Mezièresa u filmu ima koliko i Bessona, ali je mnogo više Bessona nego Pierrea Christina; nekima bi to moglo zasmetati, nekima ne, ali film ima i većih mana – koje, srećom, ne ometaju previše užitak u gledanju, ukoliko niste baš očekivali da strip bude stranicu po stranicu prenesen na film.
Čim se obznanilo da se Besson poduhvatio ekranizacije jednog od najlegendarnijih ZF stripova svih vremena, fanovi su se počeli odmah pitati – hoće li biti vjeran stripu? Ipak je to stripovska legenda koja je oblikovala science fiction ne samo u Francuskoj, strip zbog kojeg je čak ohoho djece po rođenju dobilo ime Valerian i Laureline. Odmah zatim se kao drugo pitanje postavljalo: može li Besson napraviti nešto svježe i originalno od materijala po kojem je Lucasfilm već četiri desetljeća nemilice drapao, ukrojivši u svoju razvikanu Frankenstein-sagu, skrpanu od Kurosawinog sižea i likova, kadriranja Leni Riefenstahl, Johna Forda i inih velikana skoro sve što je u djelu Mezièresa i Christina bilo zabavno i privlačno? Od Millenium Falcona do robinje Leie u zlatnom bikiniju, Hana Soloa u karbonitu, ogromnog negativca dubokog glasa s kacigom od koje mu se ne vidi lice pa do šarolikih rasa aliena u kantini u Moss Eisleyu – sve vam je to, draga djeco, baš iz Valeriana ukr***** hm, ovaj, “posuđeno”.
Da bismo odgovorili na ta bitna pitanja, valja nam se prisjetiti onog starog vica o Muji. Naime, Mujo se raspita kod crnca kako bi on mogao doći do velike muškosti kakvu crnci poslovično imaju, i dobiva odgovor: “Stavi ga na nakovanj, uzmi čekić pa razvuci”. Sretnu se oni nakon par dana, pita crnac Muju kako mu ide to s razvlačenjem muškosti, a ovaj odgovara: “Polovično, boju sam postigao ali oblik još nisam!”
Tako je i Bessonov “Valerian” polovično postignuće – uspješno je na ekran prenio svu raskoš Mezièresove vizualne mašte, ali snagu likova i pripovjedanja Pierrea Christina baš i nije. Nije to potpuno promašeno, ostalo je tu sasvim dovoljno Valériana i Laureline da se film zasluženo zove njihovim imenom, ali da je moglo u tim aspektima biti i bolje – možda je i moglo, ali je upitno koliko uopće današnji uvjeti filmske industrije omogućavaju da se snimi onakav film kakav je stripovski Valérian.
Neki dijelovi stripa sjajno su preslikani na platno i praktički su ostali netaknuti – poput Shingouza, trojice aliena koji trguju informacijama – ali neki ipak šepaju. Valerian i Laureline su, da tako kažemo, “iztinejdžerizirani” i od odraslih ljudi postali agenti koji možda – kao što je eksplicitno naglašeno – imaju desetljetni staž u službi ali se svejedno ponašaju kao pubertetlije. Taj Bessonov gambit kojim je žrtvovao snagu i ozbiljnost likova u očajničkom pokušaju da na američkom tržištu privuče tamošnju mlađu kino-publiku nije se isplatio – preko Atlantika film je, premda u Europi uspješan, prilično propao i vratio je tek pola uloženog; od uspjeha na azijskom tržištu ovisi hoće li uopće biti dovoljno uspješan da se napravi i nastavak. Da su Valerian i Laureline bili odrasli ljudi koji su na stranicama stripa ponekad prikazani i zajedno u krevetu, film bi bio vjerniji stripu, ali bi Ameri na seks dvije odrasle osobe u ZF-u pošizili i film bi u SAD-u tankao i propao – a tankao i propao ionako jest.
Najveća slabost filma je upravo glavni lik – dok Cara Delevingne manje-više uspješno ispunjava ulogu Laureline, makar je stripovska francuska seljanka izmještena iz 11. u 25. stoljeće postala cura s brigama i mentalitetom američke tinejdžerke, još uvijek je dovoljno inteligentna, hrabra i snalažljiva da taj dio posla možemo proglasiti odgovarajuće obavljenim. Mnogo veći problem je Dane DeHaan u naslovnoj ulozi – u najboljem slučaju je “placeholder” za glavnog lika. Niti ima karizmu koju glavni lik zahtjeva, niti je fizički baš sličan (što je, doduše, teško postići – i sam Mezières je priznao “nacrtao sam mu nemoguću gubicu”) ali tim teže ako se za ulogu koja bi zahtijevala mladog Toma Cruisea ili Keanua Reevesa uzme trećepozivac iz američkih blockbustera. No, DeHaan je pošteno obavio ono što mu je Besson dao u zadatak i ako nije za više, za nekakvu prolaznu ocjenu možemo reći da jest. Iznenađujuće dobru izvedbu pružila je Rihanna, čiji je lik naknadno dopisan ali ja sasvim u duhu onog što su Mezieres i Christin napravili, nimalo ne narušava atmosferu i ugođaj.
Radnja je malo “smuti pa prospi”, jer je od drugog albuma stripa preuzet de facto samo naslov i dio mizanscena, Besson je radio svoju priču u kojoj je mnogo više Luca Bessona nego Pierrea Christina, makar to priča o prostorno-vremenskom agentu Valerianu svakako jest. Nije ni čudo da je Mezières filmom bio oduševljen jer je vizualno sve obavljeno više-manje kako treba, dok je Pierre Christin, scenarist stripa, bio suzdržaniji u svojoj hvali i uočljivo prešutio spominjanje sižea i priče.
Uvodno je dio na planetu Mül malo prerazvučen, akcijska sekvenca na “Velikoj tržnici” malo prekonfuzna u pokušaju da se film u 3D verziji učini što atraktivnijim, ali je štiha francuskog stripa ostalo sasvim dovoljno za europske gledatelje. Film samo nije dovoljno briljantan da razbije barijeru velikog i instinktivnog otpora kod američke publike prema svemu što ima veze s europskim stripom, od Asterixa i Blueberryja pa do Valériana. Uz sve kritike oko glavnih likova, Besson ipak zaslužuje i pohvalu što se nije lucasovski uhvatio prvoloptaške josephkambellovštine, i što se dovoljno razumije u fantastiku i voli je da ne pokušava progurati nekakvu ur-bajku “s tisuću lica”. Uspio je napraviti pravu, zdravu frankobelgijsku svemirsku pustolovinu kakva Amerikancima možda nije jasna jer ne slijedi njihovu šprancu akcijskog filma, ali nama Europljanima daje dovoljno razloga za gledanje i uživanje. Nemojte očekivati svu onu briljantnost sa stranica strip-albuma, ali film svakako pogledajte. Nije savršena ekranizacija legendarnog stripa, daleko je to od najboljih epizoda poput “Brooklyn Station, Terminus Cosmos” ili “Gnjeva Hypsis” ili “Ambasadora sjena” ili na kraju krajeva bilo kojeg albuma Valeriana, ali bolju teško da ćete naći i teško da bi je uopće netko mogao snimiti.
Negledljivo smeće (napisao bih velikim slovima, ali ne želim se derati) toliko je puno iritantnosti da ne mogu prežaliti dva sata života potrošena na nj. Minorna utjeha mi je da sam bar uspio prespavati zadnjih 15-ak minuta u IMAX-u…
Nisam upoznat sa stripom, niti me previše zanima tko je od koga što posuđivao. Film je loš. Može u neku ruku poslužit kao desktop background i to je otprilike to. Ovo je valjda prvi put da sam poželio usred filma izać iz IMAX-a.
Vizualno je film stvarno uzitak za gledanje, no likovi nemaju dubinu, puno povrsnosti ima. Jos u kombinaciji sa iznimno losom i umjetnom glumom Care, cjelokupni dozivljaj filma mi je nisko pao. Sto je steta, jer je mogao biti spektakl.
Nije da je jako bitno, ali “n”, DeHaan. Inače, film je vizualno praznik za oči, doslovno prekrasan. Nažalost priča je tanka i razvučena, a glavni glumci slabunjavi, ali nakon tolikog CGI bombardiranja, koga je briga.