksperimentirati s filmskim žanrovima (odlična Imogen Poots, talentirani Jesse Eisenberg). Također je u nekom novom valu horora koji zasniva užas ne u kontrastu ljepoti i dobroti, nego u preuveličavanju naoko ugodnih stvari, kako bi nam postale odbojnima. Kao kad gledate previše novih komedija, pa odete onda još i na Instagram. Da pukneš od realnosti i ljepote.

Mala zamjerka filmu je što neke stvari ostaju nedorečene. Kužimo što je pisac htio reći, no mogao nam je dati bolje zaokruženu priču. Također, vizualni koncept na kojemu cijeli film počiva nije jako originalan. Tko voli francusku glazbu, sjetit će se odmah jednog poznatog plesnog hita autora Stromaea. Usprkos tome, ako gledamo na Vivarium kao na filozofski horor, a on to stvarno je, uhvatit ćete se da o njemu razmišljate i dan-dva nakon samog gledanja filma. Nije zaboravan.

Poruka je dakle stvarna – nekako je ovdje sve dobro i lijepo izrazito lažno i nametnuto. Kućice u Vivariumu su sve redom identično lijepe, sve je puno IKEA namještaja, zelenila i zelenog tirkiza, ljudima najugodnijih stvari i boja. Želimo lijepo dizajniran život, ali samo na zaslonu ekrana. Kad se pretvori u stvarnost, nije baš za svakoga. Jer život na silu i pod tuđim pravilima i nije neki život, zar ne?

Jedan drugi reprezentativan primjer ovakvog tipa vizualnog užasa je Midsommar iz 2019., gdje nam pretjerano idilično vrijeme, te previše uređeno okruženje služe kao vjesnici zla. Jesmo li konačno došli do spoznaje da ne želimo da nam drugi kroje sudbinu? Želja za individualizmom malog čovjeka konačno izlazi na vidjelo u suvremenom hororu. Mainstream je iskonsko zlo, znali smo to i prije, ali nam ga mediji vole podvaljivati pod dobro i neophodno.

Ja osobno ne bih voljela živjeti u ovakvoj istini, no to ne znači da ona nije prisutna. Pogledajte Vivarium i još jednom se zapitajte – što doista želite za sebe u životu?